Prije više od 2.500 godina, mlada žena stara između 18 i 22 godine sahranjena je na nekropoli Skorobir, u Poltavskoj oblasti, u srcu današnje Ukrajine. Tada je to bio prostor skitskog kulturnog kruga. Grob je davno opljačkan, ali dio njene priče ipak je preživio. Skoro deset godina nakon što su arheolozi u Poltavskoj oblasti pronašli njene ostatke, detaljne analize i restauracija sačuvanih predmeta otvorile su neočekivano pitanje: šta je žena povezana sa srednjoevropskim kulturnim prostorom radila stotinama kilometara istočno od područja iz kojeg je možda potekla?
U njenom grobu pronađeni su kožna kapa i pojas ukrašeni desetinama bronzanih pločica. Tehnologija njihove izrade nije karakteristična za lokalnu skitsku kulturu. Paralele vode prema srednjoevropskom prostoru, a posebno su zanimljive sličnosti sa predmetima povezanim sa Japodima – zajednicom koja je u željeznom dobu živjela na području današnje Hrvatske, Slovenije i sjeverozapadne Bosne i Hercegovine.
Izvor: Shramko, I. (2026), Central European Female Clothing Ensemble from the Burial Mound of the Skorobir Necropolis, Arts 15(6), 122, CC BY 4.0.
Još neobičniji trag došao je iz laboratorije.
Genetička analiza ostataka mlade žene pokazala je povezanost sa stanovništvom srednjoevropskog prostora, dok istraživači razmatraju mogućnost njene veze upravo sa populacijama Japoda.
Ne znači to da možemo sa sigurnošću reći: ovo je bila Japodkinja.
Ali kombinacija drevne DNK, tehnologije izrade predmeta i arheoloških paralela otvorila je mogućnost da je žena, ili zajednica kojoj je pripadala, bila povezana sa prostorom udaljenim stotinama i možda više od hiljadu kilometara od mjesta njenog ukopa.
A taj prostor vodi nas prema Balkanu.
Od Like do Une: Gdje su živjeli misteriozni Japodi?
Kada danas govorimo o Japodima, lako je napraviti grešku i zamisliti ih kao zajednicu čija je teritorija bila omeđena granicama koje poznajemo danas. Takve granice u željeznom dobu nisu postojale.
Japodski kulturni prostor obuhvatao je dijelove današnje Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine. Posebno mjesto u toj priči u našoj zemlji imaju Bihać i njegova okolica.
„Japodi su u doba rimske vladavine nastanjivali područje današnje Like i šire u Hrvatskoj, oblast Bele krajine u Sloveniji te središnji dio rijeke Une, oko Bihaća“, kaže za BUKU Dijana Muminović Koljić, voditeljica Arheološkog odjeljenja JU Muzej Unsko-sanskog kantona.
Prema njenim riječima, među važnim lokalitetima na području Bihaća izdvajaju se Ribić, Jezerine, Golubić i Ripač. Upravo oni predstavljaju osnovu za razumijevanje života Japoda na području današnje Bosne i Hercegovine.
Svakodnevni život i tajne pogrebnih običaja
Jedan od najznačajnijih lokaliteta je Ripač, gdje se nalazi poznato sojeničko naselje. Za razliku od nekropola, koje prvenstveno govore o načinu na koji su ljudi tretirali svoje mrtve, naselje omogućava uvid u svakodnevni život. Arheološka istraživanja donijela su ostatke nastambi i veliki broj predmeta, među kojima posebno mjesto zauzima keramika.
„Lokaliteti bitni od značaja su sojeničko naselje u Ripču koje pruža mnogobrojne ostatke nastambi, te predmeti od keramike korišteni kako u ritualnom tako i svakodnevnom životu“, kaže Muminović Koljić.
Drugi veliki izvor informacija predstavljaju nekropole poput Jezerina, Golubića i Ribića. Na tim lokalitetima Japodi su praktikovali biritualno sahranjivanje – i inhumaciju (skeletno sahranjivanje) i incineraciju (spaljivanje pokojnika), ostavljajući iza sebe kamene i keramičke urne. Kamene urne bile su uglavnom dekorisane, dok su keramičke imale znatno skromniju dekoraciju.
Takvi nalazi omogućavaju da se proučava odnos zajednice prema smrti, ali i da se uoče razlike u pogrebnim praksama i materijalnoj kulturi. Upravo su ovakva istraživanja omogućila arheolozima da danas mnogo više znaju o Japodima nego što bi se moglo zaključiti samo iz antičkih pisanih izvora.
Kada se govori o japodskom nasljeđu na području Bihaća, nemoguće je zaobići izuzetan doprinos arheologinje Branke Raunig, čija su sistematska istraživanja postavila temelj savremenom poznavanju njihovog društvenog, vjerskog i kulturnog života.
Jantar i trgovačke mreže željeznog doba
Jedna od specifičnosti japodske kulture jeste upotreba jantara, ali i specifičan način dekoracije predmeta. Jantar je posebno zanimljiv jer nije materijal karakterističan za dolinu Une, što direktno otvara pitanje drevnih trgovačkih puteva i kontakata koji su povezivali udaljene dijelove Evrope.
Zato se ponovo vraćamo na ukrajinski grob s početka priče. Jer i kapa pronađena u Skorobiru predstavlja predmet koji svojim karakteristikama izlazi iz lokalnog kulturnog okvira. U oba slučaja imamo materijalni trag koji pokazuje da kulturni uticaji nisu stajali na granicama jedne zajednice.
Jesu li Japodi bili Iliri?
Jedno od pitanja koje se gotovo uvijek pojavljuje kada se govori o Japodima jeste njihova veza s Ilirima. Tradicionalna istoriografija Japode je često svrstavala među ilirske zajednice. Istovremeno, pojedini elementi njihove materijalne kulture povezivani su i sa keltskim i srednjoevropskim prostorom. To je otvorilo različite teorije o njihovom porijeklu. Međutim, pitanje nije jednostavno.
Ako na nekom lokalitetu pronađemo predmet koji ima paralele u drugoj kulturi, to samo po sebi ne znači da su stanovnici tog lokaliteta pripadali istoj etničkoj zajednici. Predmet je mogao stići trgovinom, razmjenom, brakom, migracijom ili drugim oblikom kontakta.
Upravo je zbog toga ukrajinski nalaz toliko zanimljiv. Ako je žena iz Skorobira zaista imala veze sa populacijama povezanim sa Japodima, onda pred sobom imamo mogući primjer mobilnosti ljudi, a ne samo širenja predmeta.
Ali i tu treba biti oprezan. „Teoretske i istorijske interpretacije porijekla Japoda nisu konkretne, jako se malo zna o njihovom porijeklu“, kaže Muminović Koljić.
Jedna žena nije dokaz za cijelu populaciju
Ovo je možda najvažnija stvar kada se govori o ukrajinskom nalazu. Ne možemo na osnovu jedne osobe rekonstruisati cjelokupno porijeklo Japoda. Ne možemo reći ni da su Japodi masovno migrirali prema istoku. Ono što možemo jeste registrovati jedan neuobičajen spoj dokaza: predmet čija tehnologija i oblik imaju zapadne i srednjoevropske paralele, te genetički signal koji istraživači povezuju sa populacijama tog prostora. To je dovoljno da se otvori ozbiljno pitanje.
Kako su ljudi željeznog doba putovali?
Koliko su bile razvijene njihove trgovačke mreže?
Jesu li pojedinci odlazili stotinama ili čak više od hiljadu kilometara od mjesta porijekla?
Jesu li takva putovanja bila izuzetak ili dio šire pojave?
Na neka od tih pitanja možda nikada nećemo dobiti konačan odgovor. Ali svaki novi arheološki i genetički nalaz može pomjeriti granice onoga što mislimo da znamo.
Šta se zapravo nalazi u muzejima?
Priča o Japodima nije završena iskopavanjem. Jedno od važnih pitanja jeste šta se danas događa sa predmetima koji su pronađeni na lokalitetima oko Bihaća.
Prema Muminović Koljić, većina predmeta nalazi se u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine, dok se manji dio nalazi u stalnoj postavci u Kapetanovoj kuli, izložbenom prostoru Muzeja Unsko-sanskog kantona. To znači da se dio japodskog nasljeđa može vidjeti i u lokalnom muzeju, dok je značajan dio materijala pohranjen u većim muzejskim zbirkama. Za Bihać je to posebno značajno jer se radi o materijalnoj baštini koja je pronađena upravo na prostoru grada i njegove neposredne okolice.
Šta znamo o njihovom društvu?
Arheološki nalazi pokazuju da je riječ o zajednici sa razvijenom materijalnom kulturom, ali o političkoj organizaciji Japoda znamo mnogo manje. Grobni nalazi pokazuju različite obrasce sahranjivanja i različite vrste priloga, što može ukazivati na društvene razlike. Naselja pokazuju da su postojali organizovani prostori stanovanja. Keramika, metalni predmeti, nakit i drugi nalazi pokazuju razvijene zanatske tradicije.
Ali kada pokušamo odgovoriti na pitanje kako je njihovo društvo bilo politički organizovano ili ko je donosio odluke, izvori postaju mnogo oskudniji. Još manje znamo o njihovim odnosima sa susjednim zajednicama.
„O njihovom odnosu sa susjednim narodima malo znamo, ali svako postoje dokazi o međusobnom trgovanju“, kaže Muminović Koljić.
To je važna rečenica upravo zbog ukrajinskog nalaza. Jer trgovina i kontakti nisu isto što i migracija, ali pokazuju da zajednice nisu bile izolovane.
Kada je prošlost starija od današnjih granica
Japodi su živjeli na prostoru koji danas dijele Hrvatska, Slovenija i Bosna i Hercegovina. Ali njihov svijet nije bio podijeljen na način na koji je taj prostor podijeljen danas. Ako iz Like pređemo prema Uni, ne prelazimo granicu jedne države u drugu – prelazimo prostor unutar jedne praistorijske kulturne zone.
Upravo zato je srednji tok Une toliko važan.
„Potrebna su dalja i šira istraživanja područja srednjeg toka rijeke Une da bi se dobile konkretnije informacije o njima u Bihaću. Istraživanja su planirana, ali nedostaje novca“, kaže Muminović Koljić.
Drugim riječima, ono što danas znamo o Japodima u BiH još uvijek je samo dio mnogo veće slike.
Problem je što se preko nekih nalazišta danas grade kuće
Jedan od najvećih problema budućih istraživanja jeste činjenica da se prostor promijenio. Lokaliteti koji su istraživani tokom 1970-ih i 1980-ih danas se nalaze u područjima koja su urbanizovana.
„Lokaliteti i okolica istraživani 70-ih, 80-ih etc. su trenutno moderna naselja što otežava sam pristup zbog birokratije“, objašnjava Muminović Koljić. Zbog toga nova istraživanja nisu jednostavna. Potrebno je riješiti pitanje pristupa zemljištu, zaštite lokaliteta, finansiranja i organizacije istraživanja. Ali interes postoji. Prema riječima Muminović Koljić, buduća arheološka istraživanja svakako su planirana kada to omoguće vrijeme i finansije. Poseban cilj jeste šire istraživanje terena. „Svakako će se težiti ka tome, ponajviše širem istraživanju terena radi interpretacije Japoda i njihovog porijekla“, kaže ona.
Takva istraživanja danas bi mogla koristiti metode koje prije nekoliko decenija nisu bile dostupne.
Pored novih iskopavanja, važnu ulogu mogu imati analiza starih zbirki, nova obrada ranije pronađenih ljudskih ostataka, DNK analiza, izotopska istraživanja, geofizičko snimanje terena i savremene metode analize keramike i metala.
Možda bi upravo takav pristup dao odgovor na pitanja koja su do sada ostala otvorena.
I upravo zato bi sljedeća velika priča o Japodima mogla početi tamo gdje su prethodne generacije istraživača već završile svoje iskope – u srednjem toku Une, na prostoru Bihaća, gdje još uvijek postoji mnogo toga što nije pronađeno, protumačeno niti ispričano.
Zato je žena iz Skorobira mnogo više od priče o neobičnoj kapi.
Jer priča o Japodima očigledno nije završena – a jedan grob u Ukrajini upravo je otvorio novo poglavlje.