„Očigledno, ne mogu iznijeti smeće u pidžami jer ljudi slikaju ili me pitaju jesam li žena koja živi gore, kao da sam neki lik. To je dio mog života. Ali znam da je privilegija živjeti ovdje.“
Stan je pripadao njenom suprugu, Fernandu Amatu, vlasniku sada već ugašene dizajnerske prodavnice Vinçon, slične Conranovoj prodavnici u Londonu, koja je zatvorena 2015. godine. Viladomiu se uselila kod Amata 1988. godine.
Iako Viladomiu ne želi otkriti koliku kiriju plaća, ona ima takozvani renta antigua, ugovor s fiksnom kirijom, s pravom da živi tamo do svoje smrti i smrti Amata (od kojeg je razdvojena), nakon čega će neprofitna fondacija koja upravlja zgradom od 2013. preuzeti vlasništvo. Ovakvi ugovori prestali su se izdavati 1985. godine, ali procjenjuje se da ih u Španiji i dalje postoji oko 100.000.
„Kad sam se uselila, ovdje je bilo mnogo života, puno komšija“, kaže Viladomiu. „Otprilike u to vrijeme zgradu je kupila banka Caixa Catalunya, koja je otkupljivala stanare uz velikodušne ponude kako bi obnovila zgradu. Ne znam zašto nama nikad nisu ponudili otkup. Šalimo se da su htjeli da ostanemo ovdje kao neka vrsta atrakcije, kao Snježna pahulja, poznata albino gorila iz zoološkog vrta u Barceloni.“
Viladomiu pregledava neke knjige koje čuva u svom veličanstvenom stanu. Umjetnička djela naslonjena su na zid iza nje, dok njen pas pažljivo stoji pored nje.
Caixa Catalunya je prestala postojati kao banka 2010. godine i spojila se s još dvije propale štedionice u neprofitnu fondaciju koja sada upravlja La Pedrerom. Ostatak zgrade danas čine kancelarije, dok se dio prostora koristi za kulturne događaje poput koncerata.
Kuća Milà, popularno – i pejorativno – poznata kao La Pedrera (Kamenolom), naručili su Pedro Milà i Rosario Segimon, koji su naslijedili veliko bogatstvo koje je njen otac stekao u trgovini kafom u Gvatemali. Zgrada je završena 1910. godine i, kao i mnoga Gaudíjeva djela, isprva je bila dočekana s podsmijehom, dijelom jer je ličila na stijenu kamenoloma.
Zgrada je od 1984. godine na UNESCO-voj listi svjetske baštine i prošla je kroz razne ruke. Na početku Španskog građanskog rata 1936. godine lokalne trockističke i socijalističke partije uselile su se u donje spratove; tokom godina La Pedrera je bila i bingo sala, agencija za nekretnine, konzulati i čak dom jednog egipatskog princa.
Stan Viladomiu nije samo veliki, nego je – kao i sve Gaudíjeve zgrade – i veoma svijetao, s oblikovanim, zakrivljenim zidovima i balkonima čije željezne ograde podsjećaju na životinjske i morske oblike.
Nakon Gaudíjeve smrti 1926. godine, Segimon je šokirala arhitektonski svijet kada je uklonila ili prekrila veliki dio originalnih detalja u svom prvom spratu, najraskošnijem stanu u zgradi, te ga preuredila u stilu Luja XVI.
Iznenađujuće, Viladomiu kaže da ne postoje pravila o tome kakve promjene može napraviti u stanu, ali dodaje da nikada ne bi ni pomislila da bilo šta mijenja, čak ni stare mesingane prekidače za svjetlo. Osim toga, kaže, sve i dalje funkcioniše.
Intervjuisala je brojne bivše stanare za ono što je postalo djelo historijske autofikcije, sada objavljeno na engleskom jeziku pod naslovom The Last Tenant.
„Knjiga je autofikcija, ali sve što se u njoj tiče La Pedrere je istina“, kaže ona. „Počela je kao niz intervjua s bivšim stanarima, ali mi je jedan novinar rekao: ‘Trebaš ispričati priču u prvom licu, zajedno s pričom svoje porodice.’“
Tokom godina kroz stan su prošle razne poznate osobe, među njima arhitektica Zaha Hadid, bivši gradonačelnik Barcelone i predsjednik Katalonije Pasqual Maragall, te modni dizajner Jean Paul Gaultier.
„Srela sam Gaultiera dole kod lifta“, kaže ona. „Imala sam ruke pune vreća narandži, a on je s velikim oduševljenjem posmatrao sve. Pitao me da li živim ovdje i pozvala sam ga gore da pogleda stan. Rekao je: ‘Uljepšala si mi dan.’ Kasnije mi je poslao buket ruža.“
U tekućoj godini obilježava se stota godišnjicu Gaudíjeve smrti; u junu će papa posjetiti Barcelonu kako bi blagoslovio novo završenu kulu Isusa Krista u Gaudíjevom remek-djelu, Sagrada Familiji. U međuvremenu, Viladomiu ostaje živi podsjetnik da većina onoga što je Gaudí gradio nije bila zamišljena za turiste, nego za ljude koji u tim prostorima žive.
Izvor: Guardian