Sjećam se jedne epizode meni omiljenih likova Anđelke i Andrije, kad
idu na vikend u Zagreb. Totalno su uzbuđeni, ono kao: wow! Nismo bili,
tko zna što nas sve čeka, ludilo, ovo, ono… Vraćaju se totalno
ubedirani, odnosno smoreni, jer je bilo – dosadno. Ruku na srce, ako u
Zagrebu ne znaš lokalnu ekipu koja će te odvesti na dobra mjesta – čini
se prilično sterilno. Zagreb je naprosto više dnevni grad, dok Beograd
roka noću i noćni život mu je jedan od zaštitnih znakova.
Ovo ljeto se u gradu Beogradu međutim ništa skoro nije događalo,
splavovi su bili svi već viđeni manje više i jako sam se veselila
beogradskoj jeseni punoj izlazaka. Počelo je obećavajuće – jednu srijedu
sam izašla na večeru i završila u kafani do sitnih sati, za vikend se
nastavilo u kvartu uz žive svirke, ali onda… Centar grada je bio šok. On
je naprosto gotov nakon ponoći. Eventualno 1. Svi zatvaraju, takvi su
propisi, kazne, zadnje piće se naručuje prije, ne može više, susjedi se
bune…
Popularna Cetinjska već je godinama u ponoć gotova, a kazne su im
tolike da goste doslovno tjeraju metlama van. U samom centru nema mjesta
koje će raditi nakon zakonom propisane satnice, a to je sada pola noći.
Čak i jedan popularan klub u raspalom stanu u centru grada, nakon 1 ne
radi, a vrata zatvara u ponoć – tko je ušao, ušao je! To mi je prošli
vikend bilo apsolutno nevjerojatno, jer je nakon što su nas istjerali
van, ona poznata beogradska “a gdje ćemo dalje?” postala upitna.
Gdje se ide u jedan u noći u petak i subotu usred grada? To si
pitanje postavljam u Zagrebu. Kako je moguće da u centru Beograda nema
više toliko mjesta gdje svi dolaze, prepunih ulica, skrivenih zakutaka
iz kojih trešti muzika? Je l’ moguće da je sve ubila administracija? Ima
li netko odgovor? Jer znam da je beogradski duh i dalje tu – spreman,
borben i neuništiv!