Ko je dužan da zna u kakvom je stanju zgrada? Ko mora da reaguje kada se pojave oštećenja? I postoji li sistem koji može utvrditi da je neki objekat rizičan prije nego što dođe do povrede ljudi ili ozbiljne materijalne štete?
Upravo tu počinje složenije pitanje bezbjednosti postojećeg građevinskog fonda u Bosni i Hercegovini. Njega dobrim dijelom čine objekti stari više od 50 godina, ali i zgrade koje su tokom decenija mijenjane kroz dogradnje i nadogradnje, ponekad bez jasnog uvida u njihovo stvarno konstruktivno stanje.
U Banjoj Luci ovom pitanju dodatnu težinu daje seizmički rizik. Značajan dio postojećeg fonda čine starije zgrade, među kojima, prema upozorenjima struke, postoje objekti koji ne zadovoljavaju neke od osnovnih principa savremenog seizmički otpornog projektovanja i građenja.
Zato pitanje nije samo ko će reagovati kada se na zgradi pojavi ozbiljno oštećenje. Pitanje je postoji li sistem koji može prepoznati rizične objekte prije nego što njihova sigurnost postane pitanje hitne intervencije. Ono što smo utvrdili kroz odgovore institucija, nalaze revizije i razgovore sa stručnjacima pokazuje da upravo u tom dijelu postoje ozbiljne praznine.
Odgovornost postoji. Sistematski pregled ne postoji.
U Republici Srpskoj odgovornost za održavanje zgrada raspoređena je između vlasnika i zajednica etažnih vlasnika.
Prema odgovoru koji smo dobili od Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, za održavanje individualnih stambenih objekata odgovorni su njihovi vlasnici. Kod kolektivnih stambenih zgrada odgovornost je na etažnim vlasnicima, odnosno zajednici etažnih vlasnika koju zastupa ovlašćeno lice ili privremeni zastupnik. Nadzor nad sprovođenjem Zakona o održavanju zgrada obavljaju nadležni urbanističko-građevinski inspektori i komunalna policija u jedinicama lokalne samouprave.
Međutim, iz odgovora institucija koje smo kontaktirali ne proizlazi da postoji program prema kojem se kolektivne stambene zgrade određene starosti sistematski pregledaju sa aspekta konstruktivne sigurnosti.
To otvara ključno pitanje: ko sistematski prati stanje velikog broja postojećih zgrada i utvrđuje koje od njih predstavljaju veći rizik?
Revizija potvrdila- sistem održavanja ima ozbiljne slabosti
Još značajniji je nalaz Glavne službe za reviziju javnog sektora Republike Srpske.
Glavna služba za reviziju javnog sektora Republike Srpske sprovela je reviziju učinka „Upravljanje održavanjem zgrada“ za period od 2019. do 2023. godine. Zaključak revizije je da „nisu u potpunosti uspostavljene i ispunjene pretpostavke za uspješno upravljanje održavanjem zgrada u Republici Srpskoj“. Nalazi se ne odnose samo na pojedinačne slučajeve lošeg održavanja. Revizija je utvrdila slabosti u evidencijama, organizaciji zajednica etažnih vlasnika, radu upravnika i nadzoru. Prema nalazima revizije, najmanje 30 odsto zajednica etažnih vlasnika nije registrovano. Više od polovine registrovanih ZEV-ova ne funkcioniše uspješno, dok je kod više od polovine ZEV-ova mandat upravnika bio istekao na dan 31. decembra 2023. godine. Revizija je utvrdila i da jedinice lokalne samouprave nedovoljno koriste mehanizme koji su im na raspolaganju. Drugim riječima, teško je efikasno upravljati postojećim fondom ako ne postoje potpune i ažurne evidencije o objektima, njihovim vlasnicima i načinu upravljanja.
A upravo takve evidencije predstavljaju jednu od osnovnih pretpostavki za bilo kakvu ozbiljniju procjenu rizika.
Vlasnik mora pratiti bezbjednost, ali ko provjerava da li to radi?
Odgovor Grada Gradiška posebno je ilustrativan. Gradska uprava pozvala se na Pravilnik o vršenju tehničkog pregleda objekata i osmatranja tla i objekata u toku njihove upotrebe, koji je Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske donijelo 2013. godine.
Prema tumačenju Grada, korisnik objekta dužan je da prati njegovu bezbjednost, a ukoliko rezultati osmatranja to zahtijevaju, treba obezbijediti stručnu ocjenu tih rezultata i, po potrebi, tehničku dokumentaciju za sanaciju objekta ili tla. Te poslove korisnik može povjeriti stručnoj instituciji, institutu, laboratoriji ili drugom licenciranom pravnom licu. Na pitanje kakvi su rezultati takvih ispitivanja, međutim, odgovor Grada Gradiška je vrlo konkretan: Građevinska inspekcija Gradske uprave do sada nije nijednom dobila obavijest o stručnoj ocjeni rezultata osmatranja. Grad Gradiška navodi i da u budžetu nema novčanih sredstava za hitne intervencije na stambenim zgradama. Postoje, međutim, sredstva koja se putem javnih poziva, na zahtjev zajednica etažnih vlasnika, dodjeljuju za sanaciju krovopokrivača, fasada i poboljšanje energetske efikasnosti stambenih objekata. Do kraja 2024. za sanaciju tri stambena objekta na području Gradiške odobreno je ukupno 387.707,34 KM.
Ovdje je važno napraviti razliku. Sanacija fasade ili krova može biti veoma važna za stanje zgrade, ali sama po sebi nije isto što i stručna procjena konstruktivne sigurnosti objekta. Odgovor Grada Gradiška posebno je važan i zbog pitanja odgovornosti. Grad se poziva na član 148. Zakona o uređenju prostora i građenju Republike Srpske, prema kojem za objekte sa više vlasnika, odnosno stambene zgrade, svi vlasnici posebnih dijelova objekta solidarno odgovaraju po principu objektivne odgovornosti za nastalu štetu trećim licima.
U pristiglim odgovorima Banjaluke i Bijeljine uglavnom je ponovljeno ono što je već propisano zakonom – da su za održavanje i bezbjednost objekata odgovorni njihovi vlasnici, odnosno zajednice etažnih vlasnika, te da nadzor vrše nadležne inspekcije. Međutim, izostali su konkretni odgovori i podaci koji su ključni za procjenu stvarnog stanja- koliko je kontrola obavljeno, šta je njima utvrđeno, koliko je bilo nepravilnosti i da li su zbog njih naložene sanacije. To je važno jer formalna podjela odgovornosti sama po sebi ne govori ništa o tome koliko se postojeći objekti stvarno prate. Da bi se moglo preventivno djelovati, potrebno je znati koji objekti postoje, u kakvom su stanju i gdje je potreban detaljniji pregled.
Na nivou Federacije BiH ne postoji važeći propis
U Tuzli smo provjeravali postoji li obaveza da se kolektivne stambene zgrade, samo zbog starosti, podvrgavaju stručnom pregledu konstruktivnog stanja. Odgovor je negativan. “Na nivou Federacije BiH, Tuzlanskog kantona i Grada Tuzle ne postoji važeći propis koji bi nalagao da se kolektivna stambena zgrada mora podvrgnuti pregledu konstruktivnog stanja i sigurnosti samo zato što je starija od 50 godina”, releno nam je u Gradskoj upravi. Takođe su dodali da postoje propisi koji uređuju održavanje zgrada i mehanizmi za postupanje kada se utvrdi opasnost po život i zdravlje ljudi. U takvim slučajevima građevinski inspektor može narediti mjere, uključujući i zabranu korištenja objekta. Ali to je reakcija na utvrđeni problem, a ne preventivni program kojim bi se stariji objekti sistematski pregledali i rangirali prema nivou rizika.
A aerodromi, brane, mostovi…
Republička uprava za inspekcijske poslove Republike Srpske u svom odgovoru navodi da se za javne i stambene objekte kontrolni pregledi obavljaju u periodu do deset godina, dok je za industrijske objekte taj period do pet godina. Za mostove i tunele kojima upravljaju „Autoputevi Republike Srpske“ i „Putevi Republike Srpske“ pregledi se, prema odgovoru Inspektorata, obavljaju svake dvije godine.
Republička urbanističko-građevinska inspekcija nadležna je za objekte za koje građevinsku dozvolu izdaje Ministarstvo, među kojima su brane, autoputevi, aerodromi, željezničke pruge, tuneli, mostovi, kao i objekti viši od 50 metara ili sa više od 15 etaža. Međutim, nisu nam odgovorili koliko je takvih pregleda konkretno obavljeno, koliko je nepravilnosti utvrđeno i koje su mjere nakon toga preduzimane. Zbog toga ostaje otvoreno pitanje koliko se postojeći mehanizmi koriste za stvarno prepoznavanje objekata kojima je potrebna detaljnija stručna procjena.
Starost nije dijagnoza, ali jeste važan podatak
Sama činjenica da je zgrada stara, 20, 30, 50 ili više godina ne znači da je ona nesigurna. Godina izgradnje, međutim, jeste važan podatak jer govori o propisima, standardima, tehnologiji građenja i materijalima koji su u vrijeme izgradnje bili primjenjivani. Stvarna procjena konstruktivne sigurnosti zahtijeva mnogo više: konstrukcijski sistem objekta, broj etaža, karakteristike tla, eventualne nepravilnosti u konstrukciji, kvalitet izvedenih radova, stanje materijala, naknadne intervencije, kao i vidljiva oštećenja.
U Banjoj Luci dodatni faktor predstavlja seizmički rizik.
Doc. dr Anđelko Cumbo upozorava da značajan dio starijeg građevinskog fonda ne zadovoljava neke od principa savremenog seizmički otpornog projektovanja i građenja. Posebno kod starijih zidanih objekata rizik mogu povećavati originalni konstruktivni nedostaci, ali i dugogodišnje propadanje materijala i nedovoljno održavanje. Jedan od mogućih pristupa, prema njegovom prijedlogu, jeste brza vizuelna procjena objekata i njihovo razvrstavanje prema nivou rizika, nakon čega bi se detaljnije provjeravali objekti kod kojih je utvrđena veća vjerovatnoća problema.
Takav pristup, kaže za BUKU, ne bi značio da se sve stare zgrade proglašavaju rizičnim. Naprotiv, omogućio bi da se stručni i finansijski resursi usmjere tamo gdje su najpotrebniji.
Zašto smo ova pitanja postavili?
Ova pitanja institucijama poslata su u novembru 2024. godine, neposredno nakon pada nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu 1. novembra.
Tragedija je bila povod da provjerimo nešto što se ne odnosi samo na jednu nadstrešnicu, jedan objekat ili jedan grad, a to je koliko institucije poznaju stanje objekata koje svakodnevno koristimo i postoje li mehanizmi za prepoznavanje potencijalnih rizika prije nego što zahtijevaju hitno postupanje. Prema onome što smo utvrdili, odgovornost za održavanje je propisana, ali sistem preventivne procjene konstruktivne sigurnosti postojećih zgrada, najblaže rečeno, nije dovoljno razvijen.