Sedamsto osamdeset šesti pičvajz između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića taman se zgodno raspleo – na paradu u Pariz idu policijski, a ne vojni pajaci, obje su strane na relativnom dobitku, predsjednik je sačuvao status vojskovođe u zemlji Hrvata, ali i premijer status vodonoše u krugu europske političke mafije, rezultat je takoreći neriješen, povoljan za daljnju razmjenu invektiva – a onda je stvar zakomplicirala Jadranka Kosor, nekadašnja predsjednica Vlade i današnja nezavisna politička analitičarka, lice koje samo u kriznim situacijama silazi s TV-ekrana.
“Pokušajmo zamisliti”, kazala je u studiju N1 televizije, “da je neki ministar u vladi u vrijeme kada je predsjednik bio Franjo Tuđman zaprijetio predsjedniku i načelniku Glavnog stožera Janku Bobetku. Taj bi snosio posljedice. Onima koji se sjećaju kako je bilo, ne bi trebalo duže od pet sekundi da zamisle kako bi se ti ministri proveli.”
Potpuno razumijem gospođu Kosor kada po pitanju komandnih ovlasti nad vojskom staje na Milanovićevu stranu, čak sam je u tome pogledu spreman poduprijeti, no priznajem da me uvođenje Najdražeg Pokojnika u jednadžbu – i to uz onaj prepoznatljivi nostalgični žal za zlatnim dobom, kada je državni stroj pod njegovim mudrim vodstvom radio kao urica – uvelike zbunjuje. Napokon, drastična redukcija ovlasti nositelja funkcije predsjednika RH provedena je 2000. godine upravo zbog toga da bismo mogli duže od pet sekundi nagađati o sudbini onih koji mu oponiraju.
Kako je moguće u isti mah glorificirati Franju Tuđmana i inzistirati na demokratskoj razdiobi vlasti? – pita se gledatelj dok prati još jednu televizijsku propovijed gospođe Kosor. Analitičarka, međutim, nije ometana tom dilemom, nego elokventno gura dalje, puna antivladina žara, štoviše, gledateljevu dvojbu uopće ne registrira kao problem, kamoli takav koji je nerješiv. U protivnome, ne bi nas navodila da pokušamo zamisliti što bi bilo da je neki ministar protuslovio Tuđmanu, već da se upitamo zašto to ministri i drugi privjesci vlasti nisu činili, uključujući gospođu Kosor.
Ipak, pokušajmo zamisliti, po nagovoru bivše političarke, kako se 1993. godine premijer Nikica Valentić oštro javno suprotstavlja odluci predsjednika Tuđmana da šalje hrvatske trupe na vojnu paradu u Bosnu i Hercegovinu, a usput se ostrvi i na načelnika Glavnog stožera HV-a Janka Bobetka koji naredbu provodi u djelo. Zašto? – možda bi pitao vrhovni zapovjednik. – Zato što parada u Bosni ima čudnu dramaturgiju, naši vojnici pucaju bojevom municijom, često i po civilnome stanovništvu, a uz to opslužuju otvaranje više logora za Bošnjake – možda bi rekao premijer. – Osim toga, kao predsjednik Vlade kategorično se protivim slanju naoružanih vojnih snaga u susjednu suverenu zemlju, s ciljem da jedan njen dio pripojimo Hrvatskoj.
Gospođa Kosor je u pravu: znamo što bi bilo s premijerom da je tako postupio, ali znamo i da premijer tako postupio nije. Naprotiv, Valentić je dao sve od sebe da logistički podrži hrvatsku vojnu agresiju na BiH. Unutar HDZ-a usprotivili su joj se Stipe Mesić i Josip Manolić, te nakon neuspjeloga prevrata u parlamentu napustili stranku sa šačicom istomišljenika. Gospođa Kosor nije bila među njima. Uspinjući se u partijskoj hijerarhiji, pomno je pazila da ne postane lice koje izgovara pogrešne riječi, jer “taj bi snosio posljedice”. A time nam se otvara nešto širi uvid u “vrijeme kada je predsjednik bio Franjo Tuđman”.
Ili, da se odmaknemo od vojne sfere, pokušajmo zamisliti kako pri kraju 1995. godine, kada je predsjednik Tuđman odbio prihvatiti pobjedu opozicije na izborima za zagrebačku gradsku skupštinu, s obrazloženjem da neće trpjeti “oporbenu situaciju” u glavnome gradu Hrvatske, javno i oštro protiv te odluke ustaje tadašnja potpredsjednica HDZ-a Jadranka Kosor. Zašto? – možda bi pitao predsjednik. – Zato što se time bezočno gaze elementarne demokratske norme, a usput i prekoračuju ovlasti predsjednika države – možda bi rekla gospođa Kosor. – Nepodnošljivo mi je biti potpredsjednicom stranke čije je političko djelovanje fokusirano na uspostavu strahovlade.
No ona to, znamo, nije govorila. Naprotiv, svojski se trudila da “oporbenu situaciju” ozloglasi po uputama nadređenog. Danas, međutim, oslobođena teških partijskih okova, govori glasno, često i naizgled suvislo: demokratske su procedure svetinja, autokrat koji ne poštuje razdiobu vlasti i preuzima ovlasti koje mu po ustavu ne pripadaju zavrjeđuje najdublji prezir… A u objašnjenju, avaj, evocira uspomene na neprežaljenoga nacionalnog mesiju, ističući ga kao uzor nad uzorima. Povlači argument koji, umjesto da osnaži, derogira tezu, i upušta se u avanturu sličnu sudaru uma s betonom.
Kada se, prema receptu gospođe Kosor, idealizirana slika dobrih starih tuđmanovskih vremena postavi u današnje doba, tko bi trebao biti zamjenski Tuđman – Milanović, koji glumi vrhovnog zapovjednika hrvatske vojske, ili Plenković, koji glumi vrhovnog zapovjednika hrvatskog društva? Pledirajući za prvoga, nekadašnja hadezeovka ne krivotvori samo historijsku ulogu Najdražeg Pokojnika, nego i vlastitu rolu u opačinama tuđmanizma.
Milanović, doduše, bez prestanka prodaje tuđmanovske suverenističke magle, no Plenković je taj koji istinski slijedi Tuđmanov model uzurpacije institucija, koliko god se televizijska analitičarka upinjala prikazati ga vođinim antipodom. Zavađeni dvojac razlikuju se (i) po tome što Milanović demonstrira lojalnost izumitelju hrvatske države na verbalno-simboličkom, a Plenković na praktično-političkom planu; prvi ima Tuđmana na srcu kada uživa u iluziji što je luči njegova poza, a drugi kada konzumira konkretnu moć.
Gospođa Kosor, pak, predočava hrvatsku prošlost ležernošću nekoga tko vlastite prošlosti nema. Ona je plutajući vremenski subjekt koji, romantizirajući lik i djelo Franje Tuđmana, uspijeva iz te prošlosti odstraniti sebe kao realnoga političkog aktera i dodijeliti si ulogu loše informiranog promatrača, naime – sitnog obmanjivača.
Pokušajmo zamisliti, na primjer, da je 2000. godine, kada je predsjednik Mesić umirovio skupinu eminentnih generala nakon što su ovi objavili pismo u kojem osuđuju njegovu politiku, gospođa Kosor pozdravila tu odluku, držeći se svojega današnjeg stava o intaktnosti autoriteta vrhovnoga komandanta. Ali nije; kao tadašnja potpredsjednica HDZ-a pridružila se zbornome stranačkom napadu na predsjednika države, jer da on svojim nasilnim činom “potkopava vrijednosti Domovinskog rata”.
Pokušajmo zamisliti, na primjer, gospođu Kosor koja se u devedesetima žustro protivi Tuđmanovoj naredbi da se prisluškuju telefoni stotinjak hrvatskih novinara, rukovođena današnjim razmišljanjima o demokratskim standardima i zaštiti slobode pojedinca. Istini za volju, potpredsjednica partije o tome mračnom segmentu aktivnosti režima možda nije bila informirana, no saznala je čim je Neprežaljeni otputovao na vječna lovišta, kada je stvar postala javna. I što je učinila? Ne samo što o političkome zločinu nije zucnula ni slovca, nego je kao članica stranačkoga vodstva omogućila da bivši ministri i potpisnici naloga za prisluškivanje – Ivan Penić i Ivan Jarnjak – postanu zastupnici HDZ-a u Saboru i preobraze se iz političkih kriminalaca u uvažene protagoniste demokratskog života.
Gospođa Kosor, naravno, ima pravo da s vremenom mijenja svoje političke stavove, tim više što se u njenome slučaju radi o promjeni nabolje. Problem nastaje kada iz neapsolvirane prošlosti izranja nadnaravni autoritet, božanstvo čija nedodirljivost nalaže progon elementarnih činjenica. Tada to nije analiza, nego isti, stari, ofucani vjerski obred, odmaknut od realnosti onoliko koliko je Tuđman bio udaljen od demokratskih običaja.
“U vrijeme kad je predsjednik bio Franjo Tuđman” vlast je ovome narodu pila krv na slamčicu, kao što mu je pije i danas.