Roditelji djece sa poteškoćama u razvoju ponovo upozoravaju da su dovedeni na ivicu strpljenja zbog dugogodišnjeg ignorisanja njihovih zahtjeva od strane nadležnih institucija. Iako su u proteklom periodu organizovali proteste, slali brojne dopise i pokretali inicijative s ciljem rješavanja statusa roditelja-njegovatelja, konkretni pomaci i dalje izostaju. Dodatno nezadovoljstvo izaziva činjenica da se ni na 18. redovnoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske neće raspravljati o izmjenama Zakona o dječjoj zaštiti, koje bi mogle unaprijediti položaj ovih porodica.
U izjavama koje prenosimo, roditelji poručuju da neće odustati od svoje borbe, naglašavajući da su njihovi zahtjevi opravdani i jasni. Uprkos sudskim presudama u korist roditelja, praksa pokazuje da se situacija na terenu ne mijenja, zbog čega su mnogi primorani da pravdu iznova traže putem sudskih procesa. Roditelji ističu da ovakav odnos institucija dodatno produbljuje njihovu svakodnevnu borbu i otežava život djece kojoj je pomoć najpotrebnija.
Ukoliko nadležne institucije nastave ignorisati njihove zahtjeve, najavljuju da će biti primorani da ponovo izađu na ulice. Poručuju da su spremni na nove proteste i još odlučniju borbu, sve dok se njihova prava ne priznaju i ne počnu primjenjivati u praksi.
Predsjednica Udruženja roditelja Glas Tišine, Valentina Stojić:
“Nećemo odustati od prava na status roditelja-njegovatelja. Do sada smo organizovali dva protesta, uputili brojne dopise nadležnim institucijama, obratili se Ombudsmenu za dječija i ljudska prava i organizaciji UNICEF, te još u julu 2025. godine predali zvaničnu inicijativu za rješavanje ovog pitanja. Naši zahtjevi su jasni, opravdani i nećemo ih povući. Ukoliko nadležne institucije i dalje budu ignorisale naše zahtjeve, bićemo primorani da ponovo izađemo na ulice. Spremni smo na nove proteste i jos snažniju borbu, i od te borbe nećemo odustati. Funkcija ministra nosi odgovornost, a ne ignorisanje problema koje godinama pogađaju najranjiviju djecu. Ako sistem ne može zaštititi djecu sa poteškoćama u razvoju, onda je dužnost ministra da objasni zašto ili da prepusti mjesto nekome ko može.”
Srđan Tomaš, roditelj djeteta s poteškoćama u razvoju:
“Roditelji djece sa poteškoćama u razvoju su prinuđeni da pravdu traže na sudu, jer institucije koje bi trebale štititi našu djecu često ne rade po zakonu. Sud je već uvažio tužbe roditelja i potvrdio ono na šta mi godinama upozoravamo, da Ministarstvo zdravlja ne postupa po zakonu kada su u pitanju prava naše djece. Međutim, čak i nakon presuda, situacija se ne mijenja. Nakon što sud usvoji tužbu i potvrdi da dijete ima pravo na posebnu njegu, postupak se ponavlja. Drugostepena komisija vrši pritisak na prvostepenu komisiju, predmet se vraća na ponovni postupak, a prvostepena komisija ponovo napiše da dijete nema potrebu za posebnom njegom. Roditelji su tada primorani da ponovo podnose tužbe i ulaze u novi sudski proces. Moja prva tužba je prošla i sada opet čekam prvostepenu komisiju da napišu da mom Sergeju nije potrebna posebna njega, iako u nalazu piše da ima 100% invalidnost i umjerenu mentalnu retardaciju, tj. da potpuno ovisi o brizi i pomoći drugog lica, pa ću ponovo biti primoran da ih tužim. A što se tiče same Vlade i njihovog istupanja u medijima, ne vidimo nikakve rezultate, već samo izjave od kojih je prošlo 4-5 mjeseci. Ne radi se užurbano da se pomogne ovoj populaciji, već kao da se ide na to da se još više produbljuje agonija. Kada imate dijete sa poteškoćama u razvoju, jedan roditelj ne može da radi, jer mora biti uz dijete najmanje 12 sati dnevno. Vrijeme je da se ova agonija prekine i da se zakon i pravilnici konačno usklade sa stvarnim potrebama djece i njihovih porodica. Bitno je da naglasim da u Federaciji roditelji primaju 1000KM i imaju uplaćene doprinose.”
Sandra Jović, predsjednica udruženja djece sa posebnim potrebama Doboj:
“Postoje trenuci kada se razlika između ljudi i sistema vidi jasnije nego ikad do sad, a ogleda se u činjenici da se na dnevnom redu 18. redovne sjednice Narodne skupštine RS ponovo neće raspravljati o izmjenama Zakona o dječjoj zaštiti kako bi se poboljšao status roditelja-njegovatelja, iako su ove izmjene bile najavljene da će se naći na dnevnom redu sjednice. Kada sistem umjesto pomoći stvara prepreke i nepovjerenje, kada se roditelji koji ukazuju na probleme ne saslušaju, tada im država poručuje da ih ne vidi kao nosioce prava, nego da su oni problem koji treba kontrolisati i ućutkati. Upornost roditelja se tumači kao bahatost, a upozorenja na propuste u sistemu dočekuje šutnjom i birokratijom. Uslovljavanje ostvarivanja prava na status roditelja-njegovatelja zatvaranjem vrata škole djetetu predstavlja ozbiljne pukotine sistema. Obrazovanje bi trebalo biti temelj svakog demokratskog društva. Kada se donesu mjere bez jasnih razloga i kada se postupak ne vodi na zakonit način, onda se stvara višestruka nepravda, moralna, pravna, ljudska i društvena.”
Snežana Sember Gavrilović, majka djevojčice s poteškoćama u razvoju:
“Moja divna djevojčice koja se zove Ksenija je u mnogo čemu drugačija od većine djece svog uzrasta. Ne priča i samim tim ne može iskazati svoje potrebe. Ne zna raspoznati opasnost ni u kući, ni vani od saobraćaja, vatre, visine, bilo čega, tako da zahtijeva stalnu pažnju i nadzor. Njena dijagnoza je autizam i potpuno je zavisna od tuđe njege. Invalidnost 100%, trajno oštećenje. Uprkos tome, ide u specijalnu školu, gdje dnevno boravi po 3 sata. Iz tog razloga meni je odbijen status roditelja-njegovatelja i pripadajuća naknada od 650KM, bez doprinosa. Jako puno nam je značila ta naknada, jer ne mogu zasnovati radni odnos, a isto tako ne pristajem na to da moja Ksenija ne pohađa osnovnu školu. Smatram da nas ne bi trebali uslovljavati da biramo između škole i tog primanja. Roditelje bi trebalo poticati da djeca budu dio društva, u školi, vrtiću, parkovima, a ne da budu zatvorena u četiri zida.”