Jedna saobraćajna nesreća ponovo je otvorila pitanje koje na našim prostorima nikada zapravo nije ni zatvoreno. Ne zbog toga što ljudi unaprijed znaju kakav će biti ishod nekog postupka, nego zbog toga što previše dobro znaju istoriju vlastitog razočaranja.
Zanimljivo je koliko malo danas treba da bi se javnost podijelila. Dovoljno je da se u vijestima pojavi političar, visoki funkcioner ili neko blizak strukturama moći i rasprava gotovo trenutno prestaje biti o samom događaju. U prvi plan izlazi nešto drugo. Pitanje koje lebdi iznad svakog detalja, svake izjave i svakog saopštenja:
Hoće li za njega važiti ista pravila kao za mene?
To pitanje ne nastaje iz cinizma. Ono nastaje iz iskustva.
Građani godinama slušaju da su svi jednaki pred zakonom, dok istovremeno gledaju kako neki ljudi prolaze kroz institucije kao kroz VIP ulaz. Nisu svi oslobođeni odgovornosti. To bi bilo previše jednostavno. Daleko češće se odgovornost samo drugačije rasporedi, odgodi, ublaži ili izgubi u proceduralnoj magli iz koje na kraju niko više ne zna šta se zapravo dogodilo.
Na papiru, zakon je isti za sve.
U stvarnosti, građani odavno imaju osjećaj da postoje dvije vrste posljedica. Jedne za obične ljude i druge za one koji raspolažu političkom moći, vezama ili javnim uticajem.
Najveći problem nije kada političar napravi grešku. Ljudi su ljudi. Griješe, lažu, voze prebrzo, donose loše odluke i ponekad ozbiljno ugroze druge. Problem počinje onda kada društvo više ne vjeruje da će sistem na tu grešku reagovati jednako kao da ju je napravio neko bez funkcije, bez stranke i bez zaštitnog kruga oko sebe.
Tu počinje erozija povjerenja, a povjerenje je jedina valuta bez koje nijedna država ne može dugoročno funkcionisati.
Na prostoru bivše Jugoslavije postoji jedna posebno opasna navika. Moć se rijetko doživljava kao odgovornost, a više kao privilegija.
Funkcija nije samo posao. Ona postaje svojevrsni štit, znak pripadnosti posebnoj kategoriji ljudi za koje se pretpostavlja da će uvijek imati još jednu priliku, još jedno objašnjenje i još jedan izlaz.
To je vjerovatno razlog zbog kojeg javnost tako burno reaguje na ovakve slučajeve. Nije riječ samo o nesreći. Riječ je o duboko ukorijenjenom osjećaju da zakon nije zajedničko pravilo nego sistem različitih iskustava.
Jedan građanin ulazi u instituciju sa strahom.
Drugi ulazi sa advokatom.
Treći sa telefonskim imenikom.
I tu počinje problem koji je puno veći od bilo kojeg pojedinačnog slučaja.
Jer država ne gubi autoritet kada se dogodi skandal. Skandali se događaju svuda. Autoritet počinje nestajati onda kada građani unaprijed pretpostavljaju da će ishod zavisiti od prezimena, funkcije ili političke pripadnosti.
To je trenutak kada zakon prestaje biti simbol jednakosti i postaje simbol razlike.
Možda je pogrešno svaku novu aferu posmatrati kao izolovan događaj. Većina ljudi danas ne reaguje samo na ono što se upravo dogodilo.
Reaguju na desetine ranijih slučajeva koje nose u kolektivnom sjećanju. Na osjećaj da su prečesto gledali kako odgovornost postaje pregovaračka kategorija.
Zbog toga se pravo pitanje ne odnosi samo na jednu osobu – odnosi se na društvo koje je došlo do tačke na kojoj više nije potrebno dokazivati da postoji privilegija. Dovoljno je da se pojavi neko blizak moći i ljudi će je pretpostaviti.
A kada građani počnu vjerovati da su jednaki samo u obavezama, dok su prednosti rezervisane za druge, tada problem više nije jedan političar, jedna nesreća ili jedna presuda.
Tada problem postaje sama ideja pravde.