Smrt Vedrane Rudan potresla je brojne javne ličnosti širom regiona, a među onima koji su se emotivnom porukom oprostili od poznate književnice i novinarke je i Severina.
Pjevačica je na društvenim mrežama podijelila lično svjedočenje o njihovom odnosu, prisjećajući se Vedraninog karaktera, humora, borbenosti, ali i posljednjih razgovora koje su vodile tokom njene bolesti.
„Ona ne može otići“
Severina je oproštaj započela riječima nevjerice, opisujući Vedranu kao ženu koja je tokom života uspjela da se izbori sa brojnim udarcima i nepravdama.
„Otišla je – kako nestvarno. Pa ona ne može otići. Ona je pobijedila sve što joj je ovaj prokleti život stavio na put. I trnje i batine i ljubavi i ponižavanja i cipelarenja i prijetnje…“
Prisjetila se žene koja je, kako navodi, uvijek ustajala nakon novih udaraca i nije prestajala govoriti ono što misli.
„Vedrana moja. Ljubavi naša – heroino bez dlake na dugačkoj jezičini. Vještica koja je bacala kroz pero čarolije koje je upijao svaki papir“, napisala je Severina.
„Seve, spavaju na kušinima koji ih znoje“
Posebno mjesto u njenoj poruci zauzeli su razgovori koje su vodile nakon što je Vedrana oboljela.
Severina se prisjetila kako ju je Rudan tada nazvala ljuta, ali ne zbog sebe i svoje bolesti.
„Kada je sve krenulo – žena me zvala ljuta kao pas. Ne na bolest, ne na tu tumorčinu. Ne, bila je ljuta jer žene u bolnici imaju plastične kušine (jastuke).“
Rudan ju je tada, prema Severininim riječima, pitala mogu li za bolnicu nabaviti jastuke.
„Seve, spavaju na kušinima koji ih znoje, možemo nabaviti za bolnicu kušine? Žao mi je žena.“
Severina joj je, kako navodi, pokušala pomoći i pitati kako je ona.
„Vedrana, kako ste Vi, treba li nešto?“
Odgovor je, u njenom prepoznatljivom stilu, bio kratak:
„Ništa, Seve, jebi im i dalje mater svima.“
Jastuci i jastučnice su, navodi Severina, odmah kupljeni i dostavljeni bolnici. Vedrani je, prema njenom svjedočenju, upravo to bilo važno – da se pomogne ženama koje su se liječile i medicinskim sestrama koje su radile do iscrpljenosti.
„Mala, pisat ću opet o tebi!“
Severina se prisjetila i načina na koji joj je Rudan pružala podršku kada bi se sama našla u problemima.
„Patila je u sebi, a nama je nastavljala davati sebe. Mene je uvijek zvala nakon mojih sranja: ‘Mala, pisat ću opet o tebi! Neće zlikovci…’“
U poruci se osvrnula i na posljednje dane Vedraninog života, priznajući da joj je teško prihvatiti da je više nema.
„Djevojko naša u zagrljaju metastaza, bol je prestala za tebe. Počinje za nas.“
Prisjetila se i Slavenke, koja je preminula u junu, te priznala da sada i sama prolazi kroz teško suočavanje s novim gubitkom.
„Tako se ja mučim kako se oprostiti s tobom kad ne želim oproštaj… Želim se s tobom još smijati, iako si to tako nerado radila.“
Knjiga koju je Vedrana posvetila i Severini
Severina je otkrila i detalj iz jednog od njihovih posljednjih razgovora.
Vedrana joj je tada rekla da je objavila knjigu, ali da je zbog bolesti ne može promovisati.
„Rakasta“ – tako je, prema Severininom sjećanju, opisala svoju nemogućnost da je promoviše.
Severina joj je odgovorila da će ona to učiniti, a knjigu je ponijela sa sobom na put.
Kada je otvorila prvu stranicu, naišla je na naslov ulomka „Severina, Tito, jahta i ja“.
U knjizi je, kako navodi, Rudan napisala i rečenicu: „Da ja imam takav film, ja bih ga puštala prije Dnevnika.“
„Pa ‘ko je ne bi obožava. Eto, kupite tu knjigu, dobro će vas nasmijati“, poručila je Severina.
A onda je ispričala i jednu od njihovih posljednjih razmjena.
„Voljela me, al’ kad sam joj jednom na kraju razgovora rekla ‘Volim te’, kaže ona: ‘Samo me nemoj ti voljeti, vidi kako su završili oni jadnici koje si ti voljela…’“
Severina je svoju emotivnu poruku završila upravo riječima koje možda najbolje opisuju Vedranu Rudan – „Pa ‘ko je ne bi obožava.“