Dok padaju prvi otkosi na njivama Semberije, ratari ulaze u završnicu jedne od najskupljih proizvodnih sezona u novijoj istoriji. Pšenica je sazrela, ali dogovor o otkupnoj cijeni, nije. U trenutku kada se prvi otkosi već skladište, nezvanično se govori o 30 feninga po kilogramu, što izaziva ogorčenje, najave protesta i ozbiljna pitanja o održivosti domaće proizvodnje.
Prinosi su, prema riječima poljoprivrednika, korektni, a u nekim slučajevima i iznad očekivanja. Međutim, iza slike punih prikolica i zlatnih polja, stoji mnogo teža priča o isplativosti proizvodnje, koja sve češće ne pokriva ni osnovne troškove. Ono što izaziva najviše nezadovoljstva jeste činjenica da otkupna cijena pšenice još uvijek nije zvanično definisana, dok se na terenu već govori o cifri od oko 30 feninga po kilogramu. Za ratare, to nije cijena koja pokriva ni minimum ulaganja, a kamoli da obezbijedi zaradu.
“Realna cijena bi morala biti najmanje 45 feninga, a i to je donja granica opstanka”, kaže za BUKU Savo Bakajlić, predsjednik Udruženja poljoprivrednih proizvođača Semberije i Majevice.
“Trenutno, prinos se kreće od 5 do 6 hektara. To su i ove rane pšenice koje su već dobro zakačile suše. Realna bi bila cijena 45- 50 feninga, a ako ima neko ekstra kvalitet koji je bolji, ona može ići više. Što se tiče zemalja u okruženju, vidim da se mnogi hvataju za tu priču, sad je trenutno u Hrvatskoj 16 EUR, u Srbiji je isto tako, znači nekih 20 dinara, to je, dakle, 30 i nešto konvertibilnih maraka. Plus dovoz, PDV, to izlazi blizu 40. Sve ispod 50 feninga, mi nemamo zarade”, kaže Bakajlić.
Ono što dodatno pojačava nezadovoljstvo jeste činjenica da je ovogodišnja proizvodnja pšenice bila jedna od najskupljih do sada. Cijene đubriva, goriva, zaštitnih sredstava i zakupa zemljišta, kako tvrde poljoprivrednici, dosegle su nivo koji je mnoge doveo na ivicu isplativosti još u fazi sjetve. Ulaganja su rasla iz mjeseca u mjesec, dok su očekivanja ostajala ista da se bar na kraju sezone proizvodnja “zatvori”.
“Mi smo u ovu godinu ušli sa najskupljom sjetvom u istoriji, a izlazimo sa najneizvjesnijom otkupnom cijenom. To nije proizvodnja, to je rizik bez zaštite”, kaže za BUKU Svetislav Jovanović, proizvođač iz Semberije.
Nezvanična informacija da bi otkupna cijena mogla biti oko 30 feninga po kilogramu izazvala je najburnije reakcije.
Za poljoprivrednike, to je cifra koja, ne samo da ne pokriva troškove, nego direktno vodi u gubitak. U javnosti se sve češće čuju ocjene da bi takva cijena značila gašenje domaće proizvodnje u narednim godinama.
“Sa 30 feninga nema ni opstanka, ni sjetve, ni hljeba. To je cijena ispod svake logike”, poručuje za BUKU Jovanović.
Posebno im smeta poređenje sa regionom, gdje se, kako navode, pšenica otkupljuje po znatno višim cijenama, uz dodatne podsticaje i stabilnije tržišne mehanizme.
Hljeb 2,5 do 3 marke, gdje nestaje razlika?
Jedan od najčešće ponavljanih argumenata ratara jeste drastična razlika između otkupne cijene pšenice i krajnje cijene hljeba u pekarama.
Dok se kilogram pšenice na otkupu spominje u rasponu od oko 0,30 KM, cijena hljeba u pekarama kreće se od 2,5 do 3 marke, u zavisnosti od vrste i tržišta.Ta razlika, kako ističu proizvođači, otvara pitanje raspodjele dobiti u lancu proizvodnje hrane.
“Mi prodajemo sirovinu za sitne pare, a krajnji proizvod je višestruko skuplji. Gdje nestaje ta razlika? Ko je uzima? Pekari i mlinari zarađuju a najveći gubitnici smo mi, primarni proizvođači i krajnji potrošači, koji plaćaju visoke cijene osnovnih proizvoda, dok ovi u sredini nameću cijene i kupe kajmak”, kaže za BUKU Bakajlić.
Bakajlić dodaje da ukoliko cijena ostane 30 feninga, slijede protesti.
“Mi ćemi u Udruženju vidjeti, dogovorili smo već okvirno nešto i evo sačekaćemo. Ako odluče da cijena otkupa bude 30 feninga, mi ćemo, kad posljednji otkos padne, izaći na ulice.”
Skladištenje umjesto prodaje, pšenica kao stočna hrana
Zbog nepovoljne otkupne cijene, dio proizvođača već je počeo da mijenja strategiju. Umjesto da pšenicu prodaju po trenutnim uslovima, sve više njih odlučuje da je skladišti i koristi kao stočnu hranu. Takav potez, iako na prvi pogled nelogičan, u njihovoj računici ispada manje gubitnički nego prodaja po 30 feninga.
“Kad saberete sve, isplati se više da je zadržite nego da je date za te pare. Ako već ne mogu zaraditi, makar da ne izgubim duplo”, kaže za BUKU Milan Savić, proizvođač iz Amajlija.
Ovakav trend dodatno bi mogao uticati na tržište, smanjujući količine pšenice u otkupu i potencijalno destabilizujući snabdijevanje.
Podsticaji i nejednak položaj sela
Pored cijene, ratari otvaraju i pitanje sistema podsticaja, za koji tvrde da nije dovoljno prilagođen realnim uslovima proizvodnje. Jedan od ključnih problema, kako navode, jeste to što se rezultati često mjere isključivo kroz prinos, bez uzimanja u obzir kvaliteta zemljišta. Proizvođači iz slabijih kategorija zemljišta tvrde da su time dovedeni u neravnopravan položaj.
“Mi na zemljištu šeste i sedme klase ne možemo imati prinose kao oni na prvoj i drugoj klasi. Sistem to mora da prepozna. Inače ispada da svi radimo isto, a uslovi nisu isti. Tu bi trebalo napraviti jednu korekciju, jer ja odakle dolazim, to je 6. i 7. klasa zemljišta i mi ne možemo postići rezultate ni blizu kao na 1., 2. i 3. klasi, gdje ljudi imaju po 800 kila po dunumu, a kod nas vjerovatno nekakav prosjek te klase zemljišta je oko 400 kilograma. Tako da, moj predlog za korekciju posticaja bi bio da se klasa zemljišta uzme u obzir, da bi bili svi na neki način zadovoljni. Sada bi neko rekao: ‘Pa što radiš ako nemaš rezultata?’ A ima i tu razlog zašto radim. Radim da bih opstao, da bih imao od čega da živim” kaže za BUKU Mika Zekić, prpizvođač iz Lopara.
Sve više proizvođača postavlja pitanje da li je domaća poljoprivreda prepuštena sama sebi u potpuno neregulisanim uslovima tržišta. Sa jedne strane, ulazni resursi rastu: gorivo, đubrivo, mehanizacija, radna snaga. Sa druge strane, otkupne cijene stagniraju ili padaju. Na trećoj strani, krajnji proizvodi u trgovinama i pekarama ostaju skupi ili dodatno poskupljuju. Ta neravnoteža, kako tvrde ratari, više nije povremeni problem, nego sistemska pojava.
U cijeloj priči, hljeb se sve više pojavljuje kao simbol, ne samo prehrambenog proizvoda, nego i ekonomskog paradoksa. Dok se na jednoj strani lanca nalazi proizvođač koji za kilogram pšenice dobija desetine feninga, na drugoj strani potrošač skupo plaća gotov proizvod.
“Mi više nemamo prostora za čekanje. Iz godine u godinu smo u gubicima. Ako i ova sezona tako prođe, idemo na ulicu. Ovo je pitanje opstanka”, poručuju predstavnici proizvođača.