Ratovi se najčešće pamte kroz datume, vojne operacije i političke odluke. Međutim, stvarni život odvija se daleko od pregovaračkih stolova i ratnih mapa: u školskim učionicama, na radnim mjestima, u komšilucima i porodičnim domovima. Upravo tim prostorima bavi se knjiga Banja Luka u ratu: Etnopolitika i svakodnevnica (1990–1995) istoričarke i profesorice Armine Galijaš sa Centra za studije jugoistočne Evrope Univerziteta u Grazu.
Kroz višegodišnje istraživanje zasnovano na arhivskoj građi, službenim dokumentima, medijskim izvorima i svjedočenjima savremenika, Galijaš rekonstruiše transformaciju Banjaluke tokom ratnih godina, pokazujući kako su političke odluke oblikovale svakodnevni život građana i mijenjale identitet grada.
U razgovoru za portal BUKA Armina Galijaš govori o izazovima istraživanja grada u kojem je rođena, o konceptu „nevidljivog rata“, odnosu između ličnog sjećanja i naučne distance, te o tome zašto Banjaluka ni danas nije u potpunosti završila razgovor sa svojom prošlošću.
S obzirom na to da ste rođeni u Banjaluci, ali niste u njoj živjeli tokom ratnih godina, koliko je za Vas lično bio emotivno zahtjevan povratak u taj period kroz istraživanje i pisanje? Kako ste se nosili sa činjenicom da istražujete grad koji Vam je istovremeno poznat, ali i nepoznat?
Ta činjenica je olakšavajuća i otežavajuća istovremeno. Olakšavajuća jer su vam grad i ljudi ipak donekle poznati. Znate otprilike šta i gdje treba gledati, tražiti, istraživati, a otežavajuća jer trebate sebe i vlastita iskustva isključiti iz te priče. Bilo mi je bitno da rekonstruišem te događaje iz raznih perspektiva i uglova, ali ne i iz svog ličnog. Taj dio je možda bio emotivno najzahtjevniji, ali i najproduktivniji.
U knjizi Banjaluka u ratu: Etnopolitika i svakodnevica (1990–1995) fokus nije na klasičnoj vojnoj istoriji, nego na svakodnevnom životu i društvenim procesima. Šta Vas je motivisalo da “spustite fokus” sa velikih političkih narativa na škole, institucije i privatne živote ljudi, i koliko je bilo izazovno doći do pouzdanih ličnih svjedočanstava?
Smatram da se život odvija upravo u školama, kafanama, komšiluku, a na taj život uticaj vrše politika s jedne i svi učesnici događaja sa druge strane. Mene je zanimala ta dinamika i njihovo međusobno djelovanje. Iz toga razloga se ovo istraživanje samo djelimično zasniva na ličnim svjedočanstvima. Studija počiva na kombinacija mnogobrojnih izvora od službenih dokumenata tadašnje Republike Srpske do razgovora sa sudionicima i svjedocima i svjedokinjama vremena bez obzira na njihovu etničku, religijsku itd. pripadnost. Gradila sam analizu na izvorima koji su bili dostupni, uglavnom izvorima tzv. srpske provenijencije i koji su se, da tako kažem – poklapali sa ostalim izvorima.
Pojam “nevidljivog rata” često se vezuje za Vaš rad. Kako biste ga objasnili nekome ko Banjaluku tog perioda posmatra isključivo kroz političke i vojne događaje? Gdje se, po Vašem mišljenju, taj “nevidljivi rat” najjasnije vidi u strukturi grada i svakodnevnom životu?
Kada definišite u konkretnom slučaju protiv koga i za šta se vodi rat i kada vidite rezultate toga rata pri njegovom završetku, onda možete i da utvrdite sredstva za ostvarivanje ciljeva. Ona ne moraju biti direktno vojna, mada je naravno u svakom ratu presudno ko raspolaže vojskom i policijom. U kojoj mjeri će vojska i policija primijeniti silu ovisi od raznih okolnosti. Tadašnja SDS je u Banjaluci imala apsolutnu političku moć i kontrolu nad gradom, a gradska politika SDS se poklapala i sa višim nivoima vlasti. Oni su pokušali i dobrim dijelom i uspjeli tih 1990-tih godina preurediti grad po nekim novim, njihovim standardima u kojima je etnička pripadnost u većini slučajeva bila presudna. To je odlučivalo da li ćete imati posao, stan, pristup institucijama, a što naravno ima presudan uticaj na to kakav vam je život. Radikalizacija je u nekim slučajevima išla i mnogo dalje.
Koliko je u Vašem istraživanju značilo lično pamćenje grada u kojem ste odrasli, a koliko akademska distanca? Da li ste u nekom trenutku morali svjesno odvojiti lično sjećanje od naučne interpretacije?
Akademska distanca je svakako neophodno ne samo u ovom slučaju, nego u bilo kojem drugom istraživačkom radu. Mojih sjećanja, kao ni sjećanja bilo koga iz moje bliže okoline u ovoj studije nema. S druge strane svi istraživači su vezani na neki emotivni način za svoje projekte, i mislim da je to dobro. To daje snage da se istraje i da se projekat dobro završi.
Tokom istraživanja ste se susretali s različitim, pa i potpuno suprotstavljenim narativima o istim događajima. Kako ste se metodološki nosili sa činjenicom da “istina” često zavisi od pozicije govornika, i kako Vi lično razumijete pojam istorijske istine u takvom kontekstu?
Ova studija počiva na pomno analiziranoj obimnoj istorijskoj građi koja nadilazi „pojedinačne istine i ispovijesti“. A izvori i nisu toliko oprečni kako se možda očekuje. Ono šta su npr. pisali tadašnji Glas srpski, Prelom ili Zapadna Srbija (svako iz svog ugla) se poklapa sa onima što su učesnici i učesnice događaja spominjali, zakoni koju su donošeni u tom periodu to dodatno potcrtavaju, slično izvještavaju i razne humanitarne organizacije, sve to je jasno artikulisano i u kontakt emisijama Radio Banjaluke, transkriptima govora političkih vođa na mitinzima u Banjaluci itd. U suštini mislim da i nema oprečnih narativa iz tog perioda. Oni postaju oprečni tek nakon rata i dakako u nenaučnom diskursu.
Vaše istraživanje pokazuje ono što smo svi u Banjaluci znali, odnosno, da je svakodnevni život od stanovanja do zapošljavanja bio duboko politizovan. Koliko su te promjene dugoročno preoblikovale identitet Banjaluke?
Svakako da su posljedice te promjene dugotrajne, kao što svi veliki istorijski lomovi, kakav je bio i ovaj, nose sa sobom dugotrajne posljedice, nekad i neke bolje, nekad i neke gore.
Ovdje je etnizacija politike tj. zloupotreba etniciteta u političke svrhe ono što je nažalost ostalo iz tog vremena i što još uvijek utiče na identitet grada, koji ima mnogo više da ponudi od toga.
U knjizi se navodi da su i zakonski mehanizmi korišteni kao sredstvo društvene i etničke transformacije. Gdje, po Vašem mišljenju, prestaje granica između formalno zakonitog i suštinski nasilnog djelovanja sistema?
Tamo gdje se ti zakoni počnu primjenjivati bez pogovora i propitivanja.
U knjizi pišete: “Da bi se ljudi etnički mobilisali, bilo je potrebno stvoriti zajedničku vizuju budućnosti. A za novu viziju budućnosti, prije svega bila je potrebna nova predstava prošlosti”. Ovo savršeno opisuje jačane etnonacionalnih zajednica, odnosno koliko je bilo važno stvoriti odgovarajuću prošlost za raspad ideje zajedništva sa drugim narodima, pa nakon raspada i rat i ratne zločine?
Takvi politički pokreti i projekti rade intenzivno na preoblikovanju prošlosti i prilagođavanju iste svojim ciljevima, ili bar na njenom pojednostavljenju i površnom pristupu. Kako vidimo takvo revidiranje prošlosti još uvijek traje. Samo revidiranje istorije nije problem, ako se bazira na novim činjenicama i otkrićima, problem je kad se bazira na ciljano propagiranim i izokrenutim narativima zarad političkih ciljeva.
Kako vidite Banjaluku danas? To je grad koji privlači turiste, ali sa druge strane i dalje jača svoje nacionalističe i etnicističke narative. Nije grad koji se potpuno suočio sa svojom prošlošću?
Kad se ne bavim naučno Banjalukom onda sam subjektivna. Sad mi miriše lipa na sve strane.
Ali jasno je da Banjaluka bježi od svojih 1990-tih, a one je prate u stopu. Mislim da bi svima bilo lakše kad bi otvoreno popričali o tome šta se desilo. Tu ne mislim samo na traume ljudi koji su otišli, nego i na traume onih koji su došli, onih koji su tu ostali itd. Svi mi nosimo neke svoje priče, koje su u suštini sve vrlo slične. I mislim da bi se to vrlo brzo i lako desilo, da ne postoji i dalje taj politički narativ odozgo koji nas sve guši i pritišće.
Za kraj slobodno mogu reći da Banjaluka neće biti potpuno suočena sa onim što se desilo dok Vaša knjiga ne nađe put do šire javnosti ili bar do univerziteta. Smatrate li da će se ona izučavati na odsjecima sociologije, istorije, politikologije?
Ako mislite na odsjeke sociologije, istorije, politologije u Banjaluci, tome se mogu i ja nadati i rado bih se odazvala svakom pozivu na razgovor, diskusiju, predavanje, saradnju… Dosada takvih poziva nije bilo.
Što se tiče drugih univerziteta znam da ovu knjigu kolege koriste već dugo i daleko van naših regionalnih okvira.