Zaraza i ekološka bomba prve su asocijacije na prizore uginulih životinja u Drini, Savi i seoskim potocima u Semberiji, koji su ponovo zabilježeni ovih dana.
Dok se afrička svinjska kuga (ASK) širi Balkanom i vraća u nova žarišta u Bosni i Hercegovini, bolest je nakon slučajeva u Bijeljini sredinom juna ponovo potvrđena i na području Foče. Zbog toga je Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske uvelo mjere zabrane kretanja i transporta životinja, popis svih imanja i obaveznu dezinfekciju vozila.
Upravo u tom epidemiološkom talasu, leševi životinja u vodotocima više nisu izolovani slučajevi, nego simptom sistema u kojem ne postoji jedinstven i funkcionalan odgovor na pitanje gdje završava životinjski otpad u Bosni i Hercegovini i kako je moguće da, uprkos postojećim propisima, završava u rijekama, kanalima i na divljim deponijama.
Povodom nalaza s terena, redakcija BUKA obratila se svim nadležnim entitetskim i državnim institucijama u oblasti veterinarstva, zaštite okoliša i upravljanja otpadom. Odgovor je stigao jedino iz Federalnog ministarstva okoliša i turizma.
Sistem koji nije riješio problem ni nakon kriza
A problem nije od juče. Afrička svinjska kuga već je ranije u Semberiji ostavila duboke posljedice po stočarsku proizvodnju. Tokom prethodnog talasa eutanazirano je desetine hiljada životinja, a štete su se mjerile u desetinama miliona konvertibilnih maraka. Zbog neizgrađenih industrijskih kapaciteta za preradu životinjskog otpada, domaće vlasti su kao privremeno rješenje propisuju ukopavanje u jame – na samim imanjima, ukoliko ispunjavaju uslove, ili na lokalnim stočnim grobljima i sanitarnim jamama koje određuju opštine. U praksi, zbog nepostojanja organizovanog sistema odvoza za male farme i domaćinstva, značajan dio otpada završava na komunalnim deponijama, u šumama ili direktno u koritima rijeka i potoka, što predstavlja ozbiljan epidemiološki i ekološki rizik, jer razgradnja leševa u vodi može doprinijeti širenju patogena među životinjama i kontaminaciji okoliša.
„Kada sam čuo da je opet potvrđena afrička kuga, prvo sam pomislio na ono što smo preživjeli prošli put. Tada sam izgubio više od stotinu svinja. Trebale su mi godine da se oporavim“, kaže za BUKU stočar iz okoline Crnjelova Rajo Jakovljević.
„To su krediti, ulaganja, hrana, objekti, rad porodice. Sve nestane za nekoliko dana”, kaže Jakovljević.
Na širi institucionalni problem upozoravaju i udruženja proizvođača, ističući da pitanje zbrinjavanja uginulih životinja nije vezano samo za epidemije, već i za svakodnevni rad farmi, gdje se uginuća dešavaju i u redovnim uslovima proizvodnje.
„To je velika sramota svih nas, a prvenstveno ljudi koji godinama sjede u nadležnim institucijama i ne rade ništa po tom pitanju uspostave kafilerije“, kaže za BUKU Milorad Arsenić, predsjednik Udruženja mljekara Republike Srpske.
On upozorava da se problem ogoljava u svakom novom talasu bolesti.
„Ako pogledamo samo probleme sa svinjskom kugom, možemo se zapitati da li mi zaista živimo u 2026. godini. Leševi životinja koji su virili iz kamiona i način na koji su, ko zna gdje i kako, ukopavani – to je ogledalo nas samih. A te slike su sigurno otišle u svijet“, navodi Arsić.
Sistem koji se oslanja na minimum kapaciteta
Iz odgovora Federalnog ministarstva okoliša i turizma proizlazi da u Federaciji BiH ne postoji razvijen jedinstven sistem za prikupljanje, transport i preradu životinjskog otpada u skladu s EU standardima.
Prema podacima iz Informacionog sistema upravljanja otpadom Federacije BiH (ISUO), u 2022. godini sakupljeno je 879 tona životinjskog otpada, dok je u 2023. godini sakupljena količina bila nešto niža i iznosila je 771 tona.
Međutim, značajan podatak za 2023. godinu jeste izvoz 1.572 tone životinjskog otpada koji je prijavljen u ISUO. Izvoz ovog otpada, posebno nusproizvoda životinjskog porijekla, uglavnom organiziraju sami proizvođači, budući da u Bosni i Hercegovini ne postoje postrojenja za njihovu obradu osim nekoliko firmi koje takvu obradu vrše isključivo za vlastite potrebe. Podaci o životinjskom otpadu su slabo zastupljeni u Informacionom sistemu zbog podijeljenih nadležnosti između Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva i Federalnog ministarstva okoliša i turizma.
Kao ključni problemi navode se nedostatak infrastrukture za preradu, visoki troškovi, administrativna fragmentacija nadležnosti i nedovršeno usklađivanje sa EU propisima.
U praksi, sistem se oslanja na nekoliko ograničenih kapaciteta za preradu i zbrinjavanje životinjskog otpada u Bosni i Hercegovini. Riječ je o pojedinačnim postrojenjima različitog kapaciteta i namjene, bez međusobne sistemske povezanosti.
Mobilna spalionica u Rakitnom, spalionica ALBA u Zenici i kafilerija BROVIS u Visokom čine postojeću infrastrukturu, pri čemu pojedini kapaciteti rade ograničeno ili za vlastite potrebe.
Takva struktura ne predstavlja funkcionalnu mrežu, već skup izolovanih tačaka koje ne mogu odgovoriti na potrebe stočarske proizvodnje i industrije mesaa
Jedan od rijetkih projekata koji bi mogao promijeniti stanje je planirana fabrika BIOORGANIKA iz Kaknja, kapaciteta 40.000 tona godišnje.
Iako je ranije imala dozvole, projekat je zaustavljen zbog institucionalnih prepreka i administrativnih procedura koje uključuju više nivoa vlasti. Trenutno je u fazi obnove okolišne dozvole i javnih konsultacija.
U međuvremenu, Bosna i Hercegovina ostaje bez velikog industrijskog kapaciteta za preradu nusproizvoda životinjskog porijekla.
Privremena rješenja kao trajni model
Na pitanje zašto se i dalje koriste jame, komunalne deponije i ad hoc rješenja, institucije navode nedostatak infrastrukture, visoke troškove i sporu realizaciju investicija.
Istovremeno se priznaje da odlaganje životinjskog otpada na komunalne deponije nije u skladu sa standardima Evropske unije.
EU regulativa jasno propisuje obavezu zbrinjavanja u odobrenim rendering postrojenjima, spalionicama ili drugim kontrolisanim objektima.
U Evropskoj uniji nusproizvodi životinjskog porijekla se u pravilu ne zbrinjavaju zakopavanjem, već se obavezno upućuju u odobrena rendering postrojenja, kafilerije ili spalionice, odnosno u druge kontrolisane sisteme prerade. Zakopavanje u zemlju predstavlja izuzetak koji se primjenjuje samo u vanrednim okolnostima – poput velikih epizootija ili u udaljenim i nepristupačnim područjima gdje transport nije moguć – i to isključivo uz odobrenje nadležnih veterinarskih i okolišnih institucija te uz strogo propisane uslove zaštite tla i podzemnih voda
U Bosni i Hercegovini, međutim, privremena rješenja već godinama funkcionišu kao de facto sistem.
Afrička svinjska kuga, neadekvatno zbrinjavanje životinjskog otpada i leševi u vodotocima nisu odvojeni problemi, nego elementi istog sistema koji funkcioniše fragmentisano i bez pune kontrole.
Dok se odgovornost rasipa između različitih nivoa vlasti, posljedice ostaju vidljive na terenu – u rijekama, kanalima i divljim deponijama. Otvoreno ostaje i pitanje stvarnog zdravstvenog rizika, kao i dugoročne štete koju ovakav sistem ostavlja po životnu okolinu.