Brzi vlak za Ljubljanu kasni čitav sat, pa vremena provedenog na
glavnom kolodvoru ima dovoljno za lament o Hrvatskim željeznicama koje
su vidjele bolja vremena. Kao usput, svako malo odlazim do šaltera s
informacijama, u Ljubljani moram biti isto popodne, ali glumim da držim
stvari pod kontrolom, jer sa mnom putuje kći. Nije realno očekivati da
će se estetika hrvatskih kolodvora dopasti nekome rođenom 2002. Ali
meni, ako ćemo iskreno, već dugo nisu odbojna otrcana mjesta na kojima
ljepota neobično blješti kao onaj kamen ulašten neprebrojnim odlascima i
povratcima ili dugmad i epolete na uniformama konduktera i kondukterki
na pauzi za kavu dok im prilazi ispijen čovjek s jednim plavim okom i
glasno priča kako voli žesto: hranu, piće i žene; zatim prolazi jako
malena starica u čizmicama na petu, golih nogu, sa koferom i plišanim
plaštem, a za njom, jedva oglašen krkljanjem iz zvučnika napokon dojuri
vlak, rdeči crven izvana, iznutra mek i plavičast, udoban i nov. U
vagonu, osim nas, samo je dvoje starijih Engleza koji će čitavim putem
vaditi hranu i jesti. Kći me upozorava da nisu Englezi nego Škoti, zatim
vadi slušalice, sluša neki podcast sa horor pričama Jonathana Simsa.
Na stanici Dobova, koja preuređena izgleda kao stanica za tehnički
pregled, shvaćam da je malo i ništa preostalo od ljepljivih nikotinskih
kupea i atmosfere iz poznate pjesme Delimira Rešickog,
od svijeta u kojem je Dobova čistilište. Ipak čistilište bi mogla biti
upravo Ljubljana, a sve je okolo više ili manje podnošljiv pakao, vreo
ili hladan, ponekad čak i topao.
Prvi put sam u ovom vlaku koji u galopu spaja dva svijeta, slična, a
različita kao lice i naličje. Put je kratak, prizori uđu kroz prozor
vagona kao oštar rez između dvije stvarnosti koje su razišle u nekom
trenutku, a znamo točno i u kojem, bilo je to devedesetih. Zato je
upravo taj put u Ljubljanu za ostatke bivše Jugoslavije uvijek sjećanje
na budućnost kakva nije došla, a trebala je: trebala nam je.
Dvadesetogodišnjakinji do mene to ne znači baš ništa; prije nekoliko
godina, na putu za Mantovu, prespavale smo u Ljubljani i ona se
zaljubila u taj grad, uređen, lijep i čist, jer takve voli, ne studira
bez vraga skandinavistiku, i eto kad sam već pozvana – a idem na
festival koji organizira Forum slavenskih kultura, povela sam je – moje
južnjačko dite koje čezne za skladom sjevera.
Prilikom prošlog putovanja poslom u Ljubljanu sa zagrebačkog me
aerodroma vozio Mostarac čijeg se imena ne sjećam, ali se sjećam imena
njegove žene, koje je s dragošću više puta spomenuo – Jasmina.
Za vrijeme rata, ispričao mi je, kad su njegovi “otkrili da su veliki
Hrvati”, a Jasminini “da su pravi Muslimani”, kao i mnogima sa sličnom
pričom, nije im bilo druge nego otići u Ljubljanu – i jedna i druga
obitelj protivila se toj vezi. U Ljubljani su našli dom i dobili
djevojčicu. Kako ste joj dali ime, pitala sam. Jin,
dali smo joj ime Jin, to na kineskom znači dragulj, objasnio je. Osim
toga, dodao je dobri Mostarac, tako smo bili sigurni da se nitko neće
ljutiti, ni njeni ni moji – ili će se naljutiti svi!
Ako kćeri ispričam tu priču, hoće li negdje shvatiti što ona znači?
Postoji li mjesto u priči na kojem se još možemo sresti mi “bumeri” i
oni “gologležnjaši”.
Čim stignemo u Ljubljanu, odnekud krenu navirati Slaveni, južni. U
autu koje nas vozi na nastup, atmosfera kao u vicu: Bosanac, Slovenac i
Crnogorac. Ajde sad, poliglotice, kažem kćeri, reci mi prepoznaješ li
ove govore? Ona dobro oponaša Irce ili Australce, ali tek sada prvi put
čuje crnogorski govor svojih predaka i to iz usta pisca Radulovića.
Smije se, a ja joj opisujem kako je za mog prošlog gostovanja u
Metelkovoj jedan kritičar iz Sarajeva čitavu večer sjedio u prvom redu
ispred mene zatvorenih očiju, zato da, prema vlastitom priznanju – može
što bolje osluškivati “dalmatinski”.
Iznad vodokotlića u unisex WC-u, koji postoji uz regularan muški i ženski, krupnim slovima piše Jugoslovenija.
Što je s tim prokletim Slavenima? Svi ratovi vođeni nakon Drugog
svjetskog rata na tlu Evrope su slavenski ratovi. Ali kada slovenski
pjesnik Tomaž Šalamun piše “Moje pleme”
on piše o svakom slavenskom plemenu: “Samo katkada, / kada za trenutak
prodre / u njega / malo ozona, / sličnog / djetinjstvu, / obriše
oznojeno / čelo, / otrese / tu moru, / te lance / sa sebe, / okrene se /
i zaspi.” Rahovski u pjesmi “Slovensko
Srce” o slavenskom srcu poentira: “Slovensko srce dobiješ ako se udariš
prvo po grudima i potom po čelu.” U tome i je stvar, mislim se dok
povlačim vodu, u previše busanja u prsi, prekasno udaranje po tvrdim
bedastim glavama.
Iako su ulice i štekati ispunjeni ljudima, neobjašnjivo je tiho. Ta
tišina proizlazi iz činjenice da je veliki dio centra Ljubljane pješačka
zona pa se automobili ne čuju, a nema ni agresivnih zvučnika ispred
kafića, kao što nema ni smeća, jer je ispod zemlje, a vani je sumračno,
jer se zbog energetske krize štedi na javnoj rasvjeti.
Obilazimo skvot u Metelkovoj, cupkamo u Mini Teateru uz sjajan bend Gugutke, odlazimo poslušati našu domaćicu Tanju koja čita dijalektalne pjesme na večeri LGTB poezije i njene simpatične prijatelje.
U Mini Teateru, nude nam prekomursku gibanicu, a ja kažem pa to je
međimurska gibanica. A ne, ne, ova je zaštićena. Certifikatom.
A burek? Burek je svačiji. Onaj sa sirom ili bilo čim osim s mesom,
koji Bosanci ne priznaju za burek, nego za pitu. E taj nepriznati je
svačiji. Gladne tražimo najbolju piteriju koja se, normalno, zove Nobel
burek i završimo negdje u betonskoj džungli Bežigrada. Tek kasnije
shvatimo da je Nobel burek franšiza i da ga ima na više mjesta.
Stara je stvar da je u Sloveniji Jugoslavija tržišni brend koji se
dobro prodaje, ali i dio identiteta koji ne pokušavaju zatrti ni
oblatiti. Iako jedva da su osjetili rat, poraće je donijelo čefure
(pogrdan izraz za južnjake), kasnije i druge izbjeglice, ljude u
potrazi za mirnijim životom i kao posljedicu nacionalizam, žice. Nova
neoliberalna vlast, nije neka najveća sreća, kaže mi prijateljica, ali
barem su po pitanju ljudskih prava otvoreni. No, tko zna što nose novi
skori izbori, napominje. Ljubljana nije Slovenija, provincija je nešto
drugo.
Već prvo jutro donosi slutnje nevolja u raju, grafit koji upozorava na kastinski sistem u zemlji; netko je ižvrljao sliku Slavoja Žižeka
(samo njegovu) na pročelju slovensko-srpskog društva, preko ulice
nervozno špancira ćelavac u majici neonacističkog pokreta sa čačkalicom u
zubima (nisam izmislila ništa pa ni čačkalicu).
Moja kći primjećuje onu jednu jedinu svastiku na koju smo naišle u
Ljubljani, jer je nacrtana na kućici za ptice. Zašto baš na kućici za
ptice, pita ona koja je odrasla blizu Poljuda u zgradi u Splitu na kojoj
je toliko svastika da ih više nitko ne primjećuje. Vadim iz torbice ruž
za usne i preko svastike nacrtam masno crveno srce. Ono se sasvim jasno
vidi i iz daljine. Ptice će bit zadovoljne, zaključujemo.
Nije li Jože Plečnik – eno piše na
klupi – rekao da je svojstvo čovjeka da sanja, a on je gradio ovaj
lijepi grad. I mi se vraćamo u Zagreb sa snom da je drugačiji svijet
moguć, i to u najbližem susjedstvu. Samo malo bolje je uvijek puno
bolje.
Na odlasku, mlada recepcionarka daje nam na poklon i dvije bočice
Cockte kao autohtoni slovenski suvenir. Znamo mi što je Cockta! Obrecnem
se. Eto, tako ti to krene, ti sukobi. A zatim se obratim kćeri:
Izguglaj odakle je Cockta! Piše da je iz Slovenije, kaže ona. Nisam
znala. Vidiš ti to. Taman lipo uz burek, naša.