Ricky Gervais, jedan od najpoznatijih i najimućnijih komičara na svijetu, po sopstvenoj odluci nema djece. U jednoj stand-up tački objašnjava kako je tu činjenicu pretvorio u savršen porodični eksperiment.
Na svakom većem okupljanju odvede nekog rođaka u stranu, utiša glas i kaže mu:„Slušaj, neću živjeti vječno. Odlučio sam da najveći dio imovine ostavim tebi. Samo nemoj nikome reći.“
Onda isto obeća drugom. Pa trećem. Pa svima redom.
Svako se vrati za sto uvjeren da je izabran. Odjednom je Gervaisov tanjir uvijek pun, stolica najudobnija, a vicevi urnebesni. Svi čuvaju tajnu, ne znajući da u džepu nose istu oporuku. Naravno, neće dobiti ništa. Gervais je bogatstvo već namijenio dobrotvornim organizacijama. Ali je jednom lažnom oporukom sebi obezbijedio doživotnu pažnju čitave familije.
Aleksandar Vučić je taj vic pretvorio u model upravljanja političkom rodbinom preko Drine.
Mjesecima je do opozicije u Republici Srpskoj, preko šarolikih emisara, posrednika i ljudi koji uvijek imaju „pouzdanu informaciju iz Beograda“, stizala ista poruka: Dodik je gotov. Vučić je s njim završio. Ovoga puta računa na vas. Samo nemojte nikome reći…
Svaki bi se politički rođak nakon toga vratio za sto malo uspravniji, uvjeren da je baš on omiljeni Vučićev nećak. Umjesto da prave svoju politiku, osluškivali su Beograd. Umjesto da se dogovaraju kako da pobijede Dodika, pokušavali su odgonetnuti koga je Vučić odabrao da ga naslijedi.
I tako su kandidature mjesecima nuđene, povlačene i razmjenjivane kao roba pred zatvaranje pijace. Branko Blanuša je svoju nudio sebi, pa Drašku Stanivukoviću nekoliko puta. Stanivuković je čekao gotovo do isteka roka da odluči hoće li on biti kandidat. Nebojša Vukanović krenuo je svojim putem.
Opozicija je izgledala kao familija koja se posvađala oko stana bogatog strica dok je stric još živ, zdraviji od svih njih i već je stan prepisao Dodiku. Vučić nije izmislio njihove sujete. Samo ih je precizno izmjerio i svakome šapnuo ono što želi da čuje. Nije razbio čvrsto jedinstvo, jer ga očigledno nije ni bilo. Samo je u postojeće pukotine gurnuo beogradski pajser. I tako razvalio gotovo sigurnu pobjedu opozicije, bez ikakve dileme.
A onda je ovih dana otvoren pravi testament. Ne kod notara, nego pred kamerama. Tri dana Vučić i Dodik zajedno su obilazili Bosnu i Hercegovinu. Rmanj, Drvar, Petrovačka cesta, Manjača, Šipovo, Bugojno, Jezero, Mrkonjić Grad. Manastiri, fabrike, govori, ručkovi i zajedničke fotografije. Pita ispod sača, teletina, jagnjetina i punjene paprike, rakija, puno rakije … kao pravi influenseri.
Na Manjači je Vučić podsjetio da je prije četrnaest godina s „predsjednikom Dodikom“ lako dogovorio zajedničko obilježavanje važnih datuma. Dodik mu je uzvratio da Srbija nikada nije učinila više za Republiku Srpsku nego za vrijeme Vučića. Dodavali su jedan drugom komplimente kao što domaćini dodaju pune tanjire.
Ništa od ovoga ne umanjuje obavezu da se žrtve „Oluje“ pamte. Samo što stradanje tih nesrećnih civila zaslužuje više od toga da bude kulisa bilo čijoj predizbornoj turneji. Jer tri dana zajedničkih obilazaka, govora, ručkova i fotografija nisu protokol. To je kampanja. Koja je u ovom trenutku obojici potrebna više nego ikad, jer obojica su na najnižoj popularnosti ikad. Vučić nije morao izgovoriti da podržava Dodika. Izgovorio je to rasporedom. Za tri dana našlo se vremena i za pitu, i za jagnjetinu, i za punjene paprike. Za opoziciju nije bilo ni pola sata.
Ona sada može reći da ju je Vučić prevario. I jeste. Ali kada godinama vjerujete šapatima više nego vlastitim očima, onda to više nije naivnost. To je lična odluka da budete prevareni. Ako vam je za pobjedu nad Dodikom potrebna Vučićeva dozvola, onda niste alternativa Dodiku. Samo ste drugi kandidat za Vučićevog upravnika u Republici Srpskoj.
Gervaisova rodbina će jednog dana barem shvatiti da je bila dio odličnog vica. Opozicija u Republici Srpskoj mogla bi to shvatiti u izbornoj noći, kada vic o njima više nikome neće biti smiješan. Vučić se sa opozicijom nije sreo nijednom. Nije je ni morao primiti.
Opozicija je, još jednom, primila … njega.