Mjesecima je izgledalo da Iran drži jednu od najvažnijih poluga svjetskog energetskog tržišta. Hormuški moreuz, uzak pomorski prolaz između Irana i Omana, postao je jedno od glavnih bojišta sukoba sa Sjedinjenim Američkim Državama.
Sada se, međutim, odnos snaga polako mijenja.
Američka vojna sila, pomoć arapskih saveznika, alternativni pravci transporta i sve agresivnije korištenje transfera nafte sa broda na brod omogućili su da značajne količine sirove nafte ipak napuste Persijski zaliv. Dio tereta više ne putuje klasičnim putem, a dio brodova koristi rute i metode koje je mnogo teže pratiti.
To ne znači da je Iran izgubio kontrolu nad moreuzom. Naprotiv, posljednja eskalacija pokazuje koliko je plovidba i dalje rizična. Ali pokazuje i nešto drugo: prijetnja da se gotovo potpuno zaustavi izvoz energije iz Zaliva više nije jednostavna kao što je Teheran očekivao.
Tankeri mijenjaju rute i prebacuju teret
Jedna od ključnih metoda postali su takozvani STS transferi – pretakanje nafte sa jednog broda na drugi.
Kod obale Omana, posebno u blizini industrijske luke Sohar, posljednjih sedmica bilježen je veliki broj takvih operacija. Tankeri koji uspiju proći najopasniji dio puta kroz Moreuz predaju teret drugim brodovima, koji ga zatim prevoze dalje prema kupcima.
Na taj način se rizik ne uklanja, ali se raspoređuje.
Slična taktika već je poznata iz sankcionisanih naftnih tokova Rusije i Irana. Brodovi mijenjaju zastave, vlasnike i rute, a pojedini gase automatske sisteme za praćenje kako bi njihov položaj bio teže utvrditi.
Upravo zbog toga je danas mnogo teže odgovoriti na jednostavno pitanje: koliko nafte zaista izlazi iz Persijskog zaliva?
Kpler i druge kompanije za praćenje pomorskog saobraćaja bilježe samo dio kretanja jer brodovi sa isključenim AIS sistemima nestaju sa standardnih mapa.
Amerika je napravila novi koridor
Sjedinjene Države su, prema ranijim izvještajima, uspostavile svojevrsni sigurnosni koridor kroz južni dio Hormuškog moreuza, uz obalu Omana.
Američki zvaničnici tvrdili su da tim putem dnevno može proći više miliona barela nafte. Ideja je jednostavna: umjesto da se čitav pomorski saobraćaj zaustavi zbog iranskih napada, mine i prijetnji, najrizičniji dio puta prolazi se uz američku vojnu zaštitu, dok se ostatak transporta organizuje kroz alternativne pravce i transfere.
To je važna promjena.
Iran je pokušavao da svoju geografsku prednost pretvori u ekonomsku blokadu. SAD sada pokušava da tu prednost pretvori u problem koji se može zaobići.
A arapske zemlje imaju vrlo konkretan razlog da učestvuju u toj igri: njima je potrebno da njihova nafta stigne do kupaca.
Nafta ipak izlazi iz Zaliva
Procjene količina značajno se razlikuju upravo zato što je dio pomorskog saobraćaja praktično postao „nevidljiv“.
Goldman Sachs i drugi analitičari procjenjivali su da su sredinom avgusta ukupni izvozni tokovi iz Zaliva mogli dostići oko 15 do 16 miliona barela dnevno, što je znatno više nego u najtežim periodima sukoba. Druge procjene, zasnovane samo na vidljivom saobraćaju, daju znatno manje brojke.
Prije rata kroz Hormuški moreuz prolazilo je oko 20 miliona barela nafte i naftnih derivata dnevno. Danas je taj tok i dalje znatno manji, ali je daleko od potpunog prekida.
Dodatni problem za Iran predstavljaju alternativni pravci.
Ujedinjeni Arapski Emirati mogu dio nafte poslati cjevovodom prema Omanskom zalivu, Saudijska Arabija ima pravac prema Crvenom moru, dok se dio iračke nafte pokušava preusmjeriti kopnenim putem.
Drugim riječima, Hormuz je i dalje najvažniji izlaz, ali više nije jedini.
Iran i dalje može da udari
Tu, međutim, dolazimo do druge strane priče.
Posljednji dani pokazali su da Iran i dalje može ozbiljno poremetiti pomorski saobraćaj.
Nakon perioda relativnog zatišja, ponovo su uslijedili napadi na tankere i američke ciljeve. SAD je početkom septembra napao tri iranska tankera, dok je Iran uzvratio napadima na brodove povezane sa američkim i zalivskim interesima.
Posljedica je bila nagli pad saobraćaja kroz Moreuz. Prema podacima Kplera, prosjek je u posljednjih desetak dana pao na oko deset trgovačkih brodova dnevno, što je najniži nivo od maja.
Zato bi bilo pogrešno zaključiti da je Hormuz „otvoren“ ili da je Amerika definitivno preuzela kontrolu.
Nije.
Ali je jednako pogrešno tvrditi da Iran jednostavno može zatvoriti prolaz i zaustaviti svjetsko tržište nafte.
Ko zapravo dobija ovu bitku?
Za sada niko nema potpunu pobjedu.
Iran je pokazao da može ugroziti plovidbu, podići cijenu rizika i natjerati brodare da mijenjaju rute i taktiku. SAD je, s druge strane, pokazao da vojna kontrola ne mora nužno značiti potpuno čišćenje Moreuza od svih prijetnji.
Dovoljno je omogućiti da dio nafte prođe.
A upravo se to događa.
Američka mornarica osigurava pojedine plovne pravce, arapske države traže alternativne rute, trgovci koriste transfere brod-brod, a naftne kompanije prihvataju veći rizik i veće troškove.
Svaki barel koji izađe iz Zaliva predstavlja pritisak manje na svjetsko tržište – i potencijalni prihod više za proizvođače.
Iran ostaje pod sve većim ekonomskim pritiskom
Istovremeno, američka blokada iranskog izvoza nafte počela je ozbiljno pogađati Teheran.
Prema podacima koje navode industrijski analitičari, iranski izvoz sirove nafte pao je sa oko dva miliona barela dnevno u martu na svega nekoliko stotina hiljada barela dnevno tokom avgusta. To direktno udara u glavni izvor stranog novca za iransku ekonomiju.
Zbog toga je Hormuški moreuz za Iran više od strateškog pomorskog prolaza.
To je ekonomsko oružje.
Problem za Teheran je što se pokazalo da protivnik može početi da traži načine kako da to oružje učini manje efikasnim.
Preokret, ali ne i kraj
Najzanimljiviji dio ove priče upravo je u tome što se odnos snaga mijenja bez jednog velikog trenutka u kojem je neko „pobijedio“.
Promjena se događa kroz desetine manjih poteza: vojnu pratnju, nove rute, transfere između tankera, gašenje sistema za praćenje, promjenu zastava i korištenje naftovoda koji zaobilaze Hormuz.
Iran i dalje može da napravi ozbiljan problem.
Ali više nije sigurno da može natjerati ostatak svijeta da taj problem plati onoliko koliko bi želio.
I zato se prava bitka za Hormuški moreuz možda više ne vodi samo na moru.
Vodi se oko toga ko će uspjeti da pronađe način da ga zaobiđe.
A u toj igri, izgleda, američka taktika počinje da daje rezultate – iako je posljednja eskalacija pokazala da je do konačnog ishoda još veoma daleko.