Preminuio je legendarni jugoslovenski košarkaški trener Duško Vujošević.
Reobjavljujemo veliki intervju koji je uradio naš saradnik iz Crne Gore Borislav Višnjić 2021.godine
Iz Arhive BUKE:
Duško Vujošević. je bio poznat i priznat kao veliki radnik. Napravio je ili bar pomogao razvoj brojnih vrhunskih sportista – od Divca, Danilovića, Đorđevića do Vujanića, Pekovića, Veličkovića, Bogdanovića i mnogih drugih koji su mu na kraju ipak bili zahvalni zbog strogoće i discipline na kojoj je insistirao. Valjda su vjerovali u onu Aristotelovu – disciplinom se dolazi do slobode.
Ipak, njegove stavove i kritiku nije mogla da mu oprosti vlast Aleksandra Vučića pa je zbog političkog pritiska bio primoran da napusti voljeni mu Partizan. Iako i sam priznaje da su njegove kritike i borba protiv nepravde često „donkihotovske“ i dalje ne odustaje od ukazivanja na društvene devijacije.
Sa Vujoševićem smo razgovarali o tome gdje bi bila danas Jugoslavija da je o(p)stala, zbog čega je rat morao da bude izbjegnut, zašto u našim društvim fali kritičke misli i brojnim drugim zanimljivim temama.
Gospodine Vujoševiću razgovaramo u Podgorici gdje ste bili predavač na trenerskoj klinici. Jugoslavija je bila poznata po vrhunskoj trenerskoj školi. Kako Vam danas izgleda taj potencijal i da li je teže napraviti vrhunskog trenera ili vrhunskog igrača?
Jugoslavija je stvarno imala nešto što je bila trenereska elita. Recimo, ne pamtim to vrijeme ali znam da je Nebojša Popović pravio fantastične uspjehe, zatim Bora Stanković. Od onih koje sam upoznao najgenijalniji je bio profesor Aleksandar Nikolić. Tu su svakako od pokojnih i Ranko Žeravica, Dušan Ivković. Od živih su tu, sigurno ću nekoga preskočiti, ali tu je Mirko Novosel, Lazar Lečić, Petar Skansi, Boža Maljković, Svetislav Pešić. To su stvarno velika imena, gromade trenerske. Jedan od drugih su učili i sarađivali, posebno kada je bila u pitanju razmjena informacija kada su se pripremale neke utakmice u drugoj zemlji gdje je radio neki od naših trenera. Tada nije bilo previše dostupne tehnologije ni sistema skautinga koji postoje danas.
Ali nije bilo ni sujete među njima?
Ne, ne. To su ljudi koji su bili svjesni da su veliki a veliki velikome ne smeta sigurno. Stari Grci su imali izreku „grnčar ne voli grnčara“ ali to među našim trenerima nije bio slučaj. Saradnja je uvijek bila jača od sujete. Mislim da su ti treneri za razvoj košarke u Evropi uradili jako puno i oni su ponos naše košarke. Za trenera je potreban drugačiji talenat od igračkog. Na primjer za igrača je važno da može dobro da skoči, što nije bitno za trenera ,mada ima i igrača koji su razumjeli košarku kao misaonu igru. Rekao bih da je podjednako teško postati vrhunski trener ili vrhunski igrač. Možda su neke genetske, prirodne determinante više vezane za igrača, ali opet i trener mora da ima neku drugačiju vrstu talenta. To ne znači (pauza)… Eto vidite u nabrajanju trenera onoga ko je naujspješniji i najtrofejniji Željka Obradovića sam preskočio.
Toliko ima trenera da se ne možemo sjetiti svih.
Dobro, njega čovjek mora da se sjeti. Osvojio je devet kupova šampiona i Evroliga… Sigurno da je ona Jugoslavija koja je imala oko 20 miliona stanovnika bila prilika za sve. I za vrhunsku košarku pa i za razvijanje trenera. Tadašnji institucije republički i krovni savez vodili su računa o školovanju trenera. Postojali su kursevi, razni nivoi školovanja trenera pa i organizovane akcije slanja najperspektivnijih mlađih trenera u Ameriku. To je puno značilo, jer je bilo teško doći do informacija u to vrijeme. Ali, postojao je sistem školovanja i način dobijanja licenci od vođenja mlađih kategorija do seniora. Sada se promijenilo dosta toga i teže je.
A da li upravo vjerujete da je razlog zbog čega nedostaje vrhunskih igrača i trenera nedostatak sistemskog djelovanja kojeg ste pomenuli?
Nije to totalni nedostatak sistemskog djelovanja. Jednostavno, promijenio se sistem. Na primjer imali ste u to vrijeme situaciju da igrač nije mogao da ode iz domaće lige prije 28. godine. Morao je da odsluži vojsku i da bude zaslužan sportista i da ima sa reprezentacijom uspjehe i medalje da bi dobio pravo da ide iz zemlje sa 28 godina. To je kod samih igrača stvaralo drugačiju psihologiju. Znali su da moraju da ostanu do 28. godine. Mirno su radili, bez nervoze. Nije bilo tada ni menadžera. Mnogo toga se sada promijenilo. Ranije su vrhunski igrači dobijali stanove, vozili su dobra kola, dobre plate a za neki uspjeh i nešto što nije bilo zvanično „provučeno“. Imali su pristojne pare od kojih su mogli da napr. naprave neku vikendicu na Zlatiboru ili stan na moru, pa se čekala ta 28. godina da se ode u inostranstvo i da se obezbijede sredstva za nastavak života poslije košarke. Ali je sve to bilo mirnije i zdravije. Promijenjen je duh vremena pa su stvari i teško uporedive.
Govorili smo o bivšoj državi. Često ste isticali da se i danas osjećate Jugoslovenom i da ste vrlo teško podnijeli raspad te države. Kako Vam danas izgledaju ove male državice i da li je taj krvavi sukob koji je izazvao podjele koje i danas tinjaju mogao biti izbjegnut?
On (sukob prim. aut) je morao da bude izbjegnut. I bez perspektive naknadne pameti to se moralo znati. Naravno, ta država je imala svoje mane i trebala je da se „apdejtuje“ polako, da se uvodi višestranački sistem. Da se stvari rade postepeno, ne na ovaj način na koji urađeno. Tranzicijom koja je ogromna pljačka svuda bila, osim možda u Sloveniji. Ali, morala se postepeno mijenjati priroda vlasništva i da se ide ka nekom kapitalizmu sa dobrom socijalnom pričom poput francuskog ili nordijskog. Kada se uporedi ta država, ne kakva je bila, nego kakva bi bila da se izbjegao rat i da smo se pridružili Evropskoj uniji koja je u to vrijeme bila moćnija i finansijski stabilnija, a mogli smo tamo da stignemo prečicom, sa ovim što imamo danas to je neuporedivo.
Pogotovo je mučan način na koji se raspala uz proizvedenu mržnju. Meni, koji sam bio jako vezan za tu zemlju, strašno teško pada način na koji se ona raspala. Sjećam se da sam na jednoj konferenciji za novinare poslije utakmice u Hrvatskoj pomenuo građanski rat. Nakon toga pola novinara je napustilo konferenciju.Tada sam prvi put shvatio da oni ne dozvoljavaju da se to zove građanski rat. I onda sam rekao – pa jeste, nije građanski, nego je seljački. Oko jednog „J“. Razvoj te zemlje (Jugoslavije prim. aut) je bio prilika za sve da imamo bolji i dostojanstveniji život. Ali sve nije baš za svakoga. Jedan mali broj ljudi je jako dobro profitirao iz rata i ubrzane tranzicije. Bilo je mnogo žrtava, ranjenih, raseljenih, društva su osiromašena, ali bilo je i onih koji su nakon rata izašli sa velikim kapitalom. Mislim, ipak da to nijesu srećne pare.
Za razliku od većine javnih ličnosti u Srbiji vi ste žestok kritičar tamošnje vlasti. Da li Vam na neki način dosadi da budete stalno u ulozi kritičara i česti gost kritički nastrojenih medija prema Vučiću i da li je ta borba „donkihotovoska“ jer se godinama faktički ništa ne mijenja a kritička javnost gotovo da na postoji?
„Donkihotovska“ jeste. Onog momenta kada je politika agresivno ušla u moj posao u sport na način da je počela više nego ikad da kadrira i stavlja „ljude od povjerenja“ na odlučujuće funkcije u klubovima, morao sam da reagujem. U Srbiji ne postoji sistem finansiranja vrhunskog sporta niti mogućnost da sport bude profitabilan kao ponegdje u Evropi. Karte nijesu skupe kao u razvijenijim zemljama, televizijska prava nijesu značajna. I onda država mora da nađe način da finansira sport kao što finansira kulturu, zdravstvo, školstvo koji takođe nijesu profitabilne djelatnosti. U Srbiji to nije izgrađeno. Vučić je čovjek koji voli sport, ali prije svega voli Crvenu Zvezdu. Svojim dolaskom na funkcije navijački se ponašao. Naravno da je dozvoljeno da predsjednik ili premijer navijaju za neki određeni klub ali moraju da budu državnici. Evo ja koji volim Partizan da sam kojim slučajem teoretski neki predsjednik dao bi Partizanu 51 a Zvezdi 49 odsto. A dolaskom ove vlasti Partizan je sveden na efemernog protivnika Zvezde koji se zadržava na drugoj poziciji u svim sportovima. Recimo, 2012. kada je SNS preuzeo vlast, Partizan je bio prvak u svim sportovima a prošle godine je osvojili su titulu u kuglanju. To, ipak nije slučajno. To se doziralo finansijskim sredstvima iz tokova vidljivog novca ali i iz sive ekonomije Zvezda je došla u neuporodivo bolju poziciju.
U Partizanu su pravljene uprave koje će da mirno podnesu takav tretman. Ja sam se kao predsjednik Jugoslovenskog sportskog društva Partizan poslije nekoliko sastanaka sa vlašću koji su u početku dali neki rezultat, a poslije ne, malo po malo počeo da obavještavam javnost do kraja šta se dešava. Pošto je u Srbiji vlast toliko osjetljiva na bilo kakvu vrstu kritike postao sam neprijatelj te vlasti i neko ko nije mogao u košarci da radi, kada je rečeno predsjedniku Košarkaškog kluba da neće dobiti više „banke“ sponzorstva dok sam ja trener. Prosto, ta vlast davanjem ili nedavanjem para ovom ili onom mediju, reguliše nagrađuje i kažnjava i sprovodi tu diktaturu. Ne bih se previše miješao u politiku da se ona nije umiješala u moj posao, u sport. Naravno, prepoznajući određene manevre u sportu počeo sam da sumnjam da se dešavaju po sistemu spojenih sudova i na drugim mjestima u društvu , pa sam zbog toga pažljivije prateći, neka dešavanja i prepoznao. Apsolutno ne mogu da prihvatim neke stvari i način na koji se sve to kontroliše i vodi kadrovska politika.
Onda, postoje sve priče o patriotizmu. I ovo što se radi sa Kosovom. Doduše, tu nije laka pozicija ni jedne pa ni ove vlasti. Nalaze se u već zadatoj, teškoj situaciji. Da li su mogli bolje da se ponašaju i poštenije, sigurno su mogli bolje da informišu javnost a ne da spinuju. Na sve to se nadovezuje prodaja resursa. Recimo hektar zemljišta PKB-a u Beogradu koštao je jeftinije nego što je Rumunija rentirala hektar na određeni period. Takođe ovo sa Rio Tintom i cjelokupno ponašanje… To mogu samo da prihvatim ako smo mi okupirani pa neko u okupaciji, kao nekad što je radio Ljotić, pokušava da na svoj način spase što se spasiti može. Ovako, apsolutno ne mogu da prihvatim. Taj Rio Tinto, recimo, treba da dovede do strašnog zagađenja. Kakav je to patriotizam? Ako je to tolika zarada koliko pričaju, zašto onda mi to ne bismo eksploatisali. Vjerovatno bi mi onda više pazili da ne dođe do ekološke štete. Drugo, veću bi zaradu napravili, zašto onda dajemo nekom drugome da zarađuje? Mada, meni je jasno zašto se to daje. Još jednom naglašavam, ako smo okupirani to je jedino što bih mogao u ovakvoj situaciji da shvatim, prihvatim i podnesem…
Ovo je kraj prvog dijela intervjua. U drugom dijelu koji ćemo objaviti narednih dana razgovarali smo o iskustvu vođenja selekcija tri države Srbije i Crne Gore, Crne Gore i Bosne i Hercegovine kao i zbog čega u našim društvima fali kritičke misli.
BUKA: Pitaju me koji je izlaz iz ove situacije, dajte mi 10.000 Duška Vujoševića i ja ću spasiti ovu zemlju. Tim riječima vam je pjesmu „Boža zvani pub“ uz poruku ‘Džaba vam novci moji sinovci’ na jednom koncertu posvetio, nažalost preminuli kantautor Đorđe Balašević. Zbog čega fali toliko „Vujoševića“ odnosno kritičke misli ne samo u Srbiji nego u svim državama regiona?
Pa znate, u principu su nesigurni ljudi, nesigurni igrači osjetljivi na kritiku. Onaj ko je siguran u sebe ima određeno mišljenje o svom kvalitetu igračkom bez obzira na rezultat posljednje utakmice, da li je dobro odgirao pa kaže – odličan sam ili je bio loš pa kaže – loš sam igrač. Jednostavno, ima stabilno mišljenje o sebi i ne ponaša se kao list na vjetru da je stalno u opasnosti. E sad, čovjek koji nema povjerenja, nema ni samopoštovanja ni samopouzdanja i strašno je osjetljiv na kritiku jer misli ako se otkrije dio slabosti da će se otkriti i cjelokupna slabost koju osjeća. Tako da su i ove vlasti osjetljive na kritiku jer znaju da imaju puno toga što treba sakriti. Obično se za svaku vlast sazna šta je radila tek kada padne. Ali, tokom vladanja postoji stravična potreba kontrole svega i svačega čak i nekih efemernih stvari. To vam govori o nedostatku pouzdanja koje proizilazi iz toga što oni najbolje znaju šta rade tako se i oni plaše…. Tako da se kritika sankcioniše. Gubite status i mogućnost da radite i obrnuto. Ako ste neko ko je javna ličnost pa podržavate vlast dobijate razne sinekure, mogućnost da snimite film, da dobijete neke reklame. Više se ni ne sjećam kako je i šta je sve davano da bi se odradili neki povoljni poslovi.
Bili ste selektor tri zemlje. Državne zajednice SCG, Crne Gore i na kraju Bosne i Hercegovine. U kojoj od te tri zemlje Vam je bilo najteže za rad?
Kako se zvala ova zajednica?
Srbija i Crna Gora.
Tamo je bilo najteže, jer sam imao veliku opstrukciju kolega.
U kom smislu?
U smislu vođenja neke kampanje da sam izlobirao da sa nekim trenerima iz Crne Gore budem izabran, a pojedinci su imali namjeru da to bude neko drugi. Davane su i ostavke. Prosto, nije se napravila normalna podrška koju bi jedna reprezentacija trebalo da ima. Imao sam opstrukcije, ali dobro. Neki od tih ljudi više nijesu ni živi. Tako da…
Mnogi su zaboravili da je to bilo posljednje prvenstvo na kojem je igrao Predrag Stojaković za reprezentaciju.
Jeste, ali mnogi nijesu igrali. Nije igrao Bodiroga, otkazalo je mnogo igrača. Da ih ne pominjem.
Ali, paradoksalno taj rezultat sa Eurobasketa 2003. iz Švedske dugo godina je bio najbolji.
Jeste, međutim ali tog momenta je bio najgori. Ja sam i rekao kada je to završeno da su za taj rezultat zaslužni stučni štab, igrači koji su se odazvali i oni koji se nijesu odazvali. Sabotiran sam ja tu i siguran da neki dio odgovornosti proizilazi i iz moje nagle naravi, nepolitičnosti, nedostatka strpljenja. Prosto ja sam znao da sam u pravu. Već je to nekom pričom i kandidaturom Maljkovića prije sezone bilo dovoljno odloženo pa kad je sve počelo ponovo da se odlaže… Nijesam ni znao da se igrala igra da Šakota postane selektor od nekih ljudi koji su smatrali da su vlasnici košarke i nosioci iste, ali smatrao sam da Stručni savjet treba da se sastane i da se vidi da li ima kvorum ili i da ako se izglasa da budem selektor da to prihvatim, da se ne trošim više da vodim klub sa jedne strane, a ovamo imam neizvjesnu situaciju. Najteže mi je bilo tad zbog neke te speficične situacije. Ali, svi smo se u životu najeli govana. U Bosnu sam već otišao kada nijesam mogao da radim u punom kapacitetu zbog zdravstvene situacije a u Crnoj Gori sam bio prvi selektor nakon sticanja nezavisnosti i to je bio pionirski posao. Ali je sve dobro funkcionisalo osim te komplikovane situacije što nijesmo kretali od nule već ispod da bi se kvalifikovali na neko jako takmičenje.
Kada ste vodili BiH rekli ste da vam je preuzimanje te klupe spasilo život, zbog vaše zdravstvene situacije.
Ne spasilo, ali mi je značilo jer mi je jednako neophodna dnevna doza košarke kao insulina da bih funkcionisao i bio živ. Znam da sam za taj posao najstručniji i da mogu dosta da uradim. Tog momenta sam mogao dosta da uradim da se osjećam korisnim kada održim dobar trening i vidim da igrači napreduju. Nijesam ja, pošto sam u životu često išao srcem a ne racijom, ni dobro procijenio koliko tu mogućnosti ima za pravljenje nekog uspjeha i kakva je situacija. Kod nas treba ta situacija da se procijeni ne samo u finansijskom smislu već i u političkom da bi se napravila strategija i procijenilo da li se može napraviti rezultat.
Upravo ste govorili da je u BiH specifična situacija i zbog tri entiteta i pritisaka koji dolaze sa svih strana. Znam da ste za vrijeme dok ste vodili BiH izgubili, i faktički se javno oprostili od nekih prijatelja poput poput Milorada Dodika?
Pa njemu (Dodiku prim. aut) nije odgovoralo što sam otišao tamo i što sam imao emociju prema Sarajevu još i iz Jugoslavije. Znate šta, mislim da se političari moraju vratiti u svoje dimenzije i okvire i da puste druge ljude koji su stručni u drugim stvarima da se njima bave. Ne moraju političari baš sve da komentarišu i da posmatraju iz nekog svog ugla. Trebalo bi da se bave njihovim poslom dobro i kraj priče. Rekao sam da politika mora da pomogne sport jer sport ne može bez državnih para, ali te pare trebaju da budu vidljive i kada ih obezbijede, da se više ne miješaju. Sport mora da ima svoju autonomiju.
Kao što sam pomenuo na početku razgovaramo u Crnoj Gori. Kako Vam djeluje situacija u Vašoj rodnoj zemlji gdje je nakon tri decenije promijenjena vlast?
Prvo, moja rodna zemlja je Jugoslavija. Što kaže Dražen Dalipagić – „kada sam došao u Beograd, to je bio glavni grad Jugoslavije ne Srbije“. To nije isto. Rođen sam u Titogradu. Tu su mi grobovi roditelja i predaka, vjerovatno će i moj grob biti ovdje. Imam tu neki poseban odnos. Jugoslaviju sam smatrao svojom domovinom i žalim za njom.
Što se tiče Crne Gore izgleda mi da je u složenoj situaciji da je narod dosta podijeljen. Političari moraju da rade na prevazilaženju ovakvih sukoba koji u pojedinim situacijama, kao što je bila ona skoro na Cetinju prijete da eskaliraju u nešto. Poznajući mentalitet i karakter ovog naroda, znam šta bi značilo da je, ne daj bože, jedan život bio izgubljen. U vrijeme kada se dešavao referendum, kao neko ko je živio u Beogradu, nijesam bio za to da nemam pravo glasa i bio sam protiv odvajanja Crne Gore. Sad, poslije svega što se dešavalo smatram da je dobro što je Crna Gora posebna država i smatram da oni koji se osjećaju kao Crnogorci treba da žive najnormalnije i da nemaju neke privilegije zbog toga i oni koji se osjećaju kao Srbi isto. U Njegoševo vrijeme Crna Gora je bila samostalna država iako su se većina osjećali kao Srbi. Nije to vezano sa time da li se neko osjeća kao Crnogorac ili Srbin, ili pripadnik nekog drugog naroda. Ovo treba da bude građanska država gdje svi imaju pravo na slobodno izražavanja i da to ne mijenja njihov status u društvu. Sigurno treba da se smanje tenzije. Po mom mišljenju država nije trebalo da se miješa u crkvene stvari. Ukoliko je sprska crkva leglo nacionalizma treba je pustiti da u tome sama izgori. Ne treba nikako stvarati tenziju između Srba i Crnogoraca, jer Crnogorci vole Beograd. Oko 650.000 ljudi živi u Crnoj Gori a oko 600.000 Crnogoraca u Beogradu. Ne bi dolazili u Beograd da ga ne vole i Beograd voli Crnu Goru. Sad neko proizvođenje mržnje sa obje strane, nije mi jasno o čemu se radi.
Ja sam ateista ali mislim da Temeljni ugovor treba potpisati u Crnoj Gori i mora da se zna šta se potpisuje. I kada se to potpiše crkva treba da se povuče iz politike u koju je jednim dijelom bila izazvana da uđe braneći svoju imovinu i jednostavno Crna Gora treba da se vrati u okvire sekularne države. Poslije, ovi koji se bave politikom nadam se da će se sresti s pameću i da će boriti za ovu državu i ljude u njoj. Protiv toga sam da bilo koja druga država pa i Srbija ulazi u unutrašnje stvari Crne Gore, o tim stvarima ljudi iz Crne Gora trebaju da odlučuju. Politika je očigledno najbolja profesija kod nas, ali moraju da se imaju određene linije borbe. U stvari je najveći patriota onaj koji misli dobro ovoj državi na način što se bori za njenu ekonomiju, za dobro zdravstvo i školstvo a ne da se rasplasmavaju niske strasti i da se ulazi u ono što je Erik From lijepo opisao u djelu „Anatomija ljudske destruktivnosti“.
Za kraj razgovora, naši prostori su rasadnici talenata ne samo za sport već i za nauku, kulturu. Zbog čega nema takvog talenta u politici gdje se, što se vidi po rezultatima i ovome što ste i vi pričali, najčešće gleda partikularni a ne opšti interes?
Znate šta, kada pogledate malo šta se i u drugim zemljama dešava i ko su predsjednici, i ti upadi u Senat SAD-a… Vidite da je svijet u globalnoj krizi. Pomenuli ste Đorđa Balaševića koga jako volim. On je puno uradio da dođe do pada Miloševića, koncertima, govorima, „Otporom“. On (Balašević) je bio ona čuvena poruka „Samo vas gledamo“. Na jednom koncertu, mislim da je bio 2004. je rekao: „Mislili smo kada dođu naši… a sad vidimo da naših nema“. Svaki čovjek u suštini mora da vodi računa o svom zdravlju, ličnoj borbi ali morao bi da ima i neku vrstu obaveze da makar izadje na glasanje i da u određenim situacijama zauzme stav. Đole (Balašević prim. aut) je pričao da kada je bio poslat kao delegat na događaj gdje su bile značajne ličnosti. Ne znam gdje je to tačno bilo.
Riječ je o Ujedinjenim nacijama.
Da. Tamo su bili ljudi poput Muhameda Alija. Tamo mu je rekao jedan od ljudi sa velikim političkim iskustvom da će Srbiji trebati sedam-osam različitih vlada da se promijeni da bi se uspostavila demokratija. Izgleda da je to tako. Balkan jeste komplikovan prostor gdje postoji mješavina religija i svega. Ali mi najviše smeta što se sada političari proizvode i gaje mržnju putem sredstava informisanja. Sada u pojedinim situacijama imate ljude od 19-20 godina koji imaju veću mržnju nego onda kada je krenuo rat. Mi smo ipak doživjeli lijepe stvari u Jugoslaviji i većina nas je voljela tu zemlju. Nije bilo lako proizvesti mržnju na televizijama i raznim spinovima. Sada ovi klinci na raznim stranama mrze i tu Jugoslaviju. Još uvijek se vode te polemike šta je bilo prije ko zna koliko godina, a znaš da će ta polemika da izazove novu mržnju. Daj bre da se okrenemo, zar nam nije dosta ratova i mržnje. Mržnja je mala energija, ta pizma. Ne možeš u njoj da se osjećaš dobro niti da radiš velike stvari. Da bi moglo zajedno da se živi neke stvari očigledno moraju da se zaborave a ne da se stalno u te rane stavlja so. Uopšte nijesam srećan cjelokupnom situacijom. Bio sam u Sloveniji na jednom seminaru i mogu da kažem da su oni uvijek bili ispred ostatka Jugoslavije, a sada su sto godina ispred svih nas. Čak i iz ovih djelova koji su sada EU, poput Hrvatske velika je migracija, pogotovo kvalitetnog kadra u Evropu.
Pa i iz naših krajeva ljudi idu u Sloveniju. To nam je sada najbliža Evropa.
Slovenija je ne samo najbliža, ona jeste Evropa. Kada se sjetim tog perioda, nažalost sa naknadnom pameću, iz stare Jugoslavije i priča da nam Slovenci kupuju naše voće a onda nam skupo prodaju njihove sokove, i da nećemo da kupujemo njihovu robu itd. Slovenija je uvijek imala poseban status u Jugoslaviji jer je bila brana da Hrvatska ne može da iskoči. Veliki su oni vladari koji prave velike države a ne oni koji usitnjavaju. Prosto narod nema kod nas ni dovoljno političke kulture ni hrabrosti ni obrazovanja da prepozna situacije. Očigledno je potrebno dosta vremena koje mora biti ispunjeno edukacijom i radom. Tokom istorije Jugoslavije je bilo određenih grešaka. I poslije Drugog svjetskog rata se dešavalo da su ljudi koji su pošteno zaradili i izgradili neke kuće da su platili skupu cijenu i da su im pobjednici to uzeli. Ima Branko Miljković jednu pjesmu ‘Pobednici’ koju često govorim igračima. Pjesma ima dva stiha: Ni po čemu se neće razlikovati od onih koji su pobedili nepravedno. Ali je ta država ipak uz određene adaptacije imala perspektivu da svi u njoj imao dostojanstven život. Ovako, sa ovim nastavljanjem gajenja mržnje i skretanja pažnje sa skandala i lošeg života…. zabrinut sam za budućnost naše djece.
*Napomena: Intervju je nakon snimanja autorizovan. Odgovori nisu mijenjani već samo na određenim mjestima upotpunjeni.