Novo istraživanje pokazuje kako prosječni, frustrirani i karijerno blokirani službenici mogu postati idealan oslonac za autoritarne lidere.
Ni najmoćniji autokrati ne mogu vladati sami.
Vladimir Putin u Rusiji oslanja se na krug odabranih oligarha. U Iranu moć režima čuvaju Revolucionarna garda i njeni poslovni saveznici. Viktor Orban je Mađarsku pretvorio u “izbornu autokratiju” uz pomoć nekoliko ključnih sudija, političkih izvršilaca i njemu bliskih tajkuna.
Ali da bi se moć stvarno konsolidovala i održavala, autoritarnim liderima nije dovoljna samo elita. Potrebna im je mnogo šira mreža ljudi nižeg i srednjeg nivoa: vojnih oficira, tajnih policajaca, činovnika, birokrata i službenika koji svakodnevno obavljaju prljavi posao režima.
Istraživači su se dugo bavili pitanjem zašto elite ostaju lojalne autoritarnim vođama. Mnogo manje pažnje posvećivano je onima ispod njih – ljudima koji nisu u vrhu, ali bez kojih nijedan autoritarni sistem ne bi mogao funkcionisati. U nedostatku podataka, često se pretpostavljalo da takvi ljudi pristaju na poslušnost zbog ideološkog fanatizma, straha od progona ili kombinacije ta dva motiva.
Novo istraživanje, zasnovano na izuzetno bogatom skupu podataka iz argentinskog “Prljavog rata” sedamdesetih i osamdesetih godina, nudi drugačije objašnjenje.
Pokazuje se da karijerni pritisci poznati gotovo svakom zaposlenom čovjeku – želja da se oživi zaustavljena karijera, dobije unapređenje ili izbjegne profesionalni neuspjeh – mogu biti dovoljni da službenici prekrše profesionalne obaveze, osnovne društvene norme, pa čak i temeljna moralna pravila.
Ljudi koji donose takve odluke, sugeriše istraživanje, nisu nužno ekstremisti niti žrtve sistema. Često su to tek prosječni radnici koji traže način da napreduju.
Karijera u diktaturi
Knjiga “Making a Career in Dictatorship” dvojice njemačkih politologa, Adama Scharpfa i Christiana Glassela, mogla bi se opisati kao spoj ideje Hanne Arendt o “banalnosti zla” i priručnika poslovne škole o tome kako izvući maksimum iz loših radnika.
Njihova detaljna studija argentinske vojske u periodu vojnih udara i prisilnih nestanaka pokazala je da su loši kadrovi – oni koje autori nazivaju “karijerno pritisnutim pojedincima” – činili važan dio tajne policije.
Rad u toj službi omogućavao im je da zaobiđu redovnu vojnu hijerarhiju i sistem napredovanja. Kroz taj zaobilazni put mogli su doći do unapređenja, boljih plata, dužih karijera i većih penzija – do svega onoga što u normalnom sistemu vjerovatno nikada ne bi postigli.
Drugim riječima, budućim autokratama nisu uvijek potrebni ideološki fanatici, ekstremne nagrade ili brutalne kazne kako bi sproveli svoju volju. Dovoljno je da pronađu idealnu radnu snagu: frustrirane i prosječne.
Podaci o mediokritetima
Priča o istraživanju počela je gotovo slučajno. Dok je kao mladi doktorand boravio u Buenos Airesu, Adam Scharpf razgovarao je s jednim vladinim službenikom koji mu je, usput, rekao da su obavještajci koji su tokom vojne diktature obavljali najgore poslove bili “u suštini idioti”.
Scharpf je isprva mislio da je riječ o uvredi. Kasnije je shvatio da je sagovornik to mislio doslovno: po njegovom mišljenju, tajna policija vojne hunte bila je sastavljena od nesposobnih gubitnika.
Po povratku u Njemačku, Scharpf je to ispričao kolegi Glasselu. Obojica su odmah vidjeli istraživački potencijal. Argentina je, ispostavilo se, objavila podatke o rangiranju, promocijama i penzionisanju vojnih oficira još od kraja 19. vijeka. To je značilo da se mogli identifikovati i pratiti oficiri sa slabijim rezultatima.
Pošto je najveći dio tajnog policijskog posla tokom “Prljavog rata” obavljao vojni obavještajni bataljon 601, istraživači su mogli precizno pratiti koji su oficiri ulazili u tu jedinicu, koliko dugo su u njoj ostajali i šta se kasnije događalo s njihovim karijerama.
Podaci su pokazali da je usputna opaska iz kafića bila tačna.
Argentinska vojska uglavnom je funkcionisala po meritokratskom principu: oni koji nisu napredovali bili bi postepeno gurnuti u stranu i na kraju prisiljeni na penziju. Ali Bataljon 601 nudio je zaobilaznicu. Slabiji oficiri mogli su preći u tajnu policiju, nekoliko godina provesti tamo, zaraditi unapređenja i zatim se vratiti u redovnu vojsku – često preskačući kolege koji su ostali u regularnim jedinicama.
Što je oficir imao lošiji akademski rezultat na vojnoj akademiji, to je bila veća vjerovatnoća da će završiti u Bataljonu 601. A kada bi jednom ušao u tu strukturu, najlošiji među njima često su raspoređivani u najbrutalnije jedinice, gdje su obavljali svakodnevne poslove mučenja i ubistava.
Takav rad nosio je snažnu društvenu stigmu i ozbiljan psihološki teret. Ali upravo zato su karijerne nagrade bile veće. Kratak period u ulozi čudovišta mogao je profesionalno rehabilitovati i najneuspješnijeg oficira.
Režimi i “lojalni gubitnici”
Uobičajeno je veoma teško doći do potpunih podataka o tome ko su ljudi koji za režime obavljaju prljave poslove i šta ih motiviše. Zato ne postoji mnogo istraživanja koja se mogu direktno uporediti sa argentinskim slučajem.
Ipak, dostupne informacije pokazuju da su slični obrasci postojali i drugdje.
Scharpf i Glassel navode da su u nacističkoj birokratiji nadređeni vješto koristili karijerne pritiske kako bi regrutovali komandante za Einsatzgruppen, mobilne odrede smrti koji su sprovodili masovna ubistva u istočnoj Evropi. Među regrutima su bili ljudi sa profesionalnim slabostima: disciplinskim mrljama, problematičnim dosijeima, nedostatkom iskustva u vojsci ili policiji. Revnosno služenje u odredima smrti nudilo im je šansu da poprave karijeru.
U Sovjetskom Savezu, NKVD – tajna policija koja je tokom Velikog terora 1937. godine ubila stotine hiljada ljudi – namjerno je regrutovao ljude sa slabim formalnim vještinama i obrazovanjem. Mnogi su imali samo osnovnu školu. Nadređeni su podsticali njihov strah od neuspjeha tako što su stvarali takmičenje između kancelarija: ko će uhapsiti više ljudi.
U savremenom dobu autoritarni lideri često prvo dolaze na vlast izborima. Zatim postepeno razgrađuju mehanizme kontrole, slabe institucije i koncentrišu moć u vlastitim rukama. Taj proces obično nije tako nasilan kao argentinska vojna hunta ili Staljinov NKVD, ali dugoročno ozbiljno sužava političku konkurenciju i slobodu izražavanja.
Erica Frantz, politologinja sa Michigan State Universityja koja proučava demokratsko nazadovanje, kaže da taj proces, uprkos razlikama od zemlje do zemlje, često ima prepoznatljiv obrazac.
Na početku izabrani lideri s autoritarnim ambicijama imenuju “lojalne gubitnike” na važne pozicije kako bi im omogućili preuzimanje moći.
“Lider zna da će ljudi biti lojalniji ako nemaju mnogo drugih karijernih opcija. Kada kažem gubitnici, to mislim prilično doslovno”, kaže Frantz.
Mađarska, sudovi i mali karijeristi
Primjer je Mađarska pod Viktorom Orbanom. On je prvi put izabran 2010. godine. Evropski parlament je 2022. usvojio rezoluciju u kojoj se navodi da Mađarska više nije demokratija, nego “izborna autokratija”.
Da bi se to dogodilo, Orban se oslonio na nekoliko lojalista na vrhu, ali i na manji broj ambicioznih ljudi srednjeg nivoa koji su u politici vidjeli put do ličnog uspjeha.
“Postojale su određene kancelarije koje su obavljale prljavi posao”, kaže Kim Lane Scheppele, profesorica sa Univerziteta Princeton koja je proučavala slom demokratije u Mađarskoj. Kao posebno važnu navodi Nacionalnu sudsku kancelariju, instituciju koja je birala sudije i kontrolisala njihova unapređenja. Na njenom čelu bila je osoba lojalna Orbanu.
Na nižim nivoima pravosuđa, mali broj ambicioznih pojedinaca sprovodio je vladinu agendu.
“Pet ili deset posto sudija, karijerista, jednostavno obavi ‘prljavi posao’ kako bi napredovali”, kaže Attila Vincze, istraživač pravosuđa sa Masarykovog univerziteta u Češkoj.
Venezuela i nasilniji put
Venezuela je krenula sličnom putanjom nakon izbora Huga Cháveza 1999. godine. Kasnije su on i njegov nasljednik Nicolás Maduro koristili sve nasilnija sredstva da bi sačuvali vlast.
Za gušenje protesta i javnog otpora vlast se oslanjala na Nacionalnu gardu, granu vojske zaduženu za unutrašnju bezbjednost, ali i na naoružane civilne grupe poznate kao “colectivos”.
Nacionalna garda smatrala se najnižom stepenicom u oružanim snagama kada je riječ o prestižu, kaže Alejandro Velasco, istoričar Latinske Amerike sa New York Universityja.
“Ako niste mogli naći posao i niste mogli ući u vojsku, pridružili biste se Nacionalnoj gardi”, objašnjava Velasco.
Colectivos su nastali iz neformalnih komšijskih patrola, ali kako su njihove veze s vlašću jačale, mnogi njihovi članovi dobijali su poslove u obezbjeđenju državnih ministarstava.
Autoritarni lideri vremenom često postanu previše nepopularni da bi ih sama manipulacija mogla održati na vlasti. Tada dolaze do izbora koje mogu izgubiti. Pred njima ostaje izbor: napustiti vlast ili posegnuti za nasilnom represijom.
Maduro je, nakon što su propali njegovi pokušaji da predsjedničke izbore 2024. okrene u svoju korist, izabrao represiju. Oslonio se upravo na Nacionalnu gardu i colectivos. Prema Human Rights Watchu, vladine snage ubile su desetine pristalica opozicije i pritvorile hiljade ljudi nakon ukradenih izbora.
Američki slučaj
Za Amerikance ovo nije samo akademsko pitanje. Mnogi stručnjaci upozoravaju da se demokratsko propadanje u Sjedinjenim Državama ubrzava tokom drugog mandata Donalda Trumpa.
Erica Frantz vidi paralele između Trumpove vladavine i izabranih autoritarnih lidera koje je proučavala u drugim zemljama. Iako Trump nije stvorio Republikansku stranku, tokom posljednje decenije ju je preoblikovao u instituciju usredsređenu oko sebe.
Neki članovi njegovog kabineta i politički imenovani zvaničnici, naročito u drugom mandatu, uklapaju se u obrazac lojalista čije bi biografije teško prošle u nekoj drugoj administraciji.
Zbog toga, kaže Frantz, posebno zabrinjavaju pokušaji Trumpove administracije da uspostavi političku kontrolu nad oružanim snagama, FBI-jem i ICE-om. Izabrani lideri koji “prčkaju” po službama bezbjednosti, objašnjava ona, obično su karakteristika sistema koji su već prešli u autoritarizam, a ne samo demokratija koje su u krizi.
Scharpf i Glassel posebno su zabrinuti zbog planiranog širenja ICE-a, američke agencije za imigraciju i carinu. Po njihovom mišljenju, ona bi mogla postati idealno mjesto za karijerni “zaobilazni put” ambicioznih, ali slabih kadrova koji bi mogli biti upotrijebljeni u antidemokratske svrhe.
Zabrinutost je još veća zbog napada na Kapitol na kraju Trumpovog prvog mandata, iako su tadašnji lojalisti bili slabije organizovani.
Autori navode da je obrazac stvaranja lojalne bezbjednosne službe prilično jasan: lider uspostavi ili preoblikuje instituciju koja postaje “druga ljestvica” za napredovanje, obilno je finansira, snizi kriterijume za zapošljavanje i time šalje poruku da se tu otvaraju šanse onima koji ih drugdje nemaju.
Istovremeno, rezanje radnih mjesta i budžeta u drugim državnim agencijama stvara širi bazen potencijalnih regruta. Na kraju, politički vrh šalje poruku nekažnjivosti – uvjerava ljude na toj “drugoj ljestvici” da za svoje postupke neće snositi posljedice.
Prema autorima, Trumpova administracija već pokazuje neke od tih obrazaca, čak i ako njegove krajnje namjere ostaju nejasne.
ICE je i dalje agencija usmjerena protiv imigracije, ali je predviđeno njeno radikalno širenje, s budžetom koji bi mogao premašiti budžete drugih federalnih agencija za sprovođenje zakona. Istovremeno, administracija je drastično smanjila zaposlenost u drugim federalnim službama, ostavljajući hiljade ljudi bez posla ili u strahu da će ga uskoro izgubiti.
Visoki zvaničnici administracije, uključujući potpredsjednika JD Vancea i Stephena Millera, zamjenika šefa Trumpovog kabineta, javno su uvjeravali službenike ICE-a u “imunitet” nakon što su imigracioni službenici u januaru ubili demonstranta u Minneapolisu.
U isto vrijeme, postalo je lakše nego ikada postati agent ICE-a. Ryan Schwank, bivši instruktor na akademiji za obuku, svjedočio je pred Kongresom da novi kadeti diplomiraju uprkos ozbiljnim zabrinutostima instruktora da ni u završnim danima obuke ne pokazuju dovoljno razumijevanja taktike i zakona potrebnih za obavljanje posla.
Novi regruti ICE-a sada moraju položiti samo devet praktičnih ispita kako bi završili akademiju, dok ih je u nastavnom planu iz jula 2021. bilo 25.
Za nekoga ko traži prečicu do karijere, to može izgledati kao odlična prilika.
A za demokratiju – kao veoma opasan znak.
Teskt preuzet sa New York Times