Profesorica hrvatskog i engleskog jezika, zaposlena u mostarskoj Elektroprivredi. Kao i drugi ozbiljni pisci po siromašnim europskim rubovima i u nedovršenim i dekanoniziranim književnostima, u kojima svatko piše i svi su jednako dobri ili jednako loši, tako i ona čezne za tim da ostavi posao, pa da samo piše. To bi i moglo kada bi se i u jednoj od dvije kulture, bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj, znalo da je ona jedna od dvadesetak najvažnijih i najostvarenijih živih pisaca. Ali ako je ona jedna od tisuću njih, jednako slabih, djelom beznačajnih, nikakvih, tada je logično da ona, ipak, mora raditi u mostarskoj Elektroprivredi, dok njih 999 marljivo pišu. A ona će isto tako pisati dok njih 999 budu marljivo radili na svojim radnim mjestima. I to će onda biti hrvatska književnost, da se dalje samo na njoj zadržimo.
Magdalena Blažević dobivala je nagrade na lokalnim natječajima za kratku priču, onom fojničkom koji nosi ime Zije Dizdarevića i ovom zagrebačkom, nazvanom po Ranku Marinkoviću. Dobila je i nagradu ovdašnjeg teleoperatera, a čak triput bila je u finalu Nagrade Fric. Prije nekoliko dana objavljeno je da se englesko izdanje njezina romana “U kasno ljeto” (“In Late Summer”, izdanje Linden Editions, prijevod Anđele Raguž) našlo u finalu Dublin Literary Award, uz još pet naslova čiji su autori Ali Smith, Laurent Binet, Ocean Vuong, Éric Chacour i Brigitte Giraud. Barem troje pobrojanih globalne su književne zvjezdetine, čije knjige ćete naći po svim svjetskim aerodromima. Četvero ih je prevedeno na hrvatski. A za dvoje bismo bez krzmanja mogli reći da su među dvadesetak najvažnijih i najostvarenijih živih pisaca Zapada. Iz svega ovog čak bi i vrlo ograničen, za čitanje nezainteresirani građanin uspio zaključiti da se Magdalena Blažević našla u nesvakidašnjoj situaciji za hrvatskog građanina ili građanku. Ako bi još malo i proguglao po internetu, te u petnaestak minuta stekao dodatna znanja, saznao bi i to da je Dublin Literary Award jedna od izvikanijih nagrada angloameričkog svijeta, pa da i slavni pisci korice svojih knjiga kite parolama da su se zatekli u finalu Dublina.
Vijest o Magdaleni Blažević jedne su zagrebačke novine objavile negdje pri dnu vlastitog dna – čiju dubinu nikako ne bismo smjeli podcijeniti! – u naslovu napominjući kako je riječ o “užem izboru za važnu nagradu”. Otprilike kao da pišu o nogometu, pa kažu da je Liga prvaka važno natjecanje. A druge su zagrebačke novine nagradu pobrkale s drugom (neusporedivo manje značajnom) u čijem se finalu Magdalena također našla, da bi zatim grešku ispravljale na način toliko neupućen i neznalački da se čitatelju učini da ima posla s nekim tko ne razlikuje holivudskog Oskara od Oskara ljepote u Gospiću ili Babinoj Gredi. Zagrebački nakladnik romana “U kasno ljeto” vijest je objavio precizno i korektno, dok ju je njegov sarajevski nakladnik potpuno prešutio, premda, kako to već biva u našim dubokim kulturnim provincijama, vijesti o uspjesima naših u svijetu inače objavljuju uz talambase i uobičajena pretjerivanja. No, je li Magdalena Blažević u Sarajevu, doista, naša? Nije, čak ni kada joj objavljujemo knjige. A je li Magdalena Blažević u Zagrebu naša? Nije, bez obzira na korektnog izdavača i bez obzira na to što nesuvisle i nemušte vijesti po ostacima ostataka kulturnih rubrika možemo otpisati na novinarsku ili uredničku neprofesionalnost i neznanje. Jer da se kojim slučajem u finale Dublin Literary Award plasirao netko od trenutačnih ljubimaca ili ljubimica s književne scene, onih s njezine lijeve strane, što je čak i moguće, jer među njima ima dobrih i prevođenih pisaca i spisateljica, ili onih s desne strane, što je pak potpuno nemoguće i nevjerojatno, vijest bi se kočoperila po novinskim naslovnicama i na informativnim portalima, a HRT bi slao ekipu u Dublin, koja bi zajedno s našim finalistom/finalisticom iščekivala objavu o imenu pobjednika/pobjednice. Ovako, HRT nije objavio ništa, i neće s Magdalenom Blažević putovati u Dublin.
Što Magdaleni Blažević nedostaje da bude naša? Što joj nedostaje u Zagrebu, a što u Sarajevu? Ili bismo, možda, pitanje mogli i drukčije postaviti: što je to kod Magdalene Blažević viška ili čega je kod nje previše da bi bila naša zvijezda u Dublinu? Višak joj je, nema sumnje, to što je iz Bosne i iz Žepča. Gledano s lijeve strane hrvatske književne scene: biti iz Bosne i iz Žepča nesumnjiv je kuriozitet, ali samo ako je bez ovog zbunjujućeg etničkog i identitarnog dodatka, jer ako si već iz Bosne i iz Žepča, onda bi se trebala zvati onako kako se ne zovu ljudi iz Hrvatske. Biti istodobno i jedno, i drugo, pa još s tim romanom koji govori o stradanju hrvatske djevojčice iz Srednje Bosne (čuj hrvatske, a iz Bosne, pa zar to nije višak jedno drugome?), nešto je što cijelu stvar čini tako nezanimljivom da ćemo intencionalno brkati oskare s oskarima ljepote ili ćemo stvar svoditi na važnu nagradu za nevažne kandidate i laureate. U Sarajevu, pak, u Buybooku, koji je, eto, previdio finale Dublin Literary Award, stvar je ista, samo obrnuta: Magdalena je previše Hrvatica da bi njezin bosanski uspjeh bio priznat i primijećen. Što naravno ne znači da Hrvatice i Hrvati na toj sceni nisu rado viđeni. Upravno suprotno, ali pod uvjetom da dolaze otamo gdje je Hrvaticama i Hrvatima mjesto, dakle iz Hrvatske. HRT je ove jeseni, recimo, Bookstanu posvetio cijele dvije emisije “Knjiga ili život“, što na režimskoj televiziji sigurno ne bi bilo moguće da Buybookov Bookstan nije itekako naklonjen suvremenoj hrvatskoj književnosti iz Hrvatske, koju stvaraju Hrvatice i Hrvati rođeni u Hrvatskoj. Ovi iz Bosne imaju status nevidljivih, kako u Buybooku, tako i na HRT-u.
Magdalena Blažević jedno je od nesumnjivo najzanimljivijih autorskih imena suvremene hrvatske književnosti. Među onih je nekoliko koje će dobar čitatelj svakako preporučiti ljudima iz drugih europskih zemalja i kultura, kada ga upitaju što bi odavde trebalo čitati ili što bi odavde vrijedilo prevoditi. Magdalena Blažević jedno je od nesumnjivo najzanimljivijih imena suvremene bosanskohercegovačke književnosti, te je među onih nekoliko koje će isti taj dobar čitatelj preporučiti ljudima iz drugih zemalja i kultura. A koliko je takvih knjiga i pisaca malo, zapravo ih je mnogo manje od onih dvadesetak od kojih smo ovu priču započeli, shvatit ćemo tek nakon što saberemo u glavi sve ono što smo u posljednjih dvadesetak godina od naših književnosti pročitali, i ako krajnje dobronamjerno procijenimo što bi od svega toga izdržalo prijevod na drugi jezik, i što bi, tako prevedeno, moglo ostati razumljivo i zanimljivo drugim ljudima. Tek to bi, naime, moglo svijetu odaslati ne samo informaciju o postojanju žive hrvatske književnosti, nego i informaciju o nama i našim kulturama i kulturnim identitetima. Stoga, kada se roman “U kasno ljeto” nađe u finalu jedne ozbiljne angloameričke nagrade, kao da u naš neprobojni hrvatski i bosanskohercegovački mrak prodre kratkotrajan, ali oštar trak svjetla, koji nas na čas osvijetli zapadnim čitateljima. Sve ono što nije dobra književnost uzaludno je prevoditi, jer na stranom jeziku biva još nepotrebnije i nerazumljivije nego što je bilo na hrvatskom.
Ambivalentan sam prema toj čežnji Magdalene Blažević da napusti svoj činovnički posao i da se bavi samo pisanjem. Ne samo zato što takvo što u književnosti bez kriterija nije moguće, i piscu donosi nove životne muke, nego i zato što bi se upravo takvom promjenom perspektive Magdalena Blažević suočila s jadima vlastitoga kulturnog, književnog i društvenog konteksta. I nisam siguran koliko bi od tog suočenja imala koristi njezina proza. Jedno je, naime, baviti se čovjekovim stradanjima, jedno je baviti se smrću djevojčice u nedoba našeg vijeka, a drugo je baviti se trivijalnim obrascima života koji je potom uslijedio. Velike tragedije nastaju kao posljedica trivijalnih obrazaca života, pa su tako i svi veliki zločini europskoga dvadesetog stoljeća, od Holokausta do naših dana, samo krajnja posljedica svakodnevnih malograđanskih trivija, među koje će se lako uklopiti i ova priča o tretmanu vijesti o finalu Dublin Literary Award, kao što će se među njih razložno uklopiti i priča o slomu svih estetskih kriterija u hrvatskoj književnosti. Na sve je to lakše gledati ako se baviš i činovničkim poslom da bi mogao biti pisac, jer ti se pisanje tada čini ostvarenjem vlastitog životnog ideala.