U višemilenijumskoj istoriji Evrope, postoji bezbroj velikih i sudbonosnih istorijskih događaja. Evropa je rijetko bila pod prijetnjom spoljne invazije, a najozbiljnije ugrožavanje bez sumnje je predstavljala pojava Osmanlija: Turci su u dva navrata prodrli sve do Beča – prestonice Svetog Rimskog Carstva. Odbrana Beča 1683. god. predstavlja konačnu prekretnicu, nakon koje Evropa velikim pobjedama Princa Eugena izbacuje Osmanlije. No, vijek ranije – u 16. vijeku, stvari nisu izgledale dobro. Za Evropljane je posebno bolna bila prevlast Osmanlija na Mediteranu – “evropskom moru”, kojim je dominirao Hajrudin Barbarosa, genijalni Sulejmanov admiral. Naročito traumatičan poraz bio je katastrofa kod Đerbe 1560. god. Unatoč moćnim flotama Venecije, Đenove i Španije, Osmanlije su dominirale Mediteranom sve do Lepanta 1571. god., kada je turska flota konačno potopljena. Ali tom finalnom porazu prethodio je jedan drugi – možda čak i značajniji: Malta.
Već i letimičan pogled na kartu dovoljan je da se prepozna izuzetan značaj Malte: Mediteran, zapravo, čine dva mora, koja presijeca kopneni koridor od vrha “čizme” Italije, preko Sicilije i Malte, do “roga” u Tunisu.
Jasno je bilo da će ovo strateški važno ostrvo prije ili kasnije postati meta.
Postavljanje scene
Sulejman je odluku o napadu donio na zasjedanju divana 6. oktobra 1564. god. Za zapovjednika pohoda imenovan je Mustafa paša, a za komandanta mornarice Pijali paša, pobjednik iz Đerbe. Kasnije im se iz Tripolija trebao pridružiti i Dragut, “Isukani mač islama”, admiral-gusar koji se borio kod Đerbe i sa Barbarosom potukao Veneciju kod Preveze 1538. god. S obzirom da je Malta udaljena 1300 kilometara od Istanbula, poduhvat je zahtijevao opsežne logističke pripreme, koje su trajale pola godine. Pored uobičajenih stvari, pohod je podrazumijevao donošenje velikog broja topova i drvne građe, neophodne za opsadu. Natovareno je 65 topova, sto hiljada đuladi i dvije tone baruta. Troškovi su iznosili gotovo trećinu državne kase. Armada od 135 galija i više od 200 teretnih plovila, te 35 000 vojnika, isplovila je 30. marta, nakon jutarnje molitve.
Odbranu su vodili vitezovi Svetog Jovana. Za velikog majstora reda izabran je 1557. god. Žan de La Valet, francuski plemić koji se zaredio kao mladić i sav svoj život posvetio ratovanju u Hristovo ime.
Učestvovao je u opsadi i padu Rodosa 1522. god. Mrzio je Turke i koristio je svaku priliku da im nanese štetu. Portu su posebno pogađale gusarske akcije vitezova koje je predvodio zloglasni Romages – vitez čijim su imenom muslimanske majke plašile djecu. Formalno, vitezovi su bili pod španskim patronatom. Filip, kralj Španije, u to doba intenzivno je radio na saniranju posljedica poraza kod Đerbe i naročitu pažnju je posvećivao izgradnji flote. Godine 1564., za vrhovnog admirala postavio je iskusnog Don Garsiju de Toledo, koji se stacionirao na Siciliji, u neposredoj blizini. On je 9. aprila posjetio Maltu i obećao pomoć, a ostavio je svog sina kao zalog. La Valet je uspio da skupi 600 vitezova za odbranu, te 1500 vojnika španskih i italijanskih odreda. Takođe je mogao da računa na šest hiljada Maltežana, koji su, međutim, bili amateri, potpuno neiskusni za bitku koja predstoji. La Valet se u jednom pismu pitao da li će se razbježati čim počne bombardovanje. Ispostavilo se da je to bilo neutemeljno potcjenjivanje: Maltežani su se herojski borili do kraja.
Ključni problem za La Valeta bio je što su malteške tvrđave bile zastarjele i u lošem stanju. Špijuni na Porti dojavili su da se priprema invazija i vitezovi su fanatično i ubrzano radili na popravljanju bastiona. Malta je, zapravo, sistem tvrđava, koje su raspoređene na tri poluostrva, između kojih je pristanište.
U najboljem stanju bila je tvrđava St Anđelo na Birgu, gdje su bili smješteni sami vitezovi. Ali ni tu, ni na Sengliji, nisu bile dovršene utvrde na strani okrenutoj prema kopnu. Najlošije je bilo baš tamo gdje je odbrana bila i najizloženija – na Monte Šibaresu i njegovoj zvjezdastoj tvrđavi St Elmu. Ko je bio na Malti jasno mu je šta to znači: St Elmo je izdignut iznad lagune, na samom ulazu. Turisti koji se danas tu slikaju često nemaju predstavu o drami koja se tu odigrala pet vijekova ranije. Takođe je postojao stari plemićki grad-utvrda Mdina, u središtu ostrva, u kojem je Valet ostavio posadu od stotinak vitezova. Ispostaviće se da je jedna od ključnih grešaka Turaka bila što su se u potpunosti zanemarili Mdinu, fokusirajući se na zaliv.
Vrijeme do dolaska Turaka iskusni Valet je maksimalno iskoristio. Tvrđave su ubrzano popravljane, korištena je bukvalno sva raspoloživa radna snaga. Ulaz u pristanište zapriječen je ogromnim lancem, razvučenim preko vode. Veliki dio neboračkog stanovništva evakuisan je na Siciliju. Izvori vode van položaja branilaca su zatrovani. Namirnice su skladištene u tvrđave. Radi dizanja morala stanovništva, vitezovi su držali parade: izgledali su veličanstveno u svojim srebrnim oklopima i crvenim plaštovima. Poslato je pismo Papi i španskom kralju, sa obavještenjem da će se vitezovi boriti i da im se organizuje pomoć. Međutim, to nije dalo očekivane rezultate. Papa Pije IV je pokušao da okupi koaliciju, ali su mu stizali samo odgovori izvrdavanja. Venecija, koja je raspolagala najjačom flotom, odbila je pomoć. Za Mlečane, Hospitalci nisu bili ništa drugo do “gusari okićeni krstovima” i mrzili su ih ponekad više nego Turke. Kada je St Elmo pao, u Veneciji se slavilo. Razočarani Papa rezignirano je prokomentarisao: “Turci nemaju čega da se plaše, imajući u vidu nejedinstvo hrišćana.” Kao toliko puta do tada, “Evropa je igrala svoju staru igru nejedinstva i međusobnih sumnjičenja”.
Sent Elmo
Opsada je počela 18. maja 1565. god., kada su sa St Elma ugledali ogromnu tursku flotu. S obzirom da nisu mogli uploviti u zaliv, Turci su pristali sa lijeve strane Šibaresa i već sljedećeg dana su prešli na drugu stranu lagune i ulogorili se na brdima iznad Birgua i Sengrije. Odmah su uvidjeli da je najslabija karika odbrane St Elmo i odlučili da tu prvo udare. Procjena turskih inženjera bila je da će im trebati 4 do 5 dana da ga osvoje. Za Valeta, ključno je bilo da St Elmo izdrži što duže i tako mu da vremena da dovrši fortifikacije Birgua i Sangrije. Imajući u vidu loše stanje utvrde, nije bilo razloga za optimizam: St Elmo je bio relativno mali, nije imao puškarnice, nije bilo moguće iznijeti topove na bedeme, a “zvijezde” su bile preoštre, tako da su napadači imali mnogo mrtvih uglova za prilaz. U tvrđavi se nalazilo 750 vojnika, pod komandom španskog vojvode Huana de la Cerde.
Osmanlije su već 23. maja počeli sa napadom. Topovi su postavljeni na platforme izgrađene nasuprot St Elma, inženjerci su kopali šance i tunele, te nasipali rovove da pješadija može proći. Dana 28. maja, počelo je intenzivno bombardovanje, koje je rušilo prednja dva kraka utvrde. Valet je pokušao da ih omete bombardujući ih sa St Angela, a jedan od gelera dokačio je i samog Pijali pašu. Vitezovi su izlazili iz utvrde i prepadima pokušavali da ometu radove. Ipak, za par dana, turski inženjerci uspjeli su da prokopaju rovove do samih bedema. Koristeći nepažnju jednog od stražara, janjičari su se popeli merdevinama na bedeme, ali su ih vitezovi dočekali i u borbi prsa u prsa odbili.
Da stvar bude još gora, 2. juna, iz Alžira je doplovio Dragut, i sa svojih trinaest galija i 2000 gusara priključio se opsadi. Iskusni admiral odmah je shvatio da je Valet odlučio da žrtvom St Elma kupi vrijeme, te je insistirao da se napad intenzivira “po cijenu da se izgubi nekoliko hiljada dobrih vojnika”. Takođe je uvidio grešku Mustafa-paše, koji nije prekinuo lanac snabdijevanja od St Angela prema St Elmu, što je omogućavalo Valetu da snabdijeva odbranu i rotira borce. Da to spriječi, Dragut je postavio baterije na desnu stranu Mont Šibaresa i odatle bombardovao brodove koji su snabdijevali St Elmo. Nakon toga, komunikacija između St Elma i St Anđela odvijala se gotovo isključivo preko plivača.
Dana 3. juna, krenuo je masivni juriš. Veliki broj Osmanlija je kroz iskopane rovove prišao bedemima, dok su istovremeno topovi tukli, ne dopuštajući braniteljima da reaguju. No, taj pokušaj je bio čisto samoubistvo: kada su kanonade prestale da bi omoućile upad, branitelji su ih zasuli plotunima iz arkebuza, malim pokretnim topovima i vrelim uljem. Poslije pet sati žestoke borbe, Turci su se povukli, ostavivši pod bedemom leševe 500 svojih elitnih vojnika. Ipak, ta žrtva nije bila uzaludna: osvojili su revelin – spoljašnji dio utvrde. Odatle su mogli da odbrambeni šanac zatrpaju granjem, zemljom i balvanima i tako naprave most ka bedemima. Branioci su izletjeli da spale most, ali nisu uspjeli. Bombardovanje se intenziviralo i nastavilo danonoćno. U narednim danima, St Elmo je bukvalno smrskan i pretvoren u ruševine.
Dana 8. juna, branioci su poslali pismo Valetu, u kome ga izvještavaju da će uskoro biti razneseni i da je položaj nemoguće više držati. Pismo je potpisalo svih 50 preživjelih vitezova. Valet im je odbio povlačenje i podsjetio je vitezove na zakletvu koju su dali. Zahtijevao je da se St Elmo i dalje brani. Takođe im je poručio da, ako žele da se povuku, organizovaće im transport, a da za svakog ko odluči da ode ima četiri dobrovoljca koji žele da zauzmu njegovo mjesto. Nadahnuti sveštenik Robert od Ebolija prešao je noću zaliv i noseći u jednoj ruci mač, a u drugoj krst, održao potresan govor braniteljima. Nakon toga, svi branitelji jednoglasno su odlučili da ostanu do kraja i umru na St Elmu. Tražili su da im se pošalje municija i pojačanje, što je Valet i uradio.
Bijesni Mustafa-paša naredio je novi masivni napad 10. juna. Cijelu noć St Elmo je žestoko bombardovan. Do koje mjere su Turci bili frustrirani govori podatak da je nekoliko topova eksplodiralo, jer nisu pravili dovoljan razmak između ispaljivanja, pa su se cijevi pregrijale. Sa druge strane zaliva, St Elmo je izgledao kao buktinja. Ipak, i dalje se držao. U zoru je jedan odred janjičara uspio da se popne na bedeme, učvrsti položaj i pobode barjake. Zapovjednik bastiona, pukovnika Mas, napunio je laki top i oduvao ih sa bedema. Napad je propao. Valet je i dalje bio odlučan da drži St Elmo. Poslao je preko zaliva još 150 ljudi.
U turskom taboru počele su svađe. Od samog početka, napetost je postojala između flote i pješadije, Mustafa-paše i Pijali-paše, a nakon novog neuspjelog napada varnice su sijevale i između janjičara i paša, koji su ih prozivali da sebe “nazivaju sultanovim sinovima i hvališu se silnim junačkim djelima, a nisu u stanju da zauzmu jednu malu razrušenu tvrđavu na koju su već položeni mostovi, i koju drži šačica izmorenih vitezova”.
Dana 13. juna, Mustafa-paša je ponudio braniteljima da napuste tvrđavu uz garancije sigurnosti. Odgovorili su mu plotunom i poručili da će se boriti do posljednjeg. Iako iznureni, bili su odlično organizovani. Kako su bedemi bili razrušeni, reorganizovali su se u trojke od jednog arkebuzera i dva kopljanika, a tri odreda držana su u rezervi da priskoče na najurgentnije tačke prodora.
Dana 16. juna, začula se molitva imama, nakon koje je uslijedilo novo žestoko bombardovanje. Razvijena je Sulejmanova carska zastava i krenuo je masovni napad na mostove, a merdevine su kačene za bedeme. Usljedila je krvava borba prsa u prsa. U jurišu je učestvovala i neobično raskošno odjevena jedinica – trideset najistaknutijih kapetana galija zaklelo se da će tog dana ući u tvrđavu. Primijetili su ih sa St Anđela i pogodili preciznim topovskim hicem. Dvadeset ih je poginulo na licu mjesta. Ostale su pobili vitezovi, kada su ih dočekali na bedemima. Niko od kapetana nije preživio taj napad. Nakon sedam sati borbe, i ovaj bjesomučni napad je odbijen. Turske zastave postavljene na bedeme pobacane su u zaliv. Bila je to nevjerovatna pobjeda već poražene tvrđave. Ali skupa: 150 branilaca je poginulo, trećina posade St Elma. Kada se sledeći dan odred vitezova sa St Anđela prijavio da ode na St Elmo, Valet je to odbio: bilo bi to besmisleno traćenje ljudstva za odbranu koja više nije imala šanse.
Sve vrijeme, nastavljeno je sa međusobnim topovskim kanonadama. Prilikom jednog obilaska položaja koje su redovno vršili Dragut i Sali-aga, đule je eksplodiralalo u njihovoj blizini. Sali-aga je poginuo na licu mjesta, a Dragut je teško ranjen gelerom u glavu. “Isukani mač islama” preminuo je 23. juna. Začuđujuće, ali proročište mu je dvadeset godina ranije proreklo da će skončati na Malti. To je bio ogroman gubitak za Turke, jer Dragut je bez sumnje bio najsposobniji vojskovođa ovog pohoda. Đuzepe Cali je 1867. naslikao poznatu sliku “Smrt Draguta”, koja se danas nalazi u La Valeti.
Dana 22. juna, Mustafa paša je naredio “završni napad svim sredstvima”. Pijali paša je doveo galije sa prednje strane St Elma i bombardovao ga sa mora. Janjičari su ponovo nagrnuli na mostove, hiljade ljudi pokušavalo je da se popne merdevinama i kukama na razrušene bedeme. Na grudobranima se razvila žestoka borba. Sunce je pržilo i vitezovi su se pekli u svojim oklopima i teškim šljemovima. Većina zapovjednika već je izginula ili bila teško ranjena. Monserata, zapovjednika tvrđave, raznijelo je topovsko đule. Bedemi su probijeni na mnogo mjesta. Ipak, nakon šest sati žestoke borbe, napad je odbijen. Nevjerovatno, ali St Elmo je opet izdržao i preživio 26. dan opsade. Borci koji su još mogli stajati na nogama skupili su se u kapeli u centru St Elma i odlučili da tu dočekaju posljednji napad. Ranjenike su zavezali za stolice i dali im u ruke samostrele da gađaju napadače. Barut je bio potrošen. Sljedeći dan, u zoru 23. juna, Turci su krenuli u nastavak napada. Unatoč potpunoj desetkovanosti branitelja, trebalo im je pet sati da se probiju u kapelu. Mustafa paša je naredio da se svi preživjeli pobiju i objavio da će lično otkupiti glavu svakog viteza koju mu donesu. Glave zapovjednika pobodene su na koplja i istaknute na bedemima, a tijela vitezova prikucana na krstove i spuštena u vodu odakle ih je struja odnijela ka St Anđelu. Valet je odgovorio tako što je pobio sve zarobljene Turke, a odsječene glave ispalio iz topova prema turskim položajima. Ovo neće biti viteška borba, već rat do istrebljenja.
St Mihailo i St Angelo
Unatoč uspjehu, Mustafa paša imao je malo razloga za zadovoljstvo. Izgubio je previše ljudi i previše vremena. Izginulo mu je najmanje četiri hiljade boraca, od toga veliki broj janjičara. Ispaljeno je 18 000 đuladi, a zalihe nisu bile neograničene. S obzirom na udaljenost Malte, opsada je morala biti završena do jeseni, jer nije dolazilo u obzir da se prezimljava tako daleko od Istanbula, u blizini hrišćanskih flota. U međuvremenu, Turcima je stiglo pojačanje: Dragutov zet Hasan doplovio je sa 28 brodova i 2000 boraca.
I Valet se suočavao sa cijenom svoje odluke da drži St Elmo do kraja. Poginulo je 1500 branitelja, od toga 150 vitezova – četvrtina ukupnih snaga sa kojima je raspolagao. Dobra vijest je da je Don Garsija poslao sa Sicilije 700 boraca, koji su se 3. jula na četiri galije provukli kroz tursku blokadu i noćnim maršem došli do Mdine, odakle su se sljedeći dan prebacili do Valeta. Za vrijeme opsade St Elma, vitezovi su napravili pontonski most od nepropusnih buradi, u unutrašnjem zalivu između St Angela – utvrde vitezova na Birguu i St Mihaila, glavne utvrde na Sengliji, što im je omogućilo nesmetanu komunikaciju, zaštićenu od turskih bombardovanja. Obzirom da je, nakon pada St Elma, turska flota mogla da uplovi u zaliv, od brodskih jarbola napravili su kočeve sa metalnim vrhovima koje su poboli u plićaku oba poluostrva i koji su onemogućavali Pijali pašinu flotu da izvede iskrcavanje na obalu. Turci su poslali jedan odred plivača da ukloni ove prepreke, ali su uočeni i pobijeni u borbi u vodi.
Dana 15. jula, počeo je prvi veliki napad na Sengliju. Hasan je sa svojim svježim snagama napao šanac ispred bedema okrenutih kopnu i uspio ga osvojiti. Taj dio branio je Maršal de Robles sa Sicilijancima. Glavnina turskih snaga krenula je u invaziju sa mora. Prizor je bio čudnovat: u prvim redovima čamaca išli su polugoli derviši, pjevajući stihove iz Kurana, a za njima janjičari. Branitelji su ih dočekali žestokom topovskom paljbom, raznijevši veliki dio čamaca. Ipak se značajan broj Turaka probio do obale i uspio da se uspne na bedeme. Istovremeno su Hasanove snage napale kopnene bedeme i uspjeli postaviti merdevine. Međutim, dočela ih je unakrsna paljba i veliki broj ih je pokošen. Premda su na dva mjesta uspjeli da se popnu na bedeme, odred vitezova koji je dojurio u ispomoć Sicilijancima ih je odbio. Suočen sa opasnošću da izgubi svu vojsku, Hasan je morao narediti povlačanje. Kritičan trenutak bitke bio je kada je Mustafa paša odigrao svoj glavni adut: dok su branitelji bili zauzeti napadom i sa kopna i sa mora, on je na bočnom prilazu držao maskiranih deset velikih čamaca sa hiljadu janjičara. Kada je haos bitke bio na vrhuncu, poslao ih je u prikriveni napad. Ali maestralni Valet je na vrijeme mislio o svemu: još na početku priprema, postavio je skrivene topovske baterije na nivou mora, koje turski špijuni očito nisu otkrili. Kada su se janjičari približili, zasula ih je topovska kanonada i svih deset čamaca je razneseno. To je izazvalo pravi metež u glavnini turskih snaga koje su napadale sa mora. Brenitelji su to iskoristili i, predvođeni sa stotinjak vitezova, izjurili isu z bedema i potpuno masakrirali zaprepašćene napadače. Nastao je pokolj “biblijskih razmjera” – branioci su se bez milosti svetili za Mustafa pašin zločin na St Elmu. Mustafa paša je naredio floti da ode da spasi vojnike, ali je Pijali paša, bojeći se skrivenih topovskih baterija, odbio to naređenje. Četiri hiljade mrtvih plutalo je po plićaku. I branitelji su imali bolan gubitak: poginuo je Don Garsijin sin.
Rasplet
Valet je nastavio da šalje pisma u kojima traži pomoć. Bio je bijesan, jer je bio svjestan da bi samo desetak hiljada ljudi bilo dovoljno da se razbiju Turci “koji su obična rulja”. Papa je takođe bjesnio. Uputio je nimalo diplomatski ukor Filipu, u kome ga podsjeća da se španska flota “gradi najviše zahvaljujući vatikanskoj riznici” i da je dužan da interveniše. Često se kaže da je katolička crkva spasila Evropu – Malta je jedno od mjesta gdje je to sigurno tačno: Filip je na kraju popustio i dao odobrenje Don Garsiji da krene, ali strogo mu zabranivši da dovodi flotu u opasnost. Don Garsija je odlučio da izbjegne pomorsku bitku, već da se iskrca na suprotnom kraju ostrva i onda maršira do Valeta, a flotu vrati na Siciliju.
U tim političkim natezanjima, položaj branitelja postajao je sve gori. Turci se više nisu usuđivali na direktan napad, već su nastavili sa bjesomučnim bombardovanjem uzastopno pet dana i noći. Tutnjava topova čula se do Sirakuze. Kako su se spoljašnji bedemi rušili pod kanonadama, branioci su od tog materijala pravili pomoćne položaje. U bezbroj navrata imali su i sreće. Jednom, kada su turski inženjerci prokopali tunel ispod bastiona, jedan od njih je kopljem probio plafon tunela, želeći da provjeri debljinu. Koplje je izbilo u podu tačno ispred nogu jednog od vitezova, koji su munjevito upali u tunel i pobili kopače, a tunel digli u vazduh.
Presudni napad desio se 6. avgusta. Počeo je varkom: Turci su zasuli bastione topovima, ali u jednom momentu su počeli da ispaljuju ćorke, tako da su janjičari mogli da priđu bedemima. Dok su branitelji shvatili varku, već je bilo kasno: zastave su bile na bedemu. Mustafa paša je odigrao all-in: 8000 ljudi pošlo je na Sengliju, a 4000 na Birgu. Valet je i sam jurnuo u kontranapad, uz povik “Danas je dan za umiranje!” Čak i žene i djeca su se priključili odbrani. Stvar bi se završila katastrofom da nije reagovao italijanski vitez Vićenco Anastađi, koji je bio stacioniran u Mdini i imao zadatak da vrši prepade iz pozadine. On je uočio da su Turci poslali gotovo svu preostalu vojsku u napad, te da je njihov logor nebranjen. Izašao je sa konjicom od 100 vitezova i napao logor, napravivši pravi pokolj. Turci su pomislili da je to stigla Don Garsijina vojska i obustavili napad da bi se vratili u zaštitu logora. Do tada su se Anastađijevi konjanici vratili u Mdinu. Pokazalo se da je Dragut bio u pravu kada je prekoravao Mustafa pašu zašto prije napada na luku nije obezbijedio pozadinu i osvojio Mdinu. Zbog ove sudbonosne akcije, El Greko je ovjekovječio Anastađija na poznatom portretu iz 1571. godine.
Turci nisu imali izbora nego da nastave sa topovskim ratom. Međutim, vrijeme im je isticalo. I branitelji su osjećali da bi ih još jedan veliki napad slomio. Bedemi su bili srušeni, oni desetkovani i na izmaku snaga, a zalihe gotovo potrošene. Održavala ih je samo gorostasna snaga volje velikog majstora. Kada su mu 25. avgusta rekli da se Birgu više ne može braniti i da reba da se povuku na St Anđelo za posljednju odbranu, on je naredio da se digne u vazduh pokretni most koji spaja Birgu sa St Anđelom. Neće biti povlačenja.
U posljednjim danima avgusta, Turci su bacali sve što su imali u očajničke napade. Mustafa paša je sam predvodio juriše. Ali uzalud – branitelji su ih uvijek odbijali. Najgora vijest stigla im je 7. septembra: Don Garsija se sa 10 000 ljudi iskrcao na suprotnoj strani ostrva. Mustafa paša i Pijali paša shvatili su da je gotovo. Krenulo je užurbano pakovanje logora i tovarenje na galije. Ipak, bahati Mustafa paša odlučio je da još jednom iskuša sreću. U utorak 11. septembra, iskrcao se sa galija sa 11 000 vojnika i krenuo ka Don Garsijinim snagama. I dalje oprezni Valet je to uočio i poslao im upozorenje. Kada su Mustafa paša i njegovi borci, iscrpljeni višemjesečnim borbama, stigli, nisu imali nikakve šanse protiv odmornih Don Garsijinih snaga koje su ih na otvorenom polju ispod Mdine sa lakoćom razbile. Ponovo je nastao pravi pokolj. Gonili su ih sve do zaliva Svetog Pavla, mjesta gdje je svetac po predanju doživio brodolom, a gdje ih je flota Pijali paše trebala pokupiti. Samo mali broj ih je stigao.
Malta je preživjela. Napisano je nebrojeno knjiga o njenoj odbrani, lično preporučujem izvanredni rad Rodžera Krolija “Pomorska carstva – završna bitka za Mediteran”, koju smo slijedili u ovoj rekapitulaciji. Sjajna vijest stiže i iz Holivuda, gdje Mel Gibson producira i režira TV seriju o opsadi. Takvu pažnju ovi događaji nesumnjivo zavređuju. Malta je mnogo više od jedne vojne pobjede. Ona je simbol evropskog (ne)jedinstva. Navjerovatni last stand vitezova Hospitalaca bio je inspiracija tadašnjoj razjedinjenoj i zavađenoj Evropi da se ujedini – što je ona i uradila: četiri godine kasnije, vijekovni ljuti neprijatelji Venecija, Đenova i Habsburzi ujedinili su svoje flote i kod Lepanta zapečatili sudbinu Osmanlija na Mediteranu – koji je opet postao “Evropsko more”.