Fikret Hadžić javnosti poznatiji kao Hadžija nakon 24 godine zatvora nedavno je izašao na slobodu.
On je decenije u zatvoru proveo jer je 1. maja 2002. godine ubio tri člana porodice Kasumović.
Zločin počinjen u Lukavcu Hadžić je pravdao tvrdnjom da je bio maltretiran i da su ga Kasumovići pretukli. Nakon izlaska iz zatvora rekao je kako je trostruko ubistvo bila greška i da djelo ne bi ponovio.
No, ono što je najviše interesantno jeste popularnost i podrška koju Hadžić ima.
Na TikToku je skupljao pomoć jer je iz zatvora, po vlastitom priznanju, izašao bez novca. U medijskim gostovanjima je naveo kako je skupio dosta novca, ali da je prevaren. Tvrdi i da ima “najjače fanove” i da mu građani daju 50, pa i 100 KM.
Komentari na društvenim mrežama u kojima ga se oslovljava legendom imaju hiljade lajkova.
Iako sve može izgledati kao put ka uspješnoj resocijalizaciji, ovaj slučaj ujedno je i ogledalo koje govori da društvo lako od izvršitelja teških krivičnih djela, bez obzira na motiv, može napraviti heroja.
Psihijatar Aleksandar Pejić kaže kako ovakve pojave nisu nastale preko noći. Društvene mreže su promijenile način na koji ljudi doživljavaju kriminal, nasilje i javne ličnosti.
“TikTok, YouTube i slične platforme favorizuju sadržaj koji izaziva jake emocije, šok, kontroverzu ili osjećaj ‘autentičnosti’. U takvom prostoru granica između ozbiljnog krivičnog djela i internet spektakla postaje sve slabija”, kaže Pejić u izjavi za Buku.
Pojašnjava da kod dijela publike postoji fascinacija ljudima koji djeluju “opasno”, “nesalomivo” ili van društvenih pravila. To nije isto što i podrška ubistvu, ali jeste emocionalna identifikacija sa slikom buntovnika ili osobe koja je “preživjela sistem”.
“Važan faktor je i način na koji se priča predstavlja. Ako se fokus pomjeri sa žrtava na ličnu priču počinioca, zatvorsku sudbinu, siromaštvo, navodnu nepravdu ili harizmu, publika počinje da ga posmatra kao medijski lik, a ne kao osobu odgovornu za teško nasilje. Dodatni problem je što mlađe generacije veliki dio stvarnosti upoznaju kroz kratke video-formate gdje nema dovoljno konteksta, činjenica ni moralne distance. U tom prostoru ozbiljni događaji lako postaju viralni sadržaj”, dodaje Pejić.
Smiljana Vovna, profesorica Sociologije, za Buku kaže kako 30 godina živimo stvarnost u kojoj presuđene ubice postaju legende. Smatra da je takva percepcija javnosti posljedica nerada institucija i sistema generalno.
“Slavimo čovjeka koji je ubio tri osobe i osuđen je za to. To je izopačena svijest o tome šta je zakon i pravda. Nažalost, nemamo povjerenja u državu i pravosuđe pa kada pojedinac ‘uzme pravdu’ u svoje ruke ona kod običnog građanina dobija pohvale. Povjerenje nemamo jer smo ga izgubili iskustveno na ličnim primjerima. Izokrenuli smo činjenice a one su jasne i konkretne”, kaže Vovna.
Podrška koju ima lako bi mogla preći u normalizaciju nasilja i ličnog dijeljenja pravde što dugoročno može postati ozbiljan društveni problem.
“Kako bi izgledalo da svi tako rješavaju svoje probleme, onda bez oružja ne bi smjeli izaći na ulicu”, smatra Vovna.
Podrška kao ematija?
Neki do razloga velike podrške koju ima Hadžić mogli bi biti sadržani u poistovjećivanju masa sa Hadžićem koji se nerijetko percipira i kao žrtva koja je odlučila suprotstaviti se zlostavljačima.
“Kod dijela ljudi vjerovatno postoji podsvjesna empatija prema osobi koja tvrdi da je dugo bila ponižavana, maltretirana ili zlostavljana. Mnogi građani imaju lična iskustva nepravde, nasilja, korupcije ili osjećaja da ih institucije nisu zaštitile. Tada se kod nekih javlja opasna identifikacija sa narativom: ‘On je uradio ono što drugi nisu smjeli. To ne znači da većina ljudi podržava ubistvo, ali pokazuje koliko je povjerenje u institucije oslabljeno”, ocjenjuje Pejić.
Dodaje da kada ljudi izgube vjeru da sistem može riješiti nepravdu, raste rizik da nasilje počnu posmatrati kao “razumljivu reakciju”.
“Psihološki gledano, ljudi često pojednostavljuju složene događaje. Ako nekoga dožive kao žrtvu sistema ili dugotrajnog zlostavljanja, mogu početi umanjivati težinu njegovih postupaka. To je emocionalni mehanizam, ali je društveno vrlo opasan”, kaže psihijatar.
No, važno je jasno razlikovati razumijevanje nečijeg psihološkog stanja od opravdavanja ubistva.
“Trauma, poniženje ili zlostavljanje mogu pomoći da razumijemo kontekst nečijeg ponašanja, ali ne mogu biti opravdanje za oduzimanje života”, dodaje sagovornik Buke.
Vovna je upozorava da građani ne bi smjeli pojam empatije vezivati za “simpatije” koje je Hadžić izazvao kod građana jer se tako otvara prostor i drugima da se ponašaju na isti ili sličan način.
“Jedino ispravno je izgrađivati i na primjerima pokazivati da država je ta koja treba da zaštiti svoje građane. Da je pravda i pravo isto za sve. Da bi došli do ovakvog cilja mora da postoji i institucija odgovornisti, ali kod svih podjednako i onih koji su na pozicijama vlasti i onih koje zavise od ovih prvih. Svemu ovome doprinose u velikom i društvene mreže pa i sami pojedini mediji koji su apostrofirali događaj izlaska iz zatvora i svemu ovome dali preveliki publicitet”, mišljenja je profesorica Vovna.
Romantizacija nasilja ima dugoročne posljedice
Većina komentara ispod medijskih objava je romantizirala, opravdavala ili čestitala Hadžiću na ubistvima.
Pejić upozorava da romantizacija nasilja dugoročno ima ozbiljne posljedice i da kada osoba osuđena za teško krivično djelo postane internet zvijezda, šalje se poruka da nasilje može donijeti status, pažnju, popularnost pa čak i finansijsku korist.
“To posebno utiče na mlade ljude koji tek formiraju moralne granice i sliku o društvu. Ako stalno gledaju da su najvidljiviji oni koji šokiraju, vrijeđaju ili ubijaju, postoji rizik normalizacije agresije. Društvo tada postepeno gubi osjetljivost prema žrtvama. Fokus prelazi sa posljedica zločina na zabavni aspekt priče, broj pregleda, komentare i viralnost. Treba razlikovati interes javnosti za neki slučaj od glorifikacije počinioca. Ljudi prirodno pokazuju interes za ekstremne događaje. Problem nastaje kada počinilac postane ‘heroj’, ‘legenda’ ili uzor”, upozorava Pejić.
Ovaj slučaj ujedno pokazuje visok stepen nepovjerenja u institucije i pravosuđe pa bi oni koji dijele pravdu i nadgledaju provedbu zakona trebalo da se najviše zabrinu. U suprotnom nasilje i odgovor nasiljem na nasiljem postaje poželjna praksa u kojoj izvršilac nasilja postaje heroj.