Može djevojka iz Bosne, ali ne može Bosna iz djevojke. Tako bi se najkraće mogao opisati životni put Sare Drek, koja je prije tri godine otišla u Njemačku, ali je upravo u tom odlasku pronašla svoju misiju – onu koja je, na neki način, ponovo vraća kući: da prikuplja i bilježi priče naših ljudi rasutih širom svijeta.
Vođena željom da tim ljudima da glas, pokrenula je stranicu „Naši ljudi“, a svoju priču sada zaokružuje i knjigom, koju će 26. marta promovisati u Kući Milanovića u Banjaluci.
„Naši ljudi“ su, kako kaže, njen odgovor na sve predrasude koje često imamo o dijaspori i „auslenderima“. Jer, niti je život negdje vani uvijek bolji, niti je kod kuće uvijek najljepše – istina je, poručuje Sara u razgovoru za Buku, najčešće negdje između.
A to „između“ ne može se pojednostaviti ni svesti na jednu sliku: svaka priča je drugačija, svako ima svoje razloge za odlazak, neki su se “bolje snašli”, drugi i dalje traže svoje mjesto, rastrzani između onoga što su ostavili i onoga što pokušavaju izgraditi. Upravo takve, lične i često neizgovorene priče, Sara sabira u svojoj knjizi – priče o tome kako naši ljudi žive u inostranstvu, ne samo u praktičnom smislu, već i kroz osjećaje pripadanja, identiteta, nostalgije i svakodnevice između dva svijeta.
“Nikada nisam mislila da ću se udati, baš kao što nikada nisam mislila da ću živjeti u Njemačkoj. Ipak, nakon što sam se udala 2022. godine, ideja o budućnosti je dobila zajedničku viziju i tako se i ideja o Njemačkoj javila, prvenstveno kao dominantno bolja prilika za poslovnu budućnost mog muža. On je otišao prvi, a nedugo zatim, 2023. godine, za njim sam stigla i ja, uvjerena da je to izbor sa boljom perspektivom i drugom vrstom mogućnosti, koje sam htjela podržati i istražiti”, počinje Sara priču o ličnim razlozima za odlazak iz BiH.
Sara i njen suprug trenutno žive na sjeveru Njemačke, u gradu Bad Gandersheim, koji je već njihova treća adresa od dolaska. Česte selidbe i promjene okruženja oblikovale su i njen profesionalni put. “To je naša treća lokacija otkako smo ovdje. S obzirom na to da smo se već tri puta selili i mijenjali gradove, moj posao je dominantno bio remote i vezan za područja marketinga i novinarstva.”
Proces prilagođavanja na novu sredinu još uvijek traje. Nakon tri godine života u Njemačkoj, priznaje da još nije u potpunosti pronašla svoje mjesto, niti zajednicu kojoj bi pripadala. “U blizini ovog mjesta imamo članove porodice sa kojima se trenutno viđamo i na taj način imamo porodične krugove koje smo imali i u BiH. Ipak, individualno, moram priznati da smo i suprug i ja prilično u svom svijetu, koji vodimo nezavisno od sredine u kojoj smo. Svoje afinitete i interesovanja i dalje vezujem više za mjesta iz kojih sam otišla, nego za mjesta na koja sam stigla. Vrijeme će pokazati da li će se to mijenjati postepeno, ali trenutno je tako.”
Život između dva svijeta, kako ga opisuje, donio joj je i odgovore na pitanja koja ranije nije ni postavljala, ali i suočavanje sa dubljim slojevima vlastitog identiteta i pripadanja.
“Ja sam u svom odlasku pronašla mnoge odgovore na pitanja koja sam se čak i plašila postaviti. Mnogo toga podsvjesnog je isplivalo na površinu i moj osjećaj vezanosti za BiH je tek sad dobio neku jasniju sliku, kad sam iz nje otišla. U nedostatku naših ljudi, ja sam ih sebi ‘stvorila’ kao djevojčica sa žigicama iz bajke, pronalazila sam u plamenu mašte priliku da sebi približim meni bliske ljude i emocije. Odlazak je za mene bio sudar svjetova, onog mog na koji sam naviknuta i zapadne kulture koja je većinski ljudima bliska i na koju su oni naviknuti. Vjerujem da ljudi koji krenu daleko od kuće imaju dobre, duboke razloge za takve izbore.”
U tom procesu, kaže, najvažnije je biti iskren prema vlastitim izborima, čak i kada oni nose težinu koju nije lako izgovoriti naglas.
“Ja sam shvatila da sam emotivno vezana za članove porodice koje sad viđam dominantno online, ali i da sam ja istinski ja samo na svom jeziku, na svojim teritorijama i među svojim ljudima. Teško je to prihvatiti, osvijestiti, a potom i izreći naglas, ali ja to ne krijem. Kad se na kraju dana svede nekakva računica, odlazak se čini ekonomski boljim, ali emocionalno ruiniše i meni osjećaj praznine materijalno ne može ispuniti. Jednostavno sam ostala negdje između doma i kuće, na putu za tamo i ovdje. Praktično, život se može živjeti gdje god se čovjek zadesi, ali, istinski i emocionalno, život je ipak smislen kad je ispunjen i drugim nijansama sem samog posla i osiguravanja egzistencije. Tako da sam ja svoj život organizovala tako da se vraćam sebi kroz pisanje, dok se ne vratim kući.”
Upravo iz tog ličnog iskustva nastala je i ideja za „Naše ljude“ – prostor za priče koje rijetko dobijaju pažnju i koje se ne uklapaju u ustaljene narative o odlasku.
“Ideja iza ‘naših ljudi’ jeste davanje prostora i glasa spektru ljudi koji se nalaze u nijansama između dominantna dva narativa koja vladaju o ljudima ‘vani’. Prvi je – ljudi koji su otišli i koji su uspješni, drugi je – ljudi koji su se vratili i nešto pokrenuli. I to su dominantno načini na koje se i medijski priča o ljudima koji su otišli. Ja sam shvatila da tu postoji mnogo dubljih priča, mnogo težih i drugačijih puteva i razloga radi kojih su ljudi otišli ili ostali. Bilo mi je važno da shvatimo da, koliko god cilj bio sličan, putevi su nam različiti i svi zaslužuju pažnju. Samom objavom knjige, životi ovih ljudi su promijenjeni prvenstveno što su ostali pisani tragovi njihovih borbi za njihovu djecu, porodice i ljude koji će moći zauvijek imati i shvatati borbe koje su vodili. Sem toga, promjena je u tome da se shvati kako su naši ljudi svi ljudi iz naših gradova, komšiluka ili mjesta o kojima smo mislili da ih poznajemo, a zapravo nismo gotovo ništa znali o njima. Ova knjiga je jedan spomenik vremena i običnih heroja u svojim životima, koji su i suze i osmijehe nosili dostojanstveno i vrijedno spomena.”
Kroz te priče, kako objašnjava, pokušava razbiti pojednostavljenu sliku dijaspore i pokazati da iza te riječi stoje stvarni ljudi, sa složenim iskustvima i različitim životnim putevima.
“Prvenstveno sam htjela riječ dijaspora raspakovati u kontekstu da su to zaista ‘naši ljudi’. Svi ljudi, bez obzira na nacionalnost, vjersku, seksualnu opredijeljenost. To smo ti, ja, komšija, poznanik, prijatelj, to je čovjek u svojoj suštini koji je krenuo na put vođen velikim pitanjima i motivima. Voljela bih da se razbije stigma o tome kako su razlozi odlaska novac i državno uređenje, jer se dominantno smatra to vodećim razlozima. Postoje i oni koji su otišli zarad svoje djece, ali i oni koji su otišli i izgubili se, tačnije, nisu se pronašli. Oni koji su u zrelim godinama otišli, dok je dio njih ostao, ali i ljudi koji su se vratili na najteži mogući način. Mislim da su ‘naši ljudi’ odgovor na svaku predrasudu koju smo imali o ‘dijaspori’ i ‘auslenderima’. Niti je sve tako bolje negdje vani, niti je kod kuće uvijek najljepše. Mnogo je toga negdje u sredini, a upravo tu sredinu sam pronašla kod svih ljudi.”
Svoje višegodišnje bilježenje tih sudbina Sara sada zaokružuje knjigom, koja će uskoro biti predstavljena i publici u Banjaluci, gradu iz kojeg je krenula.
“Dolazim u Banjaluku 26. marta u Kuću Milanovića, gdje ću promovisati knjigu. Ova knjiga je zbirka života, autentičnosti i istine koju ljudi iz knjige nisu rekli nikome. Ponosna sam što su sve priče u potpunosti autentične i što niko od ljudi nije mijenjao imena, niti činjenice o sebi. Ovi ljudi su bili spremni sa mnom podijeliti svoje unutrašnje radosti, ali i boli i na tome sam im beskrajno zahvalna. Književnost i novinarstvo u meni isprepleli su se među redovima ovih priča i na kraju sam iz oba svijeta izvukla najbolje, najteže i najveće. Za ove priče postoji samo jedan univerzalni jezik, a to je emocija. Neke će vas navesti na suze, radi drugih ćete se radovati, ali u svakoj ćete moći pronaći dijelove sebe, bez obzira na to jeste li otišli ili ostali. Ova knjiga je ostvarenje moje životne želje i moj odraz u ogledalu, a odraza u ovom slučaju ima 10, koliko i priča. Svi ‘naši ljudi’ su moji, u svima postoji dio mene i zato svaki put kada otvorim stranice knjige, baš kao i čitaoci, mogu pronaći nešto što sam u sebi tražila. Odgovore na pitanja koja se čovjek nekad plaši i postaviti.”
Biografija:
Sara Drek (rođena Velaga) rođena je 28. aprila 1994. godine u Banjaluci, gdje je živjela do svoje sedme godine. Osnovno obrazovanje završila je u Jajcu, nakon čega se vraća u Banjaluku, gdje pohađa Katolički školski centar „Bl. Ivan Merz“. Diplomirala je komunikologiju, smjer odnosi s javnošću, na Komunikološkom koledžu u Banjaluci.
Više od deset godina radila je kao novinarka, spisateljica, urednica i stručnjakinja za odnose s javnošću i marketing. Tokom svoje karijere napisala je više od 1.000 tekstova, uglavnom posvećenih socijalnim temama, prepoznatljivih po autentičnom, iskrenom i emotivnom izrazu.
Za svoj rad višestruko je nagrađivana, a posebno se izdvaja nagrada za autorsku priču „Ničija djeca“, koja je osvojila prvo mjesto na konkursu EU projekta „Young with Voices“.