U surovom kršu dalmatinske Bukovice živi Paški, jedini stanovnik zaseoka Šaponje. Sam se bori protiv vukova i zaborava, krči divljinu i čuva napuštena imanja čekajući povratak komšija.
U nepreglednom i surovom kršu dalmatinske Bukovice, pod teškim oblacima koji slute na kišu, krije se zaseok Šaponje u selu Dobropoljci. Smješteno na četrnaest kilometara od Benkovca, ovo mjesto je danas oaza apsolutne tišine kojom vozila rijetko prolaze.
Ipak, slučajni odlazak autora Jutjub kanala “Born in Dalmatia” u ove krajeve iznjedrio je nevjerovatnu reportažu o čovjeku koji je odlučio da se odupre vremenu i zaboravu, postavši jedini stalni stanovnik u svom zaseoku.
Neočekivani susret na “Šaponjskom bulevaru”
Skrećući sa glavnog puta u potrazi za napuštenim starinama, putnika dočekuje potpuno iznenađujući prizor – raščišćen put i ručno rađen natpis na kojem piše “Šaponjski bulevar Paški”.
Iza ovog duhovitog i neočekivanog imena stoji srdačni domaćin iz loze Šaponja, koji je sa neskrivenim oduševljenjem dočekao gosta riječima: “Samo Bog vas je poslao!” Svoj simpatični nadimak Paški dobio je još u djetinjstvu; dok je kao dječak čuvao ovce, jedan stric ga je prozvao po čuvenom paškom siru, i to ime mu je ostalo do danas.
Kada se prije sedam godina vratio na svoje ognjište, Paški se suočio sa surovom istinom, selo je bilo potpuno zaraslo u šumu i korov koji su prijetili da progutaju kamene kuće. Umjesto da se preda, zasukao je rukave, uzeo alat u ruke i godinama samostalno krčio rastinje, otimajući dvorišta i staze od divljine.
O njegovom, ali i trudu njegovih predaka, danas svjedoče impresivni kameni suhozidi, debeli i visoki i po dva metra. Gledajući ih, autor reportaže se sa divljenjem zapitao kako su stari dalmatinski “meštri” (majstori) uopšte uspijevali da podignu teške kamene blokove bez moderne mehanizacije.
Od 110 kuća do “žive vode” zablindirane olovom
Zajednička šetnja kroz zaseok poslužila je kao prozor u neka davna, znatno življa vremena:
- Nekadašnji život: Samo u Šaponjama bilo je 22 “dima” (domaćinstva), dok je cijelo selo Dobropoljci brojalo impresivnih 110 kuća.
- Vredne ruke: Stanovništvo je marljivo obrađivalo svaki pedalj zemlje, gajilo vinograde, luk, i čuvalo brojna stada ovaca i koza.
- Povezanost sa svijetom: Stariji pamte da je ovom cestom, kojom sada samo hukće vjetar, redovno prolazio autobus za Benkovac.
Kroz razgovor su isplivale i fascinantne lokalne legende. Jedna od njih govori o “živoj vodi”, prirodnom izvoru bogatom ribom koji je nekada postojao, ali ga je davno jedan mještanin začepio sa čak devet olovnih mješina kako voda ne bi oticala. Pored toga, tu su i “gusterne” (duboki bunari), duboke od šest do sedam metara, koje su za ljude u kršu značile preživljavanje.
Zagledajući u ruševine jedne stare kamene kuće izgrađene daleke 1932. godine, posjetilac je zabilježio ostatke nekadašnjih konoba, malih tradicionalnih prozora (“pendžera”), ali i posebna mjesta gdje se svakodnevno pekao hleb ispod sača.
Oči u oči sa vukovima i šakalima
Biti jedini stanovnik u ovako izolovanom, mada prelijepom predjelu, zahtijeva veliku hrabrost. Paškom društvo prave njegove životinje – četiri kokoške, nekoliko mačaka i psi Maša i Vuki.
“Vuki je oštar i opasan pas čuvar, ali je njegovo prisustvo neophodno. Noću ovim atarom slobodno lutaju vukovi, čagljevi (šakali) i divlje svinje, pa su psi prva linija odbrane.”
Pored divljih životinja, izazov je i priroda koja se nezaustavljivo obnavlja. Dok su nekada stada stoke brstila travu i održavala dvorišta čistim, danas Paški sve mora da održava modernim trimerom, alatom za koji i sam kaže da ga stari mještani nikada nisu ni vidjeli.
Obnova djedovine: Amerika, Beograd i Zagreb se vraćaju korijenima
Ipak, u vazduhu se osjeća optimizam, a trud ovog čuvara zavičaja nije uzaludan. U selo se polako vraća život tokom ljeta. Paški sa ponosom nabraja da se oko deset kuća trenutno obnavlja.
Vlasnici koji su se odselili u Beograd, Zagreb, pa čak i u daleku Ameriku, dolaze da renoviraju svoju dedovinu. Mlađe generacije polako shvataju ljepotu svog sela i radije ulažu u stare kamene zidove nego da plaćaju skupe letnje smeštaje po primorju. Dok se oni ne vrate, Paški nesebično čuva njihova imanja, nasipa im puteve i kosi dvorišta, radujući se svakom novom krovu u svom susjedstvu.
Pred sam kraj razgovora, neposredno prije nego što će bukovički oblaci prosuti kišu, Paški pokazuje svoj mali raj na zemlji – prelijepo uređenu baštu. U potpuno čistoj i netaknutoj prirodi, bez kapi hemije i prskanja, uspevaju njegov luk (“kapula”), paradajz, ljekovito cvijeće neven, pa čak i raskošne ruže.
Ovaj plemeniti čovjek iz Šaponja živi je dokaz da kamen i krš imaju dušu, i da jedno selo nikada istinski ne umire sve dok na njegovoj zemlji stoji makar jedan čovjek koji ga bezuslovno voli.