Stihovi starog narodnjaka i tananog Ljube Aličića kažu
– Dva dobra druga, dva prijateeelja
u maloj krčmi dugo sedela .. –
Tako nekako i njih dvojica. Odoše junački u smrt. Zagrljeni. U nepunih dvadeset dana. Kao po dogovoru.
Ako bi ih zamišljao, ogrnuti su u crno-bele zastave. Pjevaju se jugoslovenske pjesme, najvjerovatnije „O bella ćao“ i penju se na Kadinjaču koja nije pala, pa će prema oslobođenom Nikšiću ..
Direktno u legendu ..
***
Važno je za ovu priču da se razumije da sam zvezdaš. Doduše, ne mogu da smislim Terzu i ove novokomponovane Zvezdaše, ali osjećam emociju prema crveno belima i čekam neminovne promjene. Sa te pozicije pišem ove redove.
Dakle, nakon Duška Radovića, crno bela sportska familija nije imala bolje ideologe i duhovne lidere od Bože i Duška. Oni su bili ta nematerijalna srž Partizana koja je davala takt, ton, boju i miris ljubavi ka nečemu tako širokom i apstraktnom kao što je sportsko društvo i klub. Možda još i glumac Bogdan Diklić, te Željko Obradović uz njih. Bili su liske plamenova vatre koja stremi ka nebu na grbu JSD Partizan. Trebaće godine dok neki to prokljuve, jer se najbolje stvari u životu ne mogu kupiti, samo zaslužiti, živjeti, darivati. Evo recimo, naša Zvezdana nema takve apologete. Možda Bajaga donekle danas daje neki duh preživljavanja, ali sam siguran da neki ne bi žalili novaca da se naprave i stvore takvi crveno-beli filozofski bardovi. Međutim, nema načina da se to vještački opravi ili kupi. Mora postojati ljubav, trajanje, vrsta patnje i boli, nepravde, zdrave kritike i strpljenja da sve to zajedno proizvede višu energetsku silu. Nju najčešće očitavamo na utakmicama KK Partizana. Zbog toga sportski fanatici šitom planete dolaze na iste, što sadašnji predsjednik vrlo lijepo zna da monetizuje. Život i duh Bože i Duleta jasno poručuju da u životu nema prečica i da sve mora da se zaradi. Jebi ga ..
Svaki politički, društveni i sportski narativ mora imati oponente, zdravo razumske kritičare, pjesnike, pisce, te oplemenjivače i tumače stvarnosti. Ideologe vremena u kom žive i rade. Dule i Božo su bili filozofski Lolek i Bolek Partizana, njihovi Pat i Mat, koji simpatično i sa puno duha i ljubavi ukroje da stvari sa crno-belima imaju višeg smisla, osim onog klasičnog sportskog i rezultatskog. U ekonomiji se to zove dodatna vrijednost ili možda čak goodwill, kod prodaje kompanije.
Negdje usput sam čuo priču da su se nedavno posvađali. Kao da su obojica osjetili da se kraj bliži, pa da im bude lakše da se rastanu. To je utisak.
Dule je otišao u sunčanom, aprilskom danu, podsjećajući nas na varijabilnost života. Bilo je u njemu neke njegoševske mudrostu, lucidnosti Danila Kiša, prkosa Žulijana Asanža i spartanske discipline. Istovremeno zaluđenik iz ljubavi i posvećenosti, a opet zen ljubitelj umjetnosti, slikarstva i književnosti. Jugoslovenski duh i generalski stav. Partizanov pokret otpora. Nekad možda i previše drčan.
Božo je bio Duletov oslonac, filozofska poluga u kojoj je ogledao svoja promišljanja o sportu, umjetnosti i filozofiji Partizana. Sparing partner bez koga nadrastanje svake profesionalne i životne uloge ne bi bilo moguće, beta tester partizanskih ideja i kritičar čistog uma. Drug i prijatelj sa zajedničkom strašću – Partizanom. Ako je Dule bio general, Božo je bio član Generalštaba.
***
Postoje još dve snažne komponente koje povezuju ove velike duhove.
Obojica su se bavila stvaralaštvom. Kažu da je Boža bio umjetnik kroz više medija jer je spajao poeziju, istoriju, sport i autofikciju. Najviše je bio pisac sportsko kulturne alhemije i pozorišni producent. Sreo sam ga na predstavi Šindlerov Lift pisca, pjesnika i glumca Darka Cvijetića i znam da je poslije promovisao ovo djelo kao vrijedno čitanja u opštoj deflaciji književnosti i umjetnosti.
Dule je stvarao košarkaške igrače, a obožavao i poznavao likovnu umjetnost, kao i književnost. Bio je i mentor mladim igračima, ali i filozof lakonskih rečenica, a tvrdih, utemeljenih stavova. Pamte se citati poput – Ako je ruža, procvetaće ili navodi stihova Đoleta Balaševića u odsudnim trenucima bitaka za KK Partizan – Džaba vam novci, moji sinovci. Dakle, jedan intelektualni pristup sportu i svojevrsno stvaralaštvo. Pakleno teško. To vidimo po vremenima nakon njega.
Druga je odnos prema (političkoj) stvarnosti. Božo je odmah instiktivno osjetio šta nosi nova vlast i njena glavna perjanica (sadašnji predsjednik Republike Srbije), pa je odmah pravio otklon od istih i kritički se odnosio prema vladavini. Naravno, jasno je podržao i trenutni studentski bunt riječima:
Kao neko ko je ‘grobar’ od rođenja, pozivam navijače Partizana da, u skladu sa našim ofanzivnim načinom igre od 1945. Pa do sada, podržimo studente I đake I da ih, ako bude trebalo, sutra zaštitimo od ove represevne vlasti. Mene ove kolone studenta podsećaju na proleterske brigade iz Drugog svetskog rata, na Petu crnogorsku, Dalmatinsku, vojvođanske I slavonske brigade, rigade Otokar Keršovani, slovenačke brigade Vitomila Zupana i Edvarda Kozbeka…Studentske divizije će zauzeti Terazije I studentske su divizije Beogradu najmilije”,
Dule se na neki način borio sa nadolazećom propasti čitavog JSD Partizana, a najviše perjanica KK i FK. Nije se dao „pasjim sinovima“ kao Kišov Boris Davidovič i taj dugotrajući, neravnopravni sukob sa vidljivim i nevidljivim neprijateljima sa druge strane (Čović u KK Crvena Zvezda kao otvorena protivteža) polako su mu crpili životnu energiju i zdravlje. Kuliminiralo je odlaskom sa klupe voljenog košarkaškog kluba i ozbiljnim zdravstvenim izazovima. Braneći Partizan, ali i kulturu otpora u društvu, ulazi čak i 2023. godine u političku arenu da pokuša probuditi apatične snage. Na žalost, više našu nego njegovu, nije uspio u potpunosti. Ono što jeste uspio je da skloni strah kod jednog broja ljudi u odnosu na vlast i društvene promjene koje su neminovne. Normalna je borba za bolje društvo i biti na strani mladih je obaveza, a ne izbor.
Naravno, i Zvezda je jedno vrijeme prije 2012. godine bila sabotirana, manje podržavana i slično, ali nivo patologije kojom su FK i KK Partizan svedeni u današnjem trenutku daje utisak da je apsolutno nemoguće da budu šampioni Srbije ili naprave neki značajniji rezultat u Evropi. To nije normalno i to treba jasno reći.
Obojica su to znala i nosila u duši. Boljelo ih je, ali jača je bila čast i svjesnost da se u borbu i otpor mora ići. Bez obzira što su se obojica deklarisala kao Jugosloveni i svojevrsni komunisti, živjeli su po hrišćanskim riječima Cara Lazara izrečenim pred Kosovski boj:
„Nije važno kakva sila nas napada, već koliku svetinju branimo“.
Nisu ustuknuli. Branili su svetinju. Slava im.
***
Tako nekako simbolično, jako blizu četvrtog marta, otišli su obojica – Božo dvadesetog marta, a Dule osmog aprila. Nekako s proljeća.
Navijači Partizana dobro pamte taj martovski datum 2010. godine jer su tad formalno rođeni čuveni časovi ljubavi, taj specifični odnos navijača i igrača, navijača i kluba. Može da se izgubi, može da se loše odigra, ali trud, volja, želja i ljubav moraju na terenu uvijek da se iskažu. To je suštinski princip djelovanja. Jednostavna filozofija, ne tako lako primjenjiva jer zahtijeva posvećenost, žrtvu, odricanje i dugi rok. Skoro sve što je u današnjem svijetu luksuz i rijetkost. Božo je o tome promišljao, a Dule životom i posvećenošću do fanatizma, svjedočio. To su navijači prepoznali i podržali. Zbog toga Partizan i danas snažno živi.
Dok je još suza u oku, treba zapjevati stihove:
„I kada ne budeš prvi ti”
i zapaliti dvije svijeće za ove časne ljude.
Stubove temeljce metafizike Partizana. Njegove alhemičare i sanjare, filozofe i sluge. Partizanske fanatike.
Kad bi bilo neke kosmičke pravde i slobode, Partizan bi trebao organizovati godišnje proljetno okupljanje pod sloganom:
Božo, Dule i časovi ljubavi.
Toliko duguje. Mislim, samom Partizanu jer kao što Dule reče:
Sport je mesto gde je pravda najdostižnija.