Godišnji govor Ursule von der Leyen o stanju Evropske unije nije bio samo pregled urađenog niti spisak novih briselskih inicijativa. Predsjednica Evropske komisije pokušala je predstaviti novu političku doktrinu EU za svijet u kojem su stara savezništva sve manje pouzdana, Kina sve snažnija, Rusija agresivnija, a unutrašnje podjele ozbiljno ograničavaju sposobnost Evrope da djeluje.
Njena osnovna poruka bila je jasna: Evropska unija mora postati sposobna da sama brani svoju bezbjednost, ekonomiju, energetiku, tehnologiju i demokratiju.
Ipak, između ambiciozne vizije i evropske stvarnosti ostao je ogroman prostor. Von der Leyen je govorila o snažnoj i samostalnoj Evropi, ali i sama priznala da ta Evropa često nije sposobna postići dogovor ni o najvažnijim pitanjima. Govor je zato više ličio na mapu poželjne budućnosti nego na precizan plan kako do nje stići.
Evropa više ne računa bezuslovno na Ameriku
Von der Leyen je EU opisala kao zajednicu koja nikada nije bila snažnija, ali se istovremeno nikada nije nalazila u nesigurnijem položaju. Na prvi pogled riječ je o kontradikciji, ali upravo na njoj počiva cijeli govor.
Evropa ima ogromno tržište, razvijenu industriju, novac, znanje i snažne institucije, ali nema dovoljno političkog jedinstva, jeftine energije, tehnološke samostalnosti ni kapaciteta da potpuno samostalno zaštiti svoj prostor.
Iako nije direktno imenovala američkog predsjednika Donalda Trumpa, njena kritika izolacionizma i raspada međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima jasno je bila upućena i Washingtonu. Poruka je da EU više ne može podrazumijevati američku podršku niti vjerovati da će postojeća međunarodna pravila sama zaštititi evropske interese.
Zbog toga je predložila evropski protokol za odgovor na hibridne prijetnje, kao i mehanizam po uzoru na Član 4. NATO-a. On bi omogućio da se članice hitno okupe i usaglase odgovor na sajber-napade, sabotaže, podmetanje požara, upade dronova i druge neprijateljske aktivnosti koje ostaju ispod praga otvorenog rata.
To još nije evropska vojska niti zamjena za NATO. Jeste, međutim, korak prema Uniji koja želi imati vlastiti bezbjednosni odgovor, umjesto da svaki put čeka Washington ili dogovor svih saveznika.
Kanada kao politička poruka Trumpu
Najveće političko iznenađenje bilo je otvaranje mogućnosti da Kanada postane prva pridružena članica Evropske unije.
Takav status trenutno nije jasno definisan evropskim ugovorima, pa je riječ više o političkoj poruci nego o gotovom planu. Ipak, sama ideja pokazuje da Brisel počinje razmišljati o Evropi kao središtu šireg saveza demokratskih država koje se pokušavaju pozicionirati između SAD-a, Kine i Rusije.
Kanadski premijer Mark Carney dočekan je u Evropskom parlamentu dugim aplauzom, a približavanje Kanade i EU dolazi u trenutku sve napetijih odnosa Ottawe i Trumpove administracije. Zbog toga je teško povjerovati da se radi samo o proširenju trgovinske i bezbjednosne saradnje bez dublje geopolitičke poruke.
Za Zapadni Balkan ovaj dio govora može zvučati prilično neugodno. Dok države koje geografski pripadaju Evropi decenijama čekaju članstvo, prolaze kroz beskonačne reforme i slušaju ponavljanja da je proširenje strateški prioritet, Kanada dobija ponudu za potpuno novu i privilegovanu kategoriju približavanja Uniji.
„Kineski šok“ već je stigao
Drugi veliki front je evropska ekonomija. Von der Leyen je upozorila da trgovinski deficit EU sa Kinom dostiže milijardu eura dnevno i da je evropska industrija već izložena novom „kineskom šoku“.
Njena tvrdnja da taj šok nije prijetnja iz budućnosti, nego proces koji već dovodi do gašenja proizvodnje u industrijskom srcu Evrope, predstavlja najavu znatno agresivnije politike prema Pekingu.
To bi trebalo podrazumijevati snažniju zaštitu evropskih proizvođača, korištenje trgovinskih instrumenata, strožu kontrolu strateških ulaganja i diversifikaciju nabavke kritičnih sirovina.
Ipak, tu se krije jedna od najvećih evropskih dilema. EU želi zaštititi vlastitu industriju, ali istovremeno želi jeftine proizvode, otvorenu trgovinu i brzu zelenu tranziciju koja u velikoj mjeri zavisi od kineskih komponenti, baterija, solarnih panela i sirovina.
Brisel, dakle, želi biti manje zavisan od Kine, ali bez cijene koju bi takvo razdvajanje neizbježno donijelo evropskim kompanijama i potrošačima.
Zelena energija više nije dovoljna ako je preskupa
U energetskom dijelu govora mogla se primijetiti značajna promjena tona. Von der Leyen više ne govori samo o čistoj energiji, nego o energiji koja mora biti dovoljno jeftina da bi evropska industrija uopšte mogla opstati.
„Evropa ne može ostati industrijska sila ako su njene cijene energije strukturno previsoke“, priznala je predsjednica Komisije.
To je važno priznanje problema koji privrednici ponavljaju godinama. Evropske fabrike ne takmiče se samo u kvalitetu i inovacijama nego i sa proizvođačima koji u SAD-u, Kini i drugim dijelovima svijeta imaju znatno niže troškove energije.
Von der Leyen je zato insistirala na tehnološkoj neutralnosti, stavljajući obnovljive izvore, nuklearnu energiju, biometan i druge tehnologije u isti okvir. Klimatski ciljevi nisu napušteni, ali je industrijska konkurentnost očigledno postala jednako važna.
Ostaje, međutim, pitanje ko će platiti ogromna ulaganja u proizvodnju energije, mrežu i nove priključke te koliko će vremena biti potrebno da potrošači i privreda zaista osjete niže cijene.
Tvrđi jezik o migracijama
Znatno tvrđim jezikom govorila je i o migracijama. Rečenica da „Evropljani odlučuju ko dolazi u našu Uniju i pod kojim uslovima“ pokazuje koliko se evropski politički centar pomjerio prema restriktivnijoj politici granica.
Von der Leyen pokušava pomiriti dvije poruke: da će EU poštovati ljudska prava, ali i da neće praviti kompromise kada je riječ o kontroli granica.
Najavljeni instrument za krizne situacije trebalo bi da omogući vremenski ograničeno odstupanje od standardnih procedura u slučajevima kada se masovno kretanje ljudi organizuje i koristi kao političko oružje.
Najveći problem bit će određivanje granice između stvarne humanitarne krize i „instrumentalizovane migracije“. U rukama vlada koje već imaju problematičan odnos prema migrantima, vanredni mehanizmi lako mogu postati redovna praksa.
Gaza pokazuje koliko je Evropa nemoćna kada je podijeljena
Govoreći o Gazi, von der Leyen je iznijela neuobičajeno otvorenu kritiku izraelske politike, nasilja doseljenika na Zapadnoj obali i nastavka projekta izgradnje naselja E1.
Istovremeno je priznala da zemlje članice nisu sposobne postići dogovor o zajedničkom odgovoru.
To je vjerovatno bio najiskreniji dio njenog govora. EU želi biti globalni politički faktor, ali kada se članice podijele, Evropska komisija nema dovoljno političke moći da veliku retoriku pretvori u zajedničko djelovanje.
Evropa može govoriti o međunarodnom pravu, palestinskom pravu na dostojanstven život i rješenju sa dvije države, ali bez jedinstvene politike teško može značajnije uticati na događaje na terenu.
Upravo se na pitanju Gaze najbolje vidi raskorak između onoga što EU želi biti i onoga što trenutno jeste.
Evropska vještačka inteligencija pod ljudskom kontrolom
Slična dilema postoji i u oblasti vještačke inteligencije. Von der Leyen ne vidi Evropu kao pobjednika u trci za najveći i najmoćniji AI model, nego kao lidera u njegovoj odgovornoj primjeni u fabrikama, bolnicama, poljoprivredi i saobraćaju.
Evropska prednost trebalo bi da bude AI koji stvara vrijednost uz manju potrošnju energije, niže troškove i ljudsku kontrolu.
Takav pristup zvuči razumno, ali ostaje pitanje može li Evropa istovremeno biti prostor sa najstrožim pravilima i kontinent na kojem se nove tehnologije razvijaju i primjenjuju brže nego drugdje.
Predsjednica Komisije priznala je da sporost dozvola, administracije, finansiranja i priključenja na mrežu direktno odlučuje gdje će se otvarati radna mjesta. Problem je što upravo institucije EU i država članica proizvode veliki dio birokratije na koju se sada žali.
Odbrana demokratije ili politički obračun?
Von der Leyen je rast ultranacionalizma, antievropskih pokreta i unutrašnjih saveznika autoritarnih režima predstavila kao jednu od najvećih prijetnji Uniji.
Nema sumnje da rusko uplitanje, dezinformacije, korupcija i napadi na nezavisne medije predstavljaju ozbiljnu opasnost. Ipak, politički će biti osjetljivo odrediti gdje završava legitimna kritika EU, a počinje djelovanje protiv evropskog demokratskog poretka.
Pozdravljajući smjenu dugogodišnje vlasti Viktora Orbána i povratak Mađarske „tamo gdje joj je mjesto“, von der Leyen je jasno pokazala da će Brisel novu vladu Pétera Magyara tretirati kao dokaz da se demokratsko nazadovanje može zaustaviti.
Ali EU će uvjerljivost svoje borbe za demokratiju morati dokazivati dosljedno, a ne samo prema vladama i političkim pokretima sa kojima je u sukobu.
A gdje je u toj novoj Evropi Bosna i Hercegovina?
Uprkos stalnim tvrdnjama da je proširenje geopolitički prioritet, Zapadni Balkan u govoru nije dobio mjesto koje bi odgovaralo takvim obećanjima. To odsustvo je samo po sebi poruka.
Dok se govori o Kanadi kao mogućoj pridruženoj članici, novim globalnim koalicijama i evropskim bezbjednosnim strukturama, zemlje poput Bosne i Hercegovine ostaju na periferiji, zarobljene između sporih reformi, slabih institucija i nedostatka stvarne političke volje unutar same EU.
Nova evropska politika svakako će se odraziti i na BiH. Brisel će snažnije insistirati na nezavisnom pravosuđu, borbi protiv korupcije, suzbijanju ruskog uticaja, energetskoj nezavisnosti i kontroli migracija.
Ali govor nije ponudio odgovor na ključno pitanje: postoji li za Zapadni Balkan jasan i dostižan put prema članstvu ili će region i dalje služiti kao prostor za ponavljanje velikih evropskih obećanja bez rokova i konkretnih posljedica?
Ambiciozna vizija bez jasnog puta
Von der Leyen je ponudila viziju Evropske unije kao samostalnog demokratskog bloka koji mora pronaći vlastito mjesto između Trumpove Amerike, Putinove Rusije i ekonomski moćne Kine.
Takva Evropa želi sama štititi svoje granice, industriju, energetiku, tehnologiju i demokratski poredak. Želi biti otvorena, ali zaštićena; zelena, ali industrijski konkurentna; vojno snažna, ali oslonjena na pravo; tehnološki napredna, ali strogo regulisana.
Problem je što se iza gotovo svake od tih ambicija krije ozbiljna unutrašnja protivrječnost.
Najveća slabost EU nije nedostatak strategija, inicijativa i velikih govora. Njena najveća slabost je nemogućnost članica da se dogovore onda kada je zajednička odluka najpotrebnija.
Zbog toga govor Ursule von der Leyen više govori o tome kakva bi Evropa željela postati nego o tome kakva je danas. A razlika između te dvije Evrope nikada nije djelovala veća.