Sukob Sjedinjenih Američkih Država i Izraela s Iranom demistifikovao je sliku Amerike kao sile koja brzo i lako ostvaruje svoje ciljeve, izbacio na površinu ranjivosti strana u sukobu, srušio mit o Iranu kao nuklearnoj sili te podsjetio kako svjetska ekonomija zavisi od razvoja događaja hiljadama kilometara dalje.
Ovaj sukob otvorio je brojna pitanja o procjenama, moći, ali i izdržljivosti, ali je i donio nekoliko iznenađenja.
“Procjena Sjedinjenih Američkih Država o odbrambenim sposobnostima Irana i otpornosti vladajuće teokratske strukture bila je u svakom slučaju potpuno pogrešna”, kaže u Buka intervjuu prof. dr. Klemens H. Fischer, stručnjak za geopolitiku i međunarodne odnose i profesor Univerziteta u Kelnu.
Profesor Fischer, koji je i potpredsjednik Austrijskog instituta za europsku i sigurnosnu politiku (AIES), za Buku analizira i razloge za ulazak SAD-a u rat, korijene iranske otpornosti, te silama koje nisu direktno u ovom sukobu, ali iz njega profitiraju.
BUKA: Najveća svjetska sila, Sjedinjene Američke Države, odlučila je napasti Iran — uz pomoć svojih saveznika — zemlju za koju se vjeruje da posjeduje nuklearne kapacitete. Šta je dovelo SAD u ovaj sukob?
SAD su u ovaj sukob ušle dobrim dijelom na nagovor Izraela. Kako se vrlo brzo pokazalo, SAD nisu uspjele uvjeriti nijednog NATO partnera, osim Ujedinjenog Kraljevstva, da učestvuje u ovom ratu. Na osnovu pouzdanih obavještajnih podataka, Izrael i SAD su vidjeli jedinstvenu priliku da eliminišu veliki dio rukovodstva režima mula (vladajuće teokratske strukture).
U Washingtonu i Tel Avivu otvoreno se pretpostavljalo da će Iran reagovati na sličan način kao u Dvanaestodnevnom ratu 2025. godine, te da će cijela operacija trajati oko sedam dana. Iako Iran nije odustao od istraživanja i razvoja nuklearne bombe, još uvijek ne postoji nikakav dokaz da bi Teheran bio sposoban proizvesti nuklearnu bombu u doglednoj budućnosti. Stoga se ne može reći da Iran posjeduje nuklearne kapacitete u užem smislu. U petoj sedmici ovog rata, SAD se tako nalaze same uz Izrael i bez podrške saveznika, jer države Zaljeva nisu vojno sposobne napraviti presudnu razliku u korist SAD-a i do sada su se ograničile isključivo na odbranu, nasuprot protivniku čije su vojne sposobnosti i otpornost značajno potcijenjene.
BUKA: Ko može duže izdržati u ovom ratu i ko je bio više iznenađen razvojem događaja?
Pitanje koja strana može duže izdržati u ovom ratu mora se posmatrati iz više uglova. Sa čisto vojnog aspekta, može se pretpostaviti da SAD i Izrael imaju nadmoćnije sposobnosti. Nadalje, obje države imaju i nuklearnu opciju. Međutim, ova tehnička analiza ne uzima u obzir činjenicu da se upotreba atomske bombe mora smatrati gotovo isključenom.
Također ne uzima u obzir kalkulaciju snaga-prostor-vrijeme potrebnu za sveobuhvatan napad koji uključuje kopnene, zračne i pomorske snage. Iranska vojska i Revolucionarna garda još uvijek ne djeluju toliko oslabljeno da ne mogu pružiti otpor na kopnu (snaga).
Nadalje, mora se uzeti u obzir teren, koji u velikoj mjeri ne pruža zaklon i istovremeno je planinski (prostor). Ukoliko bi se SAD odlučile za kopnenu operaciju koja nadilazi obim komandnih akcija, presudan faktor postaje vrijeme, jer bi takva operacija zahtijevala višesedmičnu pripremu (vrijeme). Prvi zaključak je stoga da, iako SAD i Izrael imaju vojnu nadmoć, vrlo je teško tu nadmoć brzo pretvoriti u prednost na bojnom polju.
Iako Iran vjerovatno i dalje ima očuvane kopnene snage, snabdijevanje opremom, oružanim sistemima i municijom je ograničeno, jer zračni napadi smanjuju dio njegovih proizvodnih kapaciteta. Međutim, kako je Iran u defanzivnoj ulozi i posebno Revolucionarna garda mora očekivati da se bori za opstanak u ovom ratu, može se pretpostaviti da će se boriti do kraja. Drugi zaključak je da svako produženje rata ide u korist Iranu.
BUKA: Dugo se vjerovalo da Iran ima nuklearno oružje, ali sada se čini da dostupne informacije to opovrgavaju.
Izrael je uvijek insistirao na tome da se u začetku spriječi sposobnost Irana da izgradi nuklearnu bombu. Tvrdnja da je Iran bio udaljen svega nekoliko dana ili sedmica od ostvarenja tog cilja nikada nije potkrijepljena dokazima, već je prije svega bila politička izjava. Ipak, treba priznati Izraelu da je prepoznao da je bomba bila i ostala jedan od ciljeva Irana. Međutim, u ovakvim pitanjima prisutna je velika količina propagande.
Iranska nuklearna bomba je, međutim, oduvijek bila apstraktna prijetnja, jer bomba nikada nije postojala. Sprečavanje Irana da je izgradi u svakom slučaju je legitimno.
BUKA: Trump je vjerovao da će Iran brzo kapitulirati — mislite li da je to bila pogrešna procjena?
Procjena Sjedinjenih Američkih Država o odbrambenim sposobnostima Irana i otpornosti vladajuće teokratske strukture bila je u svakom slučaju potpuno pogrešna.
BUKA: Na početku rata govorilo se da je Iran izgubio obavještajnu bitku, uz ubistva ključnih figura političkog rukovodstva. Međutim, Iran sada djeluje snažno. Kakve su bile šanse da Iran nastavi svoj „uspjeh u ratu“ nakon atentata na ključne političke figure?
Čini se da se teokratski režim decenijama pripremao za ovaj dan, što mu je omogućilo da reaguje brzo, efikasno i djelotvorno. Fenomen s kojim se suočavamo naziva se kohezija elita. To je režimu omogućilo da uspostavi sistem obilježen mrežom korporativnih elita i društvenim zatvaranjem. Time se postiže maksimalna stabilnost režima. Posljedično, gubitak lidera rješava se unutar vlastitih redova gotovo prirodnim procesom, pri čemu osoba predviđena za tu ulogu i priznata od strane drugih članova grupe preuzima funkciju.
Isto važi i za Revolucionarnu gardu. Ona također predstavlja državu u državi, koja se proteže kroz sve nivoe i oblasti društva, od vojske i ekonomije do škola. I ovdje vidimo model kohezije elita.
Osim toga, i tekratski režim i Revolucionarna garda svjesni su da bi kapitulacija značila i njihov fizički nestanak. Upravo iz tog razloga ove elite sve više zbijaju redove.
BUKA: Koliko je partnerstvo s Izraelom skupo za SAD — od tenzija s evropskim saveznicima do materijalnih troškova, kao i sve većih kritika zbog uloge SAD-a usljed genocida u Gazi?
Pored finansijskih troškova koje SAD snose zbog ovog rata — a koji će trajati i nakon rata kroz značajno povećane cijene energije — SAD su potrošile i mnogo političkog kapitala, posebno u regionu Zaljeva. Mit o američkoj nepobjedivosti i nespornoj ulozi SAD-a kao zaštitnika država Zaljeva je razbijen. Kako države članice NATO-a nisu bile spremne pridružiti se SAD-u u ratu koji krši međunarodno pravo, Washington se sada nalazi izolovanije nego Rusija tokom rata u Ukrajini. Unutar SAD-a, predsjednik Trump je pod pritiskom jer je prekršio jedno od ključnih izbornih obećanja: da neće uvesti zemlju u novi rat. Posljedice po budućnost Palestinaca trenutno je teško procijeniti, ali će i ovdje nepovjerenje prema SAD-u rasti, jer ljudi više ne vjeruju da će stati na stranu Palestinaca.
Dugoročne političke i ekonomske posljedice vjerovatno će zasad biti negativne, a SAD će trebati značajno vrijeme da povrate svoju poziciju prije rata.
BUKA: Dok se procjenjuje odnos snaga između Irana i SAD-a/Izraela, čini se da Rusija najviše profitira, uz navodni rast prihoda od nafte od 70%.
Rat se može sažeti u jednoj rečenici: SAD i Izrael su započeli rat, Evropljani plaćaju račun, a Rusija profitira i ekonomski i vojno. Izrael je vjerovatno dobio vremenski prostor od oko deset godina u odnosu na Iran, ali potpuna sigurnost nije postignuta niti je trenutno dostižna.
BUKA: Na kraju, kada bi ovaj rat mogao završiti i hoće li biti jasnog pobjednika?
Sve dok teokratski režim u Teheranu ostaje na vlasti, ovaj rat nikada neće zaista završiti. Izrael i Iran će i dalje ostati u sukobu. Iran će iz ovog rata izvući jednu pouku: da je posjedovao atomsku bombu, ne bi bio napadnut. U suštini, svi ciljevi ovog rata su promašeni.