U Zagrebu je u travnju na programu nekoliko filmova slavnih redatelja. Svima je zajedničko da su u svoje vrijeme bili zabranjeni
U sklopu izložbe Zemlja zabrane, tijekom travnja u Surogatkinu KIC održat će se filmski program koji pod naslovom Kinocenzura okuplja sedam ostvarenja čija su javna prikazivanja zabranjivana zbog njihova odvažnog, beskompromisnog pogleda na društvenu zbilju i ironijskog zadiranja u političke dogme. Kako navode u pozivu: “Od prvog sudski zabranjenog filma Grad redateljskog trojca Marka Babca, Kokana Rakonjca i Živojina Pavlovića te crnovalnih klasika Rani radovi Želimira Žilnika i Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji Bate Čengića, preko provokativnih ostvarenja kratkoga metra u režiji Karpa Godine i Rajka Grlića te posljednjeg jugoslavenskog filma čije je prikazivanje u Hrvatskoj spriječeno zbog početka rata, pa do kontroverznog Plastičnog Isusa radi kojeg je Lazar Stojanović odslužio zatvorsku kaznu – ova djela obol su slobodi umjetničkog stvaranja i kritičkog mišljenja”.
Kustosica i voditeljica programa Kinocenzura je Jelena Pašić, filmska kritičarka i povjesničarka umjetnosti.
U četvrtak je na programu Grad (Marko Babac, Vojislav Kokan Rakonjac, Živojin Pavlović (1963., 80‘). To je navode u pozivu: “Omnibus o urbanom otuđenju kojeg čine tri filma: Veza (u nekim verzijama naslovljena i Ljubav) Vojislava Kokana Rakonjca govori o ljubavnom paru koji fizičkom bliskošću nastoji prevladati emotivnu distancu; Srce Maka Babca okosnicu radnje postavlja u neočekivani susret trojice muškarca, dok smrt vreba iza ugla; nokturalni Obruč Živojina Pavlovića prati muškarca s ruba društva koji uranja u podzemlje urbane periferije. Ova psihološka drama koristi gradske pejzaže kao poprište suvremene alijenacije, ukazujući na utjecaje (sub)urbanog ambijenta na besperspektivna, destruktivna psihološka stanja i rubne modalitete ponašanja. Premda ga tema i formalna rješenja, uz rafiniranu kameru, snažne kontraste i atmosferičan zvučni krajolik, čine modernističkim filmom, Grad se često navodi i kao prvi film crnog vala. U povijesti jugoslavenske kinematografije ostao je zapamćen kao prvi sudski zabranjen film: zaključak sudskog procesa bio je da izvrnutim prikazom stvarnost Grad može štetno djelovati na omladinu, a za javna prikazivanja ostao je zabranjen do 1990.
Sljedeću srijedu, 15. travnja u 19 sati, “O ljubavnim vještinama ili film sa 14441 kvadratom”, Karpo Godina (1972., 10′). Kako navode u pozivu: Nedaleko od Saramzalina nalazi se vojarna u kojoj žive stotine vojnika, a odmah pored nje nalazi se selo s nekoliko tisuća djevojaka. Djevojke i vojnici nikada se ne sretnu. Za vrijeme služenja vojnog roka Karpo Aćimović Godina je na raspolaganje dobio 20.000 vojnika, 60 tenkova i 20 aviona kako bi snimio propagandni film jugoslavenskoj armiji. Međutim, redateljevom subverzijom nastala je satirična minijatura koja na duhovit način propituje ideološka uporišta radničke klase. Svestrani sineast i agilan predstavnik crnoga vala – koji je koju godinu ranije snimio antologijske Žilnikove Rane radove i Crni film – zbog ovog je filma zamalo dospio u zatvor, a filmsku traku ukrao je iz vojske kako ne bi bila uništena.
Rani radovi Želimira Žilnika također su na programu: “U vrijeme studentskih nemira 1968., Jugoslava i njezina tri prijatelja suprotstavljaju se malograđanskoj rutini svakodnevice. Nadahnuti tekstovima mladog Karla Marxa te odlučni u tome da promijene svijet, odlaze u sela i tvornice kako bi probudili svijest ljudi te ih ohrabrili u borbi za emancipaciju i dostojanstven život. Na terenu se suočavaju s primitivizmom i bijedom, ali i vlastitim ograničenjima. Važno djelo političke kinematografije alegorijski je prikaz sraza između političkih ideala i socijalnog realiteta, a društvena problematika i portretiranje figura s društvenih margina ostali su stalna preokupacija Žilnkova opusa. Nagrađen Zlatnim medvjedom na Berlinaleu 1969., film je u Jugoslaviji ubrzo zabranjen pod egidom da čini „tešku povredu društvenog i političkog morala“. Nakon velikog uspjeha i osvajanja Zlatnog medvjeda na Berlinaleu 1969. i kratkog prikazivanja, film završava u bunkeru i biva zabranjen. Kada je istu sudbinu doživio i njegov sljedeći film Sloboda ili strip, Žilnik emigrira u Njemačku.
Predviđen je i razgovor nakon projekcije s redateljima Karpom Godinom i Želimirom Žilnikom.
U utorak, 21. travnja na programu je “Pitka voda i sloboda III “Godine 1973. Rajko Grlić snimio je jednominutni dokumentarni film Pitka voda i sloboda. Komisija za pregled filmova SR Hrvatske zabranila ga je za javno prikazivanje. Godine 1986. snima nastavak tog filma, Pitka voda i sloboda II. On priča o sudbini svog prethodnika i ujedno prikazuje što se sve dogodilo s jednim vrelom i jednom kamenom pločom, predmetima koji su prouzročili njegovu zabranu. Godine 1998. snimljen je Pitka voda i sloboda III, nastavak prethodnih dvaju filmova i nastavak priče o vodi, slobodi i vrelu. Prateći sudbinu jedne česme i jedne spomen-ploče u razdoblju od 26 godina, Grlić stvara efektan filmski komentar o političkim sistemima, usahnulim vrijednostima i suhoći dominantnih ideologija.
Također, i Virdžina čiji je auytor Srđan Karanović, a kako navode u pozivu: “U zabiti i kršu Kninske krajine obitelji bez muškog potomstva smatrane su ukletima i osuđenima na propast. Da bi se spasile prokletstva, jedno od ženske djece često bi bilo odgajano kao muško. Obitelji s virdžinom skrivale bi istinu o pravom spolu djeteta kao najdragocjeniju tajnu. Tako i Timotije, poglavar svoje porodice, odluči da njegova najmlađa kći postane virdžina i nadjene joj ime Stevan. Djevojčica raste kao dječak, i od najranijeg djetinjstva prisiljena je da poništi sve žensko u sebi. No, na pragu djevojaštva, zaljubi se u mladića… Radnja drame, smještena na kraj 19. stoljeća, inspirirana je novinskim člankom o ženi iz Albanije koja je 25 godina provela kao muškarac. Karanović, koji uz režiju potpisuje i scenarij filma, o filmu je rekao sljedeće: „Što se tiče ideje ovog filma, činilo mi se da je priča o devojčici koju teraju da bude muško, a koja to ne želi, nego želi da bude ono što jeste, u stvari priča o onome što i mi u svojim životima i sazrevanjima uvek želimo i čemu težimo – da nas okolina pusti da budemo ono što jesmo, a ne što bi ta okolina htela da budemo“ Premijerno prikazana na Mostri, Virdžina se smatra posljednjim jugoslavenskim filmom, a snimana je na autentičnim lokacijama u okolici Knina. U složenom i dugogodišnjem produkcijskom procesu zadaću hrvatskog koproducenta preuzeo je Rajko Grlić, a film dovršen u osvit rata, zbog čega je izostala njegova hrvatska distribucija. Za naslovnu ulogu Marta Keler ovjenčana je Europskom filmskom nagradom. Razgovor nakon projekcije predviđen je s redateljem Rajkom Grlićem.
U ponedjeljak, 27. travnja u 19 sati, na rasporedu je “Plastični Isus” čiji je autor Lazar Stojanović: “Zagrepčanin Tom, underground filmaš i performer, životari u Beogradu upuštajući se u kratkotrajne odnose s raznim ženama. Nakon što ga je napustila luckasta američka djevojka, koja je pjevala pjesmu Plastic Jesus, upliće se u odnos sa ženom čiji je muž u inozemstvu. Istovremeno, u Beogradu se održavaju studentske demonstracije u kojima se zahtjeva vjernost izvornim komunističkim idealima i kritizira tzv. crvena buržoazija, odnosno vladajuća elita koja se otuđila od radničke klase čije interese navodno zastupa.
Snimljen kao diplomski rad redatelja Lazara Stojanovića na beogradskoj Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju, Plastični Isus najkontroverznije je, duboko anarhično djelo jugoslavenske kinematografije. Zabranjen i prije prvog javnog prikazivanja, film je ocijenjen kao blasfemičan zbog načina na koji tretira lik maršala Tita, a Stojanović je postao prvi jugoslavenski filmaš osuđen zbog svog filmskog rada. Njegovom mentoru Aleksandru Petroviću udijeljen je otkaz na beogradskoj akademiji, nakon čega odlazi u inozemstvo, a sankcije je osjetio i Tomislav Gotovac koji u filmu tumači glavnu ulogu, pa je studij uspio privesti kraju tek nekoliko godina kasnije. Postoji više interpretacija poruke Stojanovićeva filma – od sumnji na zagovaranje antimarksizma, preko navodnog izjednačavanja fašizma i komunizma, pa do toga da redatelj filmom prije svega iznosi nihilističku kritiku ideološke mitologije i propagande”.
U četvrtak, 30. travnja, daje se film “Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji, autor je Bahrudin Bato Čengić: “Nakon Drugog svjetskog rata, skupina partizana dolazi u dom buržujske obitelj. Dok se pokušava prilagoditi novoj ideologiji i vrijednostima, obitelj upada u apsurdne situacije. Temeljen na istoimenom romanu Bore Ćosića, ovjenčanog NIN-ovom nagradom, film satirično oslikava poslijeratne zanose i utopije. Nakon premijere na Pulskom filmskom festivalu 1971., zabranjeno je daljnje prikazivanje filma, a Tito ga je navodno odbijao pogledati. Prema Leksikonu YU mitologije, „kritičari Čengićevog filma bili su zgroženi parodiranjem partizana kao seksualno nezasite ‘crvene horde‘, a za cenzuru filma bila je najzaslužnija scena u kojoj se uz poklič ‘Jedite Staljinov mozak!‘ servira torta ukrašena marcipanskom replikom Staljinove glave“. Uz Čengića, Ćosićev je predložak u filmski scenarij adaptirao i Branko Vučićević, važno ime autorskog filma i crnog vala, zaslužno za brojne tekstove, eseje i kritike, ali i scenarije kultnih ostvarenja poput Žilnikovih Ranih radova i Makavejevljeva Ljubavnog slučaja ili tragedije službenice P.T.T. koje potpisuje kao koscenarist”.