Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) u nedjelju je proglasila međunarodnu zdravstvenu vanrednu situaciju zbog širenja ebole u Kongu i Ugandi, gdje je zabilježeno više od 300 sumnjivih slučajeva i 88 smrtnih ishoda.
Odluku je saopštio generalni direktor WHO-a Tedros Adhanom Gebrejesus nakon što se zaraza proširila iz istočne provincije Ituri u Kongu prema susjednoj Ugandi.
WHO je naveo da trenutna situacija ne ispunjava kriterije za pandemijsku vanrednu situaciju kakva je bila tokom covida-19, te je preporučio da se međunarodne granice ne zatvaraju.
Kako se prenosi ebola?
Ebola se prenosi tjelesnim tečnostima poput povraćanja, krvi ili sjemene tečnosti. Riječ je o rijetkoj, ali teškoj i često smrtonosnoj bolesti. Zdravstvene vlasti su potvrdile da je aktuelnu epidemiju izazvao virus Bundibugjo, rijetka varijanta ebole za koju ne postoje odobrene terapije ni vakcine.
Prema podacima WHO-a, svi osim dva slučaja zabilježeni su u Kongu, dok su preostala dva potvrđena u Ugandi. Afrički centri za kontrolu i prevenciju bolesti u subotu su prijavili 336 sumnjivih slučajeva i 87 smrtnih ishoda, a dan kasnije broj preminulih porastao je na 88.
Tedros je upozorio da još uvijek ne postoji potpuna slika o razmjerama širenja bolesti. Kako je rekao, “Postoje značajne neizvjesnosti u vezi sa stvarnim brojem zaraženih osoba i geografskim širenjem povezanim s ovim događajem u ovom trenutku. Osim toga, ograničeno je razumijevanje epidemioloških veza sa poznatim ili sumnjivim slučajevima.”
Širenje na Ugandu
Uganda je u subotu potvrdila jedan slučaj unesen iz Konga, a pacijent je preminuo u bolnici u Kampali. WHO je saopštio i da je u glavnom gradu Ugande prijavljen drugi slučaj, pri čemu između ta dva pacijenta nije utvrđena jasna povezanost, iako su oboje doputovali iz Konga.
Virus Bundibugjo prvi put je otkriven u istoimenom distriktu Ugande tokom epidemije 2007. i 2008. godine, kada je zaraženo 149 ljudi, a 37 je preminulo. Ponovo je registrovan 2012. u Isiru u Kongu, gdje je prijavljeno 57 slučajeva i 29 smrtnih ishoda.
Proglašenje vanredne situacije trebalo bi potaknuti bržu reakciju država i donatora. Ipak, iskustva iz ranijih odluka WHO-a pokazuju da međunarodni odgovor ne mora uvijek brzo osigurati testove, lijekove i vakcine najpogođenijim zemljama.