Početak školske godine ne donosi stres samo djeci. Mnogi roditelji ga dočekuju sa vlastitim strahovima, pitanjima i pritiskom da ne pogriješe. Hoće li dijete biti uspješno? Hoće li pratiti nastavu? Hoće li imati dobre ocjene? Jesmo li dovoljno radili sa njim? Jesmo li ga dovoljno podržali? Hoćemo li kao roditelji zakazati?
U želji da djetetu pruže najbolje, roditelji ponekad preuzmu školu kao vlastitu odgovornost. Svaka ocjena postaje pitanje njihovog roditeljstva, svaki neuspjeh dokaz da su nešto propustili, a svaka poteškoća razlog za dodatni pritisak. Dijete tada ne nosi samo svoje školske obaveze, već može početi nositi i roditeljski strah.
Rečenica „Ove godine moraš bolje“ često ne dolazi iz loše namjere. Dolazi iz ljubavi, brige i straha za budućnost djeteta. Roditelj želi da dijete ima više mogućnosti, da ne pati, da uspije i da jednog dana bude zadovoljno svojim životom. Problem nastaje kada se ta briga pretvori u stalnu kontrolu i kada dijete počne osjećati da nikada nije dovoljno dobro.
Danas od djece često očekujemo da budu uspješna u školi, da imaju dobre odnose sa vršnjacima, da treniraju, razvijaju talente, budu odgovorna, samostalna, emocionalno stabilna i pritom da se bez problema nose sa svime što odrastanje donosi. Roditelji, sa druge strane, pokušavaju da budu prisutni, da prate školu, obaveze, društvo, telefone, treninge i raspoloženje djeteta, dok istovremeno imaju vlastite poslove, obaveze i umor. Tako školska godina lako postane projekat cijele porodice.
U svom radu često srećem djecu koja dolaze zbog problema sa pažnjom i koncentracijom. Takve teškoće mogu imati različite uzroke i ne treba ih svoditi na jednu stvar, ali ponekad iza nemira, odlaganja, zaboravljanja i stalnog traženja pomoći stoji i preopterećenost ili potreba za pažnjom i povezanošću sa roditeljem. Dijete možda neće reći „Nedostaješ mi“ ili „Želim da budemo više zajedno“. Ponekad to pokazuje ponašanjem.
Zato je važno da roditelj prije pitanja „Koju si ocjenu dobio?“ ponekad postavi pitanje „Kako si danas?“ Umjesto „Zašto nisi učio?“ možemo pokušati sa „Šta ti je bilo teško?“ Takav razgovor ne znači odustajanje od granica i odgovornosti. On znači da pokušavamo razumjeti dijete prije nego što ga počnemo popravljati.
Roditelj ne može i ne treba da garantuje djetetu uspjeh. Može mu pružiti sigurnost, podršku, granice i prostor da uči iz vlastitih grešaka. Dijete ne mora uvijek biti najbolje da bi bilo vrijedno. Njegova ocjena nije mjera roditeljske vrijednosti, kao što ni dječiji neuspjeh nije dokaz da je roditelj zakazao. Možda je upravo to jedna od najvažnijih stvari koju roditelji treba da čuju na početku školske godine: ne morate biti savršeni roditelji da biste bili dovoljno dobri roditelji.
Djeci je potreban roditelj koji će ih usmjeravati, ali i roditelj kojem mogu doći kada pogriješe. Potreban im je prostor da budu uspješna, ali i da nekada ne budu. Potrebno im je da znaju da će ih roditelj vidjeti i kada nema petice, medalje, pohvale ili rezultata.
Ponekad dijete ne traži još jedan savjet već dvadeset minuta našeg vremena. Bez telefona, žurbe i provjeravanja obaveza. Samo prisustvo. U tim trenucima možda će nam svojim ponašanjem reći ono što ne zna izgovoriti: „Želim da budemo više zajedno.“
Školska godina zato nije samo test za dijete. Ona je i prilika da cijela porodica pronađe bolji ritam. Manje straha da ćemo zakazati, manje poređenja i pritiska, a više razgovora, razumijevanja i stvarnog prisustva. Jer dijete neće pamtiti samo kakve je ocjene imalo. Pamtiće i kako se osjećalo dok ih je dobijalo.
A roditeljstvo nije trka u kojoj moramo dokazati da smo sve uradili kako treba. To je odnos u kojem zajedno učimo, griješimo, popravljamo i rastemo.
Zato možda novu školsku godinu ne treba započeti pitanjem: „Kako da moje dijete ove godine bude bolje?“ Možda je važnije pitanje: „Kako da mu ove godine budem još sigurnije mjesto?“
Piše: Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut