Iskustva koja doživimo tokom djetinjstva mogu ostaviti trag koji traje mnogo duže nego što mislimo. Istraživanja već godinama ukazuju na povezanost nepovoljnih iskustava u ranom životu sa kasnijim problemima mentalnog i fizičkog zdravlja. Sada su naučnici uspjeli detaljnije da sagledaju jedan od mogućih bioloških mehanizama koji stoji iza te veze.
Nova studija američkih istraživača, objavljena u časopisu Neuron, bavila se promjenama koje stres u ranom periodu života izaziva u mozgu. Naučnici su proučavali ventralno tegmentalno područje (VTA), dio mozga koji ima važnu ulogu u sistemu dopamina, odnosno u procesima povezanim sa motivacijom, nagradom i reakcijom na stres.
Eksperimenti na miševima pokazali su da stres tokom razvoja može izazvati promjene u strukturi DNK unutar određenih neurona. Zbog tih promjena pojedini geni postaju dostupniji za aktivaciju, pa ćelije kasnije mogu burnije reagovati kada se ponovo suoče sa stresom.
Istraživači su ovaj proces slikovito uporedili sa razvlačenjem spiralne igračke „slinky“. Kada se DNK na određeni način „otvori“, geni koji su ranije bili manje dostupni mogu lakše da se aktiviraju.
Posljedica bi mogla biti veća osjetljivost sistema koji reguliše dopamin, što se povezuje sa povećanom sklonošću ka anksioznom ponašanju i drugim problemima povezanim sa stresom.
„Otkrili smo novi biološki proces koji povezuje teška iskustva u ranom djetinjstvu sa dugoročnom podložnošću mentalnim bolestima“, navela je anesteziologinja Meaghan Creed sa Univerziteta Washington u St. Louisu.
Šta se dešava unutar moždanih ćelija?
Jedan od ključnih elemenata u ovom procesu je enzim SETD7. Naučnici su utvrdili da stres kod miševa povećava njegovu aktivnost.
Veća količina SETD7 dovodi do povećanja hemijskih oznaka poznatih kao H3K4me1. One imaju ulogu u regulisanju načina na koji je DNK organizovana i mogu učiniti određene dijelove genetskog materijala dostupnijim za aktivaciju.
U ovom slučaju promjene su uočene u neuronima VTA područja koji proizvode dopamin. To znači da iskustvo stresa u ranom periodu može promijeniti način na koji ove ćelije reaguju na buduće stresne situacije.
Da bi dodatno provjerili svoju pretpostavku, istraživači su eksperimentalno povećavali nivo SETD7 kod miševa koji nisu bili izloženi stresu, dok su kod stresiranih životinja pokušali da blokiraju djelovanje ovog enzima.
Rezultati su išli u prilog njihovoj hipotezi. Miševi sa povećanom aktivnošću SETD7 pokazivali su veću osjetljivost na stres i izraženije ponašanje povezano sa anksioznošću. S druge strane, životinje kod kojih je enzim bio blokiran pokazale su veću otpornost nakon ranije izloženosti stresu.
Da li bi ovo moglo pomoći u liječenju?
Istraživači smatraju da bi otkriće moglo biti važno za razumijevanje dugoročnih posljedica nepovoljnih iskustava iz djetinjstva.
„Trenutno nemamo tretmane koji ciljano djeluju na promjene koje stres u ranom djetinjstvu izaziva u mozgu, dijelom zato što nismo dovoljno dobro razumjeli molekularne procese koji ih pokreću“, rekla je neuroznanstvenica Catherine Jensen Peña sa Instituta za neuroznanost Princeton.
Prema njenim riječima, identifikovanje konkretnog mehanizma moglo bi pomoći naučnicima da u budućnosti pronađu nove načine za smanjenje posljedica ranog stresa.
Ipak, važno je naglasiti da su rezultati za sada dobijeni na miševima. To znači da se ne može automatski zaključiti da se potpuno isti proces odvija i kod ljudi. Potrebna su dodatna istraživanja kako bi se utvrdilo koliko se ovi nalazi mogu primijeniti na ljudski mozak.
Može li pozitivno iskustvo djelovati kao zaštita?
Naučnici sada žele da istraže i drugu stranu priče – da li pozitivna iskustva tokom odrastanja mogu ublažiti posljedice ranog stresa.
Posebno ih zanimaju faktori poput kvalitetne socijalizacije, podrške okoline i adekvatne ishrane. Takva iskustva mogla bi uticati na iste moždane ćelije i potencijalno povećati otpornost organizma na stres kasnije u životu.
Istraživači zato smatraju da bi buduća istraživanja trebalo da se bave ne samo načinima na koje trauma mijenja mozak, već i pitanjem kako se te promjene mogu ublažiti ili spriječiti.
Ako se utvrdi da podrška, terapija i pozitivno okruženje tokom osjetljivih perioda razvoja mogu uticati na ove biološke procese, to bi moglo otvoriti nove mogućnosti za prevenciju dugoročnih posljedica ranog stresa.
Za sada, međutim, najvažniji zaključak studije jeste da iskustva iz ranog života ne ostaju samo u sjećanju. Ona mogu uticati i na veoma konkretne procese unutar moždanih ćelija – što naučnicima daje novi trag u pokušaju da razumiju zašto neke osobe kasnije postaju osjetljivije na stres i mentalne poteškoće.