Igor Marojević jedan je od najčitanijih balkanskih pisaca, a nedavno je objavio knjigu “Majko, pusti me da idem”, što je i povod za ovaj intervju. Ovo autorsko djelo dobilo je i nagradu “Brskovski groš”, koja se dodjeljuje u Mojkovcu (Crna Gora) za izuzetno ostvarenje u savremenoj književnosti. Marojević iza sebe ima na desetine djela, a navešćemo samo neka: Etno, Ostaci svijeta, Tuđine, Prave Beograđanke, Majčina ruka i mnoga druga. Pisao je i novele, prozu, eseje, a po njegovom književnom materijalu izvođene su i drame Dvadeset četiri zida, Bar sam svoj čovek, Tvrđava Evropa i Els nomades. Njegova djela prevedena su na preko dvadeset svjetskih jezika. Dobitnik je mnogih književnih nagrada i priznanja. O književnosti, umjetnosti i životu novinar magazina BUKA razgovarao je sa ovim plodonosnim piscem.
BUKA: Nedavno ste objavili svoje novo književno djelo Majko, pusti me da idem. Već iz naslova je jasno da je riječ o odnosu između majke i djeteta…O kakvom djelu je riječ?
Marojević: Legitimno je shvatiti roman i kao odnos majke i sina. Na kraju krajeva, on je glavni muški junak i takođe odlazi, u Španiju. Međutim, reči „Majko, pusti me da idem“ izgovara kćerka moleći majku da joj dozvoli da se školuje u Beogradu. Svejedno, mislim da se naslovna rečenica može tumačiti i u širem, ako ne i u najširem mogućem smislu središnjeg odnosa. U svakom slučaju, i bez obzira na tumačenja, kćerka je protagonistkinja romana, a njena mati drugi lik po bitnosti i pripovedačica.
BUKA: Za isto djelo ste, malo po objavljivanju, dobili i nagradu „Brskovski groš“. Koliko vam znače nagrade i koliko vas nadahnjuju za pisanje novih knjiga?
Marojević: Nagrade u jednom smislu po pravilu više znače kad autor ima manje publike, što se meni dešava s poslednjim knjigama. Međutim, nikad mi ne znače toliko da bi mogle uticati na moje pisanje. Inače je ova nagrada drugačija utoliko što nije slučaj kao do sada, da autor bude jedan od dobitnika priznanja, čime se njegovo delo naslanja na niz štiva drugih laureata. Naime, sasvim je drugačije kada je on prvi dobitnik neke nagrade, kao što je slučaj sa mojom neznatnošću u vezi sa „Brskovskim grošem“. U tom smislu, može mi ostati da se nadam da Majko, pusti me da idem nudi dovoljno visoka merila koja bi mogla da usmere estetske i poetičke standarde za izbor štiva narednih dobitnika.
BUKA: Da li ponekad nagrade mogu i da koče autora?
Marojević: Mogu ukoliko ih autor preozbiljno shvata, pa krene od toga da je dobio tu i tu nagradu i da će sledeće delo pisati kako bi osvojio i neku drugu. Ali, rekao sam već da priznanja ne utiču na moj rad. Štaviše, čini mi se da sam sklon sasvim drugačijem pristupu, da se novim štivom uvek poetički kockam u odnosu na sve što sam ranije napisao.
BUKA: Koliko ova knjiga u sebi nosi autobiografskog?
Marojević: Poenta spomenute kocke u konkretnom slučaju jeste u većoj meri autobiografskog nego što sam to ikada radio. U tom smislu bi mnogi u liku Viktora, pisca koji emigrira u Španiju, brata glavne junakinje i sina pripovedačice, mogli da prepoznaju Igora Marojevića. I ne bi pogrešili, pod uslovom da se dogovorimo da je on poslužio kao osnova Viktorovog lika i da je pritom izvršena fikcionalna nadgradnja. Međutim, glavni deo kocke u ovom romanu tiče se odnosa naratorke i njene kćerke Itane, za koje sam kao bazu uzeo likove moje majke i sestre, odnosno porodičnu tragediju koja se dogodila pre svega Itani. Najkraće moguće, ona je zbog pogrešnog izbora partnera, koji se u međuvremenu kriminalizovao, a ona nastojala da ga ostavi, zamalo ubijena i ostatak života je zbog rana iz pokušaja likvidacije provela u invalidskim kolicima. To se stvarno dogodilo mojoj pokojnoj sestri, a moja počivša mati je iznela najveći deo brige o njoj. Da bi autobiografičnost bila još veća, posle raspleta životne drame, 2004. godine, zapisao sam njen sadržaj kako bih ga u što manjoj meri zaboravio. Tekst je čamio u fioci do 2024. god., do smrti moje majke. Pre njenog odlaska, sluteći ga, tonski sam krišom od nje beležio naše razgovore kako bih u slučaju da mi bude nedostajala mogao da čujem njen glas. On je govorio i o onome što se dogodilo fikcionalnoj Itani i o njihovom odnosu. Preslušavajući te audiozapise, mamine rečenice, shvatio sam da priču zapisanu dvadeset godina ranije treba da ispripovedam glasom bliskim majčinom. Tako je nastao roman Majko, pusti me da idem.
BUKA: Vi ste plodonosan pisac. Koliko je taj posao naporan, da li se čovjek potpuno mora posvetiti pisanju i imate li vremena da pročitate i djelo nekog od svojih kolega?
Marojević: Pa s godinama je sve naporniji, ali niko me nije terao time da se bavim. Iole ambiciozna književnost iziskuje čitavog čoveka u smislu da praktično radi sve vreme; da u gotovu svemu novom što upozna, pročita, čuje ili vidi prepozna potencijalnu građu. A gde je tek proces obrade… Plus imam i momenat da se ne bavim samo pisanjem nego i, mada tek kao drugom delatnošću, prevođenjem, te je vremena za praćenje savremene produkcije zaista malo, ali nađe se, koliko-toliko.
BUKA: Imate li neku književnu preporuku?
Marojević: Uvek. Ko god nije pročitao sledeća dela, ili neko od njih, preporučio bih da to učini: Luj Ferdinand Selin Smrt na kredit, Migel Servantes Don Kihot, Tomas Bernhard Gubitnik, Agota Kristof Velika sveska, Volter Kandid.
BUKA: Da li je ovdašnja književnost u uzlaznoj ili silaznoj putanji?
Marojević: Književnost je svuda u silaznoj putanji. To je predodređeno razvojem veštačke inteligencije, prirodom većine bestselera kao i lakoćom s kojom se razni paraautori zahvaljujući društvenim mrežama mešaju s reprezentativnim izdancima književnih scena. E sad, i u svetu i ovde književnost se koliko-toliko opire, nalazi nove forme uprkos proklamovanom kraju originalnosti i smrti autora. Tako je, barem za sada.
BUKA: Poruka čitaocima?
Marojević: Ako ste čitali jednu ili više mojih knjiga, pročitajte i ovu, jer je Majko, pusti me da idem nešto najličnije što sam stvorio, životna priča kakva mora da se ispripoveda i posle koje je svako pisanje otežano. Ako niste čitali ništa od mene, ova knjiga je, zbog spomenutog, pravi način da se upoznamo.