„Moli se osoba da ne bude jadna“, „Moli se osoba da skonta da cijeli grad ima njene slike“, „Moli se osoba da se ne gubi“… Nekome možda izgledaju kao bezazlene rečenice sa društvenih mreža.
Kada se, međutim, uz njih objavljuju imena i fotografije stvarne djece, kada se neko javno proziva, ismijava i ponižava, onda više ne govorimo o šali. Govorimo o digitalnom nasilju.
Posebno zabrinjava kada takav sadržaj ne traje nekoliko dana, nego se ponavlja mjesecima i godinama. Tada više nije dovoljno pitati ko je napravio stranicu. Moramo se zapitati ko je gleda, ko je prati, ko komentariše, ko dijeli sadržaj i koliko odraslih zna da se to dešava.
Odgovornost ne može biti samo na djeci. Ne može biti samo na roditeljima, ali ne može biti ni samo na školi. Svi odrasli koji imaju ulogu u životu djeteta imaju svoj dio odgovornosti.
Škola ne može kontrolisati internet svojih učenika, niti je realno očekivati da zna za svaki profil ili grupu koju djeca naprave. Ali kada postoji informacija da se među učenicima odvija ponavljano javno prozivanje i ponižavanje, škola mora reagovati. Potrebno je provjeriti šta se dešava, razgovarati sa učenicima i roditeljima, uključiti stručnu službu i, kada je potrebno, druge nadležne institucije. Prevencija ne počinje tek kada dijete više ne želi da dolazi u školu, kada se povuče ili kada posljedice postanu ozbiljne. Škola mora biti mjesto na kojem dijete može reći da se nešto dešava i očekivati da će odrasli to shvatiti ozbiljno.
I roditelji imaju važnu ulogu. Ali moramo biti realni. Roditelji danas ne mogu imati potpunu kontrolu nad internetom svoje djece. Internet je dio njihovog svakodnevnog života. Djeca preko njega razgovaraju, druže se, uče i zabavljaju. Nemoguće je biti iza svakog klika, svake poruke i svakog sadržaja koji će djetetu neko poslati.
Zato cilj ne treba da bude potpuna kontrola, nego osposobljavanje djeteta. Dijete treba da zna da nije sve što je popularno dobro, da nije svaka šala smiješna i da nije u redu dijeliti tuđu fotografiju bez dozvole. Treba da zna prepoznati ponižavanje, pritisak, prijetnju i ucjenu, ali i da zna kako da reaguje kada se s njima susretne.
I treba da zna da može reći roditelju.
To je često važnije od toga da roditelj zna svaku šifru i vidi svaku poruku. Dijete koje očekuje osudu ili kaznu može problem sakriti. Dijete koje zna da će biti saslušano i da će roditelj prvo pokušati da mu pomogne ima veću šansu da se obrati kada mu je pomoć potrebna. Zato razgovor o internetu ne treba početi tek kada se dogodi problem. Treba ga graditi svakodnevno, kroz razgovore o tome šta djeca prate, šta se dešava među vršnjacima, šta im je smiješno, a šta im nije prijatno i šta bi uradili kada bi neko objavio njihovu fotografiju bez pitanja.
Takvi razgovori nisu ispitivanje. To je priprema za svijet u kojem više ne možemo biti uz dijete u svakom trenutku.
Zato, roditelju, pitaj svoje dijete: „Da li znaš za tu stranicu?“ „Da li je pratiš?“ „Da li si nekada poslao ili podijelio nešto sa nje?“ „Da li si se smijao objavi kojom je neko ponižen?“ „Da li znaš ko ih pravi?“ I ono najvažnije: „Ako se nešto slično desi tebi ili tvom drugu, da li znaš da meni možeš reći?“
Možda tvoje dijete nije ono koje proziva. Možda nije ni ono koje je prozvano. Ali ako gleda, ćuti, smije se, komentariše ili dijeli, onda je dio priče.
A ako odrasli dvije godine znaju da djeca na ovaj način javno ponižavaju drugu djecu i i dalje samo posmatraju, onda moramo prestati pitati samo šta nije u redu sa djecom.
Moramo pitati i šta nije u redu sa nama odraslima.
Koliko još djece treba da bude poniženo da bismo reagovali? Koliko još puta treba reći „djeca su to“? I koliko dugo ćemo šutnju nazivati nemoći?
Piše: Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut