Dok danas, na Vidovdan 2026. godine, ne prestaje utrkivanje pripadnika režima u Republici Srpskoj u čestitanju ovog praznika, od kojih su se neki sada, pred oktobarske izbore, dosjetili i da smisle pjesmu “Ajmo braćo Srpsku da ne damo”, nije zgoreg podsjetiti sve nas kako smo se odrekli Vojske Republike Srpske (VRS) kao legitimne oružane sile koja je učestvovala u stvaranju Republike Srpske i koja ju je odbranila.
Prije više od trideset godina u dejtonsku Bosnu i Hercegovinu Republika Srpska je unijela svoju VRS, jer je Ustavom BiH propisano postojanje te oružane sile, uz ustavnu obavezu entiteta da njihove oružane snage neće ulaziti na teritoriju drugog entiteta bez saglasnosti vlasti tog entiteta.
Međutim, nedugo nakon toga tadašnji visoki predstavnik Pedi Ešdaun je 9. maja 2003. godine nametnuo odluku kojom je osnovao Komisiju za reformu odbrane, kojoj je nametnuo obavezu da se prilikom razmatranja pravnih mjera za reformu tadašnjih odbrambenih struktura rukovodi principom da te strukture MORAJU BITI USKLAĐENE SA EVRO-ATLANTSKIM STANDARDIMA.
Pomenuta Komisija, u kojoj su, između ostalih, bili Rafi Gregorijan ispred OHR-a, a iz Republike Srpske Nikola Radovanović kao kopredsjedavajući Komisije, je slijedeći Ešdaunove naredbe u svom izvještaju iz septembra 2005. godine predložila da se formiraju oružane snage BiH KAO JEDINA VOJNA SILA U BiH, što je značilo ukidanje VRS.
U istom izvještaju Komisija je predložila da ta jedina vojna sila u BiH bude kompatibilna sa NATO, kao i da tadašnje Ministarstvo odbrane Republike Srpske i sve komande Vojske Republike Srpske, a to znači i VRS u cjelini, budu ukinuti sa 1. januarom 2006. godine.
I sve to što je predložila pomenuta Komisija ubrzo zatim su realizovale Narodna skupština i Vlada Republike Srpske.
U tom pravcu Narodna skupština Republike Srpske će već 30. avgusta 2005. godine donijeti Odluku, broj 01-511/05 objavljenu u Službenom glasniku Republike Srpske broj 82/05, kojom Narodna skupština:
“Prihvata da se nadležnosti iz oblasti odbrane prenesu na zajedničke organe i institucije Bosne i Hercegovine”.
Potom je Narodna skupština u decembru 2005. godine dala saglasnost Vladi Republike Srpske da sa Federacijom BiH potpiše sporazum o prenosu nadležnosti iz oblasti odbrane na institucije BiH.
Na osnovu ove saglasnosti Vlada Republike Srpske je sa Federacijom BiH potpisala Sporazum o prenosu nadležnosti u oblasti odbrane (Službeni glasnik Republike Srpske, broj 4 od 20.1.2006. godine).
U uvodnom dijelu Sporazuma stoji da Federacija BiH i Republika Srpska priznaju da dotadašnja struktura oružanih snaga u BiH “predstavlja prepreku članstvu BiH u NATO”.
Zatim je u članu 1. Sporazuma propisano:
“Strane su saglasne da se SVE nadležnosti entiteta u oblasti odbrane prenesu na institucije Bosne i Hercegovine”.
Članom 2. istog Sporazuma je propisano:
“Strane priznaju da će sve nadležnosti koje entiteti prenesu na osnovu ovog sporazuma U POTPUNOSTI I ISKLJUČIVO VRŠITI INSTITUCIJE BOSNE I HERCEGOVINE”.
Na osnovu svega toga donijeti su Zakon o odbrani BiH i Zakon o službi u Oružanim snagama BiH.
Članom 82. Zakona o odbrani BiH je propisano da će Narodna skupština Republike Srpske donijeti zakone kojima će se sa 1.1.2006. godine staviti van snage Zakon o odbrani Republike Srpske i Zakon o Vojsci Republike Srpske, što je Narodna skupština i učinila.
Tako je, dakle, došlo do gašenja Vojske Republike Srpske i svih nadležnosti Republike Srpske u oblasti odbrane.
Ovaj tekst stoga ima za osnovnu svrhu da se podsjetimo, da ne bismo zaboravili, kakve greške su prema Republici Srpskoj činili svi oni koji su glasali za ukidanje VRS, iz čega treba izvući i pouke šta se više nikako ne smije činiti ako želimo da Republika Srpska sačuva ustavne nadležnosti koje još ima.
Poslije svega ostala su samo sjećanja. Mada ni to u potpunosti, što dokazuje činjenica da je prošlo više od 30 godina dok u Banjaluci nije izgrađen centralni spomenik borcima poginulim u Odbrambeno-otadžbinskom ratu Republike Srpske.
Nažalost, ni do danas u Banjaluci nema ulice koja bi nosila ime Vojske Republike Srpske.