Zvuk u filmu često djeluje neprimjetno upravo onda kada je najbolje urađen. Njegova moć nije samo u tome da reprodukuje ono što vidimo na ekranu, već da izgradi atmosferu, emociju i osjećaj prisustva — da gledaoca uvede u priču prije nego što postane svjestan načina na koji je taj svijet stvoren.
Nina Hartstone jedna je od najznačajnijih filmskih umjetnica u oblasti montaže zvuka. Za rad na filmu Bohemian Rhapsody nagrađena je Oscarom, a njen doprinos ovom ostvarenju posebno je vidljiv u kompleksnom oblikovanju vokala Freddieja Mercuryja i rekonstrukciji zvučnog iskustva istorijskog nastupa grupe Queen na Live Aidu.
Iza naizgled prirodnog zvuka na ekranu stoje brojni slojevi snimljenog materijala, precizna montaža, eksperimenti i kreativne odluke koje publika najčešće nikada ne primijeti. Upravo o tom nevidljivom procesu, ali i o izazovima rada na jednom od najpoznatijih muzičkih filmova posljednjih godina, Hartstone je govorila nakon svog masterclassa u okviru Herceg Novi Film Festivala.
U razgovoru za Buku otkriva kako su spojeni glasovi Freddieja Mercuryja, Ramija Maleka i Marka Martela, kako je stvarana atmosfera Wembley Stadiuma iz 1985. godine, šta su o konačnom zvuku filma mislili Brian May i Roger Taylor, ali i kako je Oscar promijenio njen profesionalni položaj i otvorio joj vrata u industriji u kojoj su žene i dalje rijetkost na vodećim pozicijama.
BUKA: Kako ste uspeli da spojite tri različita izvora zvuka — originalnog Fredija Merkjurija, glumca Ramija Maleka i pevača Marka Martela — i učinite da zvuče kao jedan potpuno prirodan vokal?
Definitivno je bio izazov. Pokušavali smo da stvorimo glas našeg Fredija u filmu Bohemian Rhapsody, ali smo od početka znali da je glas Fredija Merkjurija, kada pjeva, ikoničan. Željeli smo da koristimo što više njegovog originalnog pjevanja, a Rami je nevjerovatan glumac koji je na tako briljantan način odigrao dramatične scene da je zaista uspio da privuče publiku.
A onda smo imali Marka Martela, koji je radio neke scene za koje nismo imali postojeće snimke Fredijevog pjevanja. Na primjer, kada je kod kuće, priđe klaviru i otpjeva malo pjesme „Happy Birthday“ — takve stvari.
Definitivno je bilo izazovno pokušati da sve djeluje kao putovanje između ta tri različita glasa.
To je mnogo „dima i ogledala“ i ogromna količina sitnih detalja. Na primjer, u scenama Live Aida, važno je da, kada neko određeno udahne ili dune u mikrofon, to zvuči stvarno, ili da zvuk cmokanja usnama bude stvaran — nešto što smo uzeli iz Ramijevog izvođenja. Sve ono fizičko što je Rami unio u te sekvence pomaže da podrži sve ono što slušamo.
BUKA: Scena na stadionu Vembli je remek-djelo. Kako ste rekonstruisali akustiku i ogromnu energiju publike iz 1985. godine? Da li ste koristili originalne snimke ili ste snimali nove zvučne efekte?
Ogroman broj elemenata učestvovao je u rekonstrukciji Live Aida. Znali smo da svako može da ode na YouTube i pogleda koncert Live Aida, tako da smo zaista željeli da publici pružimo nešto mnogo imerzivnije.
Željeli smo da imate osjećaj kao da gotovo „jašete“ na vrhu kamere, tako da u svakom trenutku možete da budete na bini sa našim Fredijem ili da budete skroz pozadi na stadionu, u toj izmaglici. Zato smo snimali mnogo različitih publika.
Snimali smo publiku na setu kako pjeva zajedno sa pjesmama grupe Queen, a mnogo ljudi smo snimali i u postprodukciji, vodeći računa da zadrže istu energiju.
Tokom naših sesija snimanja morala sam da skačem gore-dolje ispred njih i govorim: „Ovo je ikoničan koncert! Vi ste potpuno uneseni u ovo! Zaista morate da zvučite kao da uživate dok pjevate pjesme i navijate za Fredija, Brajana ili bilo kog drugog člana benda.“
Takođe smo uradili nešto što se u muzici zove „world-izing“. Da bi muzika zvučala što stvarnije u prostoru, imali smo veliku sreću da možemo da puštamo kompletnu muziku sa Live Aida kroz Queenov razglas.
Oni su u to vrijeme imali koncert u O2 Areni u Velikoj Britaniji, pa smo iskoristili njihov razglas da pustimo svu tu muziku i snimimo je na različitim mjestima unutar auditorijuma. Na taj način smo kasnije mogli da iskoristimo te snimke kako bismo stvorili osjećaj da ste možda na samom kraju stadiona, možda blizu bine, i da zaista predstavimo različite prostore i učinimo da publika ima osjećaj kao da putuje kroz stadion Vembli.
BUKA: Kako je bilo pustiti konačni miks zvuka članovima grupe Queen, Brajanu Mejtu i Rodžeru Tejloru, i koliko su njihove povratne informacije uticale na konačni zvuk filma?
Mislim, bila je to apsolutno prilika života — sarađivati sa tim genijalcima, da budem iskrena, na ovom filmu.
Braj i Rodžer su bili nevjerovatni. Veoma su bili zainteresovani za proces stvaranja zvuka i veoma uključeni u rad sa nama na stvaranju tih muzičkih sekvenci.
Naravno, bilo je pomalo nervozno pustiti im našu verziju, ali bila je to zaista fantastična saradnja i divna prilika da ih imamo uz sebe. Takođe i njihov tim, njihov inženjerski tim, koji nam je pružao ogromnu podršku tokom čitavog procesa.
BUKA: Kako ste uskladili dokumentarnu autentičnost istorijskih snimaka sa filmskom dramom koju publika očekuje da čuje u modernoj bioskopskoj sali?
Uvek pokušavamo da napravimo nešto što djeluje veoma imerzivno, naročito kada je riječ o koncertnim sekvencama, ali želimo da što je više moguće sačuvamo autentične izvore.
Queen je nevjerovatan bend koji ima izuzetno bogatu arhivu, i imali smo veliku sreću da možemo da koristimo tu njihovu arhivu, uključujući snimke sa dobrim stepenom odvojenosti različitih elemenata.
Zatim bismo dodavali publiku i sve ostalo što smo dodatno snimali. Uvijek pokušavamo da sve učinimo što imerzivnijim i intenzivnijim.
Zato provodimo veoma mnogo vremena radeći na tim elementima i vodeći računa da sve što radimo ostvari maksimalan uticaj na gledaoca.
BUKA: Kada ste završili cijeli film i konačno sjeli u bioskop da ga pogledate od početka do kraja, jeste li uspjeli da se opustite i uživate u njemu ili ste i dalje u glavi analizirali svaki zvuk i tražili greške?
Tokom procesa rada imamo priliku da gledamo film u cjelini, kako se postprodukcija približava kraju. I svaki put kada pogledamo cijeli film, trudim se da ga posmatram kao član publike, a ne kao tehnička osoba ili neko od autora.
Teško je potpuno zanemariti sve bilješke koje imate u glavi i sve stvari koje želite da promijenite u svom radu.
Međutim, mislim da je film toliko snažan i da je priča toliko snažna da bih svaki put kada bih ga gledala jednostavno uronila u priču i prepustila joj se. U nekim scenama bih se emotivno uzbudila, u drugim bih osjećala radost.
To je jedan od onih filmova koje mogu da gledam iznova i iznova.
BUKA: Koji dio cijelog procesa stvaranja filma vam je izazvao najviše stresa i prouzrokovao najviše neprospavanih noći, iako je u bioskopu na kraju izgledao potpuno jednostavno?
Smiješno je — kada nešto pogledate na kraju, pomislite: „Pa, ovo i nije bilo toliko teško“, i zapravo ne bi trebalo da bude toliko teško doći do konačnog rezultata.
Međutim, mislim da je kreativni proces težak. Može biti komplikovano pronaći pravi način da se nešto uradi i tu ima mnogo eksperimentisanja.
Uvek želite da na najbolji mogući način služite priči i samom filmu. A nije uvijek potpuno jasno koji je najbolji način da to postignete, jer postoji toliko subjektivnosti. Nije sve objektivno.
Postoji toliko različitih pravaca u kojima možete da krenete kada je riječ o pripovijedanju i pokušaju da pronađete pravi put, posebno kada sarađujete sa mnogo kreativaca koji takođe imaju svoje ideje.
Zapravo uživam u tom izazovu — da kreativno radim sa drugim ljudima i pokušavam da pronađemo pravi put.
Nekako, na kraju dana, sve se svodi na sliku i zvuk zajedno.
To su dva elementa koja sjednete i gledate, gledate priču, a postoji mnogo detaljnog rada zbog kojeg možda izgubim san dok sam usred procesa.
Ali na kraju dana, član publike možda neće ni primijetiti određenu stvar. Ipak, mislim da zbir svih tih detalja i svih tih djelova koje zajedno unesete u film zapravo stvara to autentično iskustvo.
I to je ono što uvijek želim — da ljudi imaju osjećaj da je sve što gledaju stvarno koliko god je moguće.
BUKA: Dobiti Oskara je vjerovatno jedna od najljepših stvari koje mogu da vam se dogode. Zanima me koliko je to, s jedne strane, privilegija, a s druge odgovornost i pritisak, jer se od vas sada očekuje neprekidna izvrsnost?
Iskreno, osjećala sam se kao da sam dobila na lutriji. Već sama prilika da radim na tom filmu, na Bohemian Rhapsody, i da kao tinejdžerka radim sa grupom Queen — to je bilo nevjerovatno.
Nikada nisam mogla da zamislim da ću raditi sa tim ljudima. Oni su apsolutne legende.
Tako da je sam rad na filmu već bio ogromna privilegija i nešto nevjerovatno što mi se pružilo.
A nagrade, taj završni dio, bile su apsolutna kruna svega.
Mislim da je sjajna stvar kod ovakve nagrade to što možete da je iskoristite da inspirišete sljedeću generaciju.
Zato često nosim svoje nagrade u škole i dopuštam djeci da ih drže i razmišljaju o tome šta bi možda željela da rade u životu. Nadam se da ih tako mogu zainteresovati za zvuk.
A kada je riječ o pritisku koji nagrada donosi — otvorila mi je mnoga vrata, što je sjajno, posebno kao ženi koja radi u oblasti zvuka.
Nema toliko mnogo žena koje su šefovi odjeljenja i rade u zvuku. Oskar mi je možda pomogao da me ljudi shvataju ozbiljnije.
Na neki način je to poput svojevrsne vizitkarte.
A kada je riječ o pritisku — ja ionako uvijek želim da sve uradim najbolje što mogu. Tako da pritisak na sebe vršim sama, bez obzira na nagrade.
Samo želim da svaki film na kraju zvuči najbolje što je moguće.