U urbanim sredinama ljudi možda i ne znaju šta je moba. U selima, barem u onima u kojima još ima ljudi, to je nekada bila, a ponegdje je i danas, sasvim uobičajena praksa. Surov život naučio je ljude da budu solidarni sa komšijama i da jedni drugima pomažu. Zato bi se za svaki veći posao, poput izgradnje kuće ili štale, žetve ili nekog drugog zahtjevnog poljoprivrednog rada, okupljalo cijelo selo kako bi se posao što prije završio. Danas se radi kod jednog komšije, sutra će on doći kada vama zatreba još ruku.
Iako se često čini da je savremeni način života učinio svoje, da su se ljudi udaljili jedni od drugih i da je solidarnost gotovo nestala, stanari banjalučkog naselja Starčevica ovih dana demantovali su takve tvrdnje.
U jednom stanu, na adresi Rajka Bosnića 13, buknuo je požar koji je, srećom, ugašen zahvaljujući brzoj i pribranoj reakciji komšija, a zatim i pripadnika Vatrogasno-spasilačke brigade Banjaluka.
O hrabroj reakciji prvih komšija već je napisano više tekstova, ali nije naodmet još jednom podsjetiti na ono što su uradili.
Jedna komšinica reagovala je odvažno i snalažljivo, razbivši čekićem debela stakla kako bi došli do protivpožarnih aparata. Druge komšije su bez razmišljanja utrčale u stan i doslovno iznijele baku i unuku koje su se, paralizovane od straha i dezorijentisane u gustom dimu, našle u životnoj opasnosti.
Jedan komšija je, puzeći ispod gustog sloja dima, uspio doći do plamena i ugasiti požar. Potom se preko balkona popeo na sprat iznad i tamo ugasio vatru, spriječivši katastrofu mnogo većih razmjera.
Ovim tekstom, međutim, želim skrenuti pažnju na ono što se dogodilo nakon prvobitnog šoka, kada je požar ugašen, a vlasnici stana ostali suočeni sa velikom štetom i sanacijom koja se na prvi pogled činila iznad bilo čijih pojedinačnih mogućnosti.
Ko je ikada svjedočio posljedicama požara ili neke druge katastrofe zna koliko se čovjek osjeća bespomoćno pred prizorom uništenja svega što je godinama stvarao. Iz tog haosa potrebno je ponovo početi život.
Još se nisi oporavio od šoka. Tek postaješ svjestan da su tvoji najbliži za dlaku ostali živi i zdravi. Nemaš, međutim, vremena da o tome razmišljaš niti da se nosiš sa vlastitim mislima i emocijama. Moraš brzo donositi odluke i djelovati kako bi se život što prije nastavio.
Naše komšije kroz sve to nisu morale prolaziti same.
Odmah se okupio veliki broj stanara, čak i više nego što ih je bilo potrebno, a svi su bili spremni da rade šta god je neophodno kako bi pomogli unesrećenoj porodici.
Nije bilo šefa gradilišta, detaljnog plana niti posebne organizacije poslova. Svi su se spontano prihvatili posla, ne birajući ko će šta raditi. Djelovali su kao već uhodan tim.
Djeca su iznosila manje komade namještaja i prala ih u dvorištu zgrade. Odrasli su skidali izgorjelu stolariju, obijali oštećene zidove, iznosili šut i čistili stan. Dogovorena je i finansijska pomoć Zajednice etažnih vlasnika.
Teško je ostati ravnodušan pred ovakvim primjerom zajedništva, posebno u vremenu u kojem se u mnogim stambenim zgradama komšije jedva poznaju, a ponekad jedni drugima ne znaju ni imena.
Da li je ovo ostatak nekog boljeg, starog vremena? Da li je samo srećna okolnost da toliko dobrih ljudi živi u istoj zgradi?
Šta god da je u pitanju, možemo im se samo diviti i čestitati im na vrijednostima koje svojim djelima održavaju živima.
A djeci koja su, rame uz rame sa odraslima, radila i pomagala svojim komšijama teško da je mogao biti održan bolji čas vaspitanja.
Bila je to prava gradska moba.
