Na Kastel Rock Fest, koji se od 17. do 19. septembra održava u Banjaluci, stiže Laibach — slovenački sastav koji već više od četiri decenije pomjera granice muzike, umjetnosti i političkog mišljenja. Za Laibach umjetnost nikada nije bila samo zabava, već prostor za preispitivanje društva, njegovih ideologija i kontradikcija, uz pitanja koja su često neugodna, provokativna i bez jednostavnih odgovora.
Uoči nastupa u Banjaluci razgovarali smo sa članovima Laibacha o tome može li umjetnost još biti subverzivna u vremenu kada tržište gotovo svaku pobunu pretvara u proizvod, ko danas upravlja propagandom, kako vještačka inteligencija mijenja umjetničko stvaralaštvo, ali i o nacionalizmu, kulturi otkazivanja, jugonostalgiji i muzici kao mogućem prostoru povezivanja ljudi u regionu.
BUKA: Može li umjetnost danas još uvijek biti subverzivna ili je tržište naučilo da svaku pobunu brzo pretvori u proizvod?
Laibach: Umjetnost još uvijek može biti subverzivna, ali samo dok ne pristane na ulogu koja joj je unaprijed namijenjena. Tržište je naučilo veoma brzo pretvarati simbole pobune u stil, robu i zabavu – ali teže može neutralizirati njihove stvarne posljedice. Prava subverzija zato nije više u tome da umjetnost izgleda radikalno, nego da poremeti ustaljene koordinate, izazove nelagodu i prisili sistem da pokaže svoje proturječnosti. Čim pobuna postane prepoznatljiv i prihvaćen proizvod, umjetnost mora promijeniti položaj i napasti ponovo – možda upravo iz samog središta tržišta.
BUKA: Nekada je propagandu uglavnom proizvodila država. Danas je mnogo teže razaznati ko nas i na koji način nastoji kontrolisati. Ko je danas stvarni „ministar propagande“?
Laibach: Danas ne postoji jedan ministar propagande. Njegovu funkciju preuzela je čitava mreža država, tehnoloških korporacija, medija, platformi, influensera i algoritama. Najefikasnija propaganda više ne dolazi u obliku naredbe, nego kao personalizirana preporuka, zabava ili naše vlastito mišljenje. Stvarni ministar propagande zato je algoritam – ali njegov najodaniji službenik je korisnik koji dobrovoljno prikuplja podatke o sebi, širi poruke sistema i pritom vjeruje da slobodno bira.
BUKA: Kako gledate na upotrebu umjetne inteligencije u umjetničkom stvaralaštvu? Može li djelo koje je stvorila mašina zaista biti umjetnost i šta se događa kada više ne budemo mogli razlikovati ljudsku kreaciju od rada algoritma?
Laibach: Umjetna inteligencija je instrument, ali i ideologija instrumenta. Djelo koje proizvede mašina može postati umjetnost ako ga određeni kontekst, namjera i interpretacija tako uspostave – umjetnost nikada nije zavisila samo od ruke koja ju je napravila. Kada više ne budemo mogli razlikovati ljudsku kreaciju od algoritamske, pitanje autorstva postat će manje važno od pitanja kontrole: ko određuje parametre, ko posjeduje podatke i ko ostvaruje profit? Najveća opasnost nije u tome da će mašine postati umjetnici, nego da ćemo, prihvatajući njihovu logiku efikasnosti i predvidljivosti, zaboraviti kako stvarati iz sumnje, iskustva i vlastite odgovornosti.
BUKA: Živimo u izuzetno polarizovanom svijetu, obilježenom brojnim sukobim. Da li umjetnik mora zauzeti stranu i kako u tom kontekstu gledate na kulturu otkazivanja?
Laibach: Kao prvo – Laibach sebe ne smatra umJetnicima, već inženjerima ljudske duše. Iz te pozicije ne zauzimamo strane na način koji se od umJetnika danas očekuje, iako svako dJelovanje – pa i prividna neutralnost – podrazumIJeva određenu poziciju. Međutim, to ne znači da moramo da izaberemo jednu od dvije unaprijed ponuđene strane. Naš zadatak je da stvorimo treću poziciju, iz koje se mogu razotkriti protivrječnosti obiju strana. Kada se umjetnički stav svede na politički ispravnu izjavu i svrstavanje u očekivani tabor, umjetnost brzo postaje propaganda.
Kultura otkazivanja ponekad opravdano zahtijeva odgovornost, ali se često pretvara u neformalni tribunal bez konteksta, dijaloga i mogućnosti promjene. Time ne uklanja mehanizme represije, već ih reprodukuje – samo sa novim tužiocima i novim optuženima.
BUKA: Laibach je nastao u Jugoslaviji, ali nikada nije pristajao na njenu uljepšanu sliku. Kako danas gledate na nostalgiju za Jugoslavijom?
Laibach: Nostalgija za Jugoslavijom više govori o nezadovoljstvu sadašnjošću nego o samoj Jugoslaviji. Ljudi se ne sjećaju samo države, već socijalne sigurnosti, solidarnosti, zajedničkog kulturnog prostora i osjećaja da pripadaju projektu većem od današnjih malih nacionalnih ekonomija i njihovih primitivnih nacionalističkih politika. Ali nostalgija lako briše autoritarnost, političke mitove i protivrječnosti koje su na kraju doprinijele njenom raspadu.
Jugoslavija nije bila ni raj ni tamnica, već istovremeno emancipatorski eksperiment i ideološki aparat. Laibach je zato ne romantizuje, ali je ni ne odbacuje – tretira je kao još uvijek aktivan materijal istorije, čije posljedice na ovim prostorima i dalje živimo.
BUKA: Nacionalizam je ponovo postao legitimni dio evropske politike. Zabrinjava li vas njegov povratak ili možda još više činjenica da ga gotovo niko ne doživljava kao nešto šokantno?
Laibach: Nacionalizam se zapravo nije vratio, jer nikada nije ni nestao; samo je neko vrijeme govorio tiše i pristojnijim jezikom. Danas je ponovo postao legitimno političko sredstvo za proizvodnju straha, neprijatelja i privida zajedništva. Još više od njegovog povratka zabrinjava njegova normalizacija: trenutak kada mržnja prestane da šokira i postane dio svakodnevnog političkog govora. I Evropa, koja je navodno izgrađena kao odgovor na katastrofu nacionalizma, danas ga ponovo koristi kao gorivo za sopstveno održavanje.
Posebno zabrinjava iracionalni nacionalizam među mladima, koji nisu ni živjeli u istorijskim okolnostima iz kojih je on proizašao, a ipak ga usvajaju i praktikuju kao naslijeđenu istinu. Očigledno je u interesu postojećih politika i političara da nacionalističke emocije agresivno i perfidno šire među najmlađima, jer je strahom i mržnjom najlakše upravljati. To odgovara i velikim korporacijama koje kontrolišu društvene mreže: mržnja proizvodi pažnju, pažnja podatke, a podaci profit.
BUKA: Može li muzika još uvijek povezati mlade ljude u regionu snažnije nego što ih politika uspijeva razdvojiti?
Laibach: Barem u teoriji, muzika još uvijek može da poveže mlade ljude snažnije nego što ih politika razdvaja, jer prelazi granice bez pasoša i dozvole. Ona stvara zajednički emocionalni prostor u kojem nacionalne podjele na trenutak gube svoju moć. Ali muziku ne treba idealizovati: i ona je podložna tržištu, algoritmima i političkoj manipulaciji. Ne može sama ukloniti granice, ali može pokazati koliko su one vještačke – i omogućiti mladima da se prepoznaju jedni u drugima prije nego što ih politika proglasi neprijateljima.
Nažalost, veliki dio današnje muzike u regiji već je zatrovan nasilnom nacionalističkim sentimentom, što ljude dodatno razdvaja i na kraju ih vodi u provaliju mračne, iracionalne kolektivne mržnje.
BUKA: Da li se poslije koncerta pretvarate u sasvim obične ljude ili Laibach zapravo nikada ne prestaje?
Laibach: Laibach se ne završava koncertom – posle njega mi se samo pretvaramo da se pretvaramo u obične ljude, ali u principu mi smo još uvijek Laibach.