Strateški cilj sukoba sada se sve više svodi na jedno pitanje: hoće li Hormuški moreuz ostati međunarodni plovni put ili će Iran steći mogućnost da određuje ko njime može prolaziti
Ratovi često završe na sasvim drugom mjestu od onoga gdje su počeli.
Sadašnji sukob s Iranom od početka je obilježen nejasno definiranim i promjenjivim ciljevima – od ambicija za promjenu režima do konkretnijih nastojanja da se oslabe iranski nuklearni i vojni kapaciteti.
Gotovo šest mjeseci kasnije, sukob je prerastao u nešto sasvim drugo: borbu za kontrolu nad Hormuškim moreuzom i, s njim, jednom od najvažnijih svjetskih arterija za transport energije. Iran je pokazao da ima i sposobnost i volju da gađa trgovačke brodove koji prolaze kroz moreuz, osim ako se plovidba ne odvija prema pravilima koje propisuje Teheran, piše Brett McGurk, analitičar CNN-a za globalna pitanja, koji je obavljao visoke dužnosti u oblasti nacionalne sigurnosti u administracijama predsjednika Georgea W. Busha, Baracka Obame, Donalda Trumpa i Joea Bidena..
Sjedinjene Američke Države – kao i veći dio svijeta, uključujući sve zaljevske države koje izlaze na Hormuški moreuz – smatraju takvo ponašanje neprihvatljivim.
Strateški cilj sukoba sada se sve više svodi na jedno pitanje: hoće li Hormuški moreuz ostati međunarodni plovni put ili će Iran steći mogućnost da određuje ko njime može prolaziti i pod kojim uslovima?
Prepuštanje takve kontrole Iranu donijelo bi režimu desetine milijardi dolara godišnje kroz tranzitne naknade, ali i mogućnost da kontroliše tokove energije prema ostatku svijeta. Drugim riječima, Iran bi mogao upravljati “termostatom” globalne ekonomije.
Kratkoročno: Prednost Iranu
Iran fizički nije zatvorio Hormuški moreuz. Umjesto toga, dronovima i krstarećim raketama napada civilne brodove. To je dovoljno da zaustavi trgovinu i sruši dugogodišnju pretpostavku da će Hormuški moreuz ostati otvoren međunarodni plovni put čak i tokom ratova.
Tokom dvanaestodnevnog rata u junu 2025. godine, uključujući američke napade na iranska nuklearna postrojenja, plovidba kroz Hormuz nije bila poremećena.
Ta pretpostavka sada više ne važi, što predstavlja ogroman izazov za SAD i ostatak svijeta.
Dok sam radio u Bijeloj kući, iranska saveznički povezana grupa Huti koristila je iranske rakete i dronove kako bi blokirala Crveno more koristeći iste metode u moreuzu Bab el-Mandeb. SAD su tada formirale međunarodnu koaliciju i pokrenule zračnu kampanju kako bi umanjile sposobnosti Huta, ali nisu uspjele zaustaviti svaki napad niti vratiti povjerenje trgovačkih brodara. Huti su prestali s napadima tek nakon što su postigli dogovor s Washingtonom, piše McGurk.
Danas će se SAD suočiti s gotovo identičnim problemom: dugotrajnom, skupom i izuzetno teškom misijom sprečavanja Irana da koristi dronove i krstareće rakete koje mogu biti lansirane s udaljenosti veće od 1.000 kilometara. To je klasična potraga za iglom u plastu sijena.
Samo što je ovaj problem znatno ozbiljniji.
Bab el-Mandeb nosi oko 10 posto svjetske pomorske trgovine. To može izazvati umjeren rast inflacije.
Hormuški moreuz nosi oko 20 posto globalne trgovine energentima.
To je dovoljno da, kako je rekao predsjednik Donald Trump prije nego što je objavio kratkotrajni dogovor s Iranom, izazove “ekonomsku katastrofu”.
Dugoročno: Prednost SAD-u
Iranska strategija zasniva se na podizanju cijena energije kako bi izvršila pritisak na Bijelu kuću da prihvati iransku kontrolu nad moreuzom.
Međutim, napadi na civilne brodove i ciljeve širom Zaljeva izazivaju dugoročnu reakciju koja bi se na kraju mogla okrenuti protiv Irana.
Širom Bliskog istoka vlade i energetske kompanije ubrzano grade naftovode, luke i transportne koridore koji će omogućiti izvoz nafte, plina i robe mimo Hormuškog moreuza.
Sjedinjene Države sada direktno podržavaju ove projekte.
Hormuški moreuz ostat će važan.
Ali prvi put nakon više decenija region ozbiljno ulaže u budućnost u kojoj on više neće biti nezamjenjiv.
Energetska karta Bliskog istoka iscrtava se iznova upravo s ciljem smanjenja iranskog utjecaja nad ovom strateškom tačkom.
Nova energetska mapa
Prije rata kroz Hormuški moreuz svakodnevno je prolazilo oko 23 miliona barela nafte i drugih energenata.
Bio je to ključni izvozni pravac za Irak, Kuvajt, Katar i Bahrein, te glavni tranzitni koridor za Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate.
Danas vlade planiraju budućnost u kojoj će Hormuz povremeno biti zatvoren ili nepouzdan za komercijalnu plovidbu.
Umjesto jednog nezaobilaznog prolaza razvija se mreža alternativnih izvoznih pravaca koja će postepeno smanjivati iranski utjecaj.
Iako ti projekti neće u potpunosti zamijeniti svih 23 miliona barela dnevno, značajno će umanjiti važnost Hormuškog moreuza.
Goldman Sachs procjenjuje da bi do kraja 2028. godine alternativni pravci mogli preuzeti oko 60 posto količina koje su ranije prolazile kroz Hormuz.
Saudijska Arabija (9 miliona barela dnevno)
Tokom iransko-iračkog rata prije četiri decenije Saudijska Arabija izgradila je naftovod “istok-zapad” koji vodi do Crvenog mora.
Tokom sadašnje krize tim putem izvozi oko sedam miliona barela dnevno.
Najavljeno je proširenje kapaciteta za dodatnih jedan do dva miliona barela do kraja 2029. godine.
Ujedinjeni Arapski Emirati (3,6 miliona barela)
Emirati već imaju naftovod i luku južno od Hormuza koji izvoze oko 1,8 miliona barela dnevno.
Najavljena je investicija kojom će se taj kapacitet udvostručiti do kraja 2027. godine.
Irak – Sirija (2–3 miliona barela)
Novi irački premijer tokom posjete Washingtonu najavio je višemilijardna ulaganja američkih kompanija u obnovu i izgradnju naftovoda prema Mediteranu preko Sirije.
Američki izaslanik Tom Barrack izjavio je da je cilj da Hormuz postane “sporedna stvar”.
Irak – Turska (1 milion barela)
Planirana je obnova postojećeg naftovoda Kirkuk–Ceyhan, koji vodi do turske mediteranske obale.
Irak – Jordan (1–2,5 miliona barela)
Irak ubrzava gradnju naftovoda prema jordanskoj luci Akaba na Crvenom moru, upravo zbog krize u Hormuškom moreuzu.
To je tek početak.
Saudijska Arabija razmatra i dodatne sjeverne pravce prema Akabi ili Turskoj.
Historijska pouka
Sličan primjer već postoji.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza SAD su podržale izgradnju naftovoda Baku–Tbilisi–Ceyhan preko Azerbejdžana, Gruzije i Turske.
Mnogi su tada smatrali da je projekat preskup i politički neizvodiv.
Ipak, nakon završetka 2006. godine trajno je smanjena zavisnost od ruskih izvoznih pravaca.
Evropa je, nasuprot tome, ostala snažno vezana za rusku energiju, što je Moskva kasnije iskoristila kao sredstvo političkog pritiska.
Čini se da zaljevske države sada žele izbjeći ponavljanje iste greške u odnosu na Iran.
Novi pravac: manje zavisnosti
Naravno, ovi projekti neće biti jednostavni.
Iran bi mogao gađati naftovode ili pokušati usporiti njihovu izgradnju.
Mogući su problemi s finansiranjem, administracijom i političkim dogovorima.
Ipak, zajednički pokazuju strateški pravac koji je malo vjerovatno da će biti promijenjen.
Države Bliskog istoka više ne polaze od pretpostavke da će Hormuški moreuz uvijek biti siguran i otvoren.
Umjesto toga ulažu u otpornu mrežu alternativnih izvoznih pravaca, uz političku i finansijsku podršku SAD-a.
Novo odredište: višestruke alternative
Iranska strategija počiva na uvjerenju da svijet nema stvarnu alternativu Hormuškom moreuzu.
Međutim, moglo bi se dogoditi upravo suprotno.
Pretvarajući Hormuški moreuz u geopolitičko oružje, Iran bi mogao potaknuti svoje susjede da izgrade energetski sistem koji više neće zavisiti od njega.
To je ishod kojem bi, zaključuje autor, Washington i njegovi saveznici trebali aktivno doprinositi, piše CNN.