U UPEČATLJIVOJ završnoj sceni iranskog filma “Jedan običan incident”, dobitnika Zlatne palme na festivalu u Cannesu 2025., Vahid, bivši politički zatvorenik, strahuje da se njegov zatvorski mučitelj vratio i da mu se približava iza leđa. Kadar staje na Vahidovim leđima i film završava.
Ta scena slikovito prikazuje kako se Iranac može osjećati u režimu Alija Hameneija – nešto zlokobno uvijek može vrebati iza leđa, narušiti svakodnevicu i naplatiti politički, društveni ili ‘vjerski’ grijeh kojeg je pojedinac počinio u prošlosti.
Kontradikcije režima Islamske Republike
Iran se od Islamske revolucije 1979. godine, pada dvotisućljetne šahovske vladavine i dolaska teokratskog režima Ruholaha Homeinija, nalazio u svojevrsnoj sivoj zoni kontradikcija što se tiče razine dopuštenih sloboda. Primjerice, Islamska Republika održava redovite parlamentarne i predsjedničke izbore, ali Vijeće čuvara – institucija dvanaestorice islamskih klerika i pravnika koje je imenovao narodom neizabrani i po svemu sudeći pokojni Vrhovni vođa Ali Hamenei – odlučuje tko smije sudjelovati na izborima.
Vjerska moralna policija provodi svoj autoritet na ulicama iranskih gradova i pregledava nose li iranske žene i djevojke (ali i strankinje i turistkinje) zakonom propisani hidžab. No, od prosvjeda protiv ubojstva Kurdkinje Mahse Amini radi ‘nepropisno nošenog hidžaba’ 2022. godine, sve su češće scene vidljivo kosatih Iranki kako samouvjereno hodaju ulicama iranskih gradova.
I “Jedan običan incident” sadrži scene ‘nepokrivenih’ Iranki – što je donedavno u iranskoj sedmoj umjetnosti bio apsolutni tabu. Svjedočenje muškarca u sudskim sporovima može imati veću težinu i biti jednako svjedočenju dviju žena.
S druge strane, procjenjuje se da 60 posto svih iranskih studenata čine žene. Alkohol je strogo zabranjen. Iran je poznat po ‘podzemnim tulumima’ – privatnim zabavama gdje se pije prokrijumčareni ili ‘domaći’ alkohol. Javna kritika vlasti ili islama može dovesti do uhićenja.
Jedan od najpoznatijih primjera iranskih političkih disidenata upravo je Jafar Panahi, redatelj “Jednog običnog incidenta”, uhićivan i osuđivan u više navrata zbog “propagandnih aktivnosti protiv iranske nacije”, ali upravo zbog filmova koje je, unatoč cenzuri i budnom oku režima, uspio snimiti u samom Iranu.
Propaganda na ulicama u nesuglasju s ljudima
Propaganda na ulicama iranskih gradova čini se sveprisutna. Uz hvalospjeve upućene utemeljitelju Islamske Republike Iran Ruholahu Homeiniju i njegovom nasljedniku Aliju Hameneiju, propaganda na plakatima i zidovima agresivno je usredotočena na demonizaciju Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije te Izraela.
Na molitvama petkom, vjernici skandiraju “Smrt Americi. Smrt Britaniji. Smrt Izraelu.”. Tri geopolitička neprijatelja simboli su Zapada koji se urotio da sruši temelje Islamske revolucije. S druge strane, gostoljubivost Iranaca prema turistima i strancima prikazuje jednu drugu sliku perzijske države.
Tokom mojeg jednomjesečnog boravka u Iranu, osjećao sam se kao član neke kraljevske obitelji po količini povlastica u kojima sam imao čast uživati. Nasumični pozivi na večere ljubaznih prolaznika, osiguran (besplatan!) smještaj kod novostečenih prijatelja i njihovih obitelji, stalna čašćenja šišama, a i zabranjenim voćem (čitaj: domaćim pivom, vinom te prošvercanim viskijem), bili su ključan element iranskog iskustva.
Predsjednik Trump i premijer Netanyahu smatraju da sve veći raskol između dvaju strana Irana – teokratskog režima nasuprot jednoj od najobrazovanijih i kulturološki najbogatijih zemalja Bliskog istoka – doveo je do točke bez povratka.
Vojna intervencija treba dovesti do pada režima. Nedavni prosvjedi, uzrokovani ekonomskim sunovratom radi devalvacije iranske valute riala, potisnuti su najgorim masakrima prosvjednika koje je režim počinio od osnutka Islamske Republike. Veliki broj Iranaca želi kraj režima. Ali, stara krilatica – “lako je u rat ući, ali teško je izaći” može vrijediti i za aktualne vojne operacije SAD-a i Izraela.
Etnička, gospodarska i vjerska složenost Irana
Po etničkoj strukturi, Iran je još kompleksnije i slojevitije društvo od Libije, Iraka i Afganistana – zemalja gdje se SAD već okušao u vojnim intervencijama i ‘širenju demokracije’. U zemlji od 90 milijuna stanovnika, 60 posto Irana čine etnički Perzijci, čiji je materinji jezik farsi, službeni jezik Irana.
Ostalih 40 posto čine Azeri (Vrhovni vođa Hamenei je etnički Azer!), Kurdi, Luri, Gilanci, Arapi, Turkmenci i dr. Separatističke tendencije pojedinih naroda – pogotovo Kurda i Balučija – ponovno mogu doći do izražaja u slučaju političke nestabilnosti zemlje uzrokovane eventualnim padom režima.
Većinu ovih etničkih skupina povezuje šijitski islam (izuzetak su Balučiji te dio kurdskih i arapskih zajednica, koji pripadaju sunitima). Šijitski islam, kao druga najveća denominacija islama, nakon sunita, okosnica je Islamske Republike. Temeljna razlika šijita i sunita je više političkog, a manje vjerskog karaktera. Šijiti smatraju da prave nasljednike proroka Muhameda, utemeljitelja islama, čine njegovi krvni srodnici, dok suniti vjeruju da su legitimni nasljednici bili kalifi koji nisu krvno povezani s Muhamedom.
Geopolitički manevri Islamske Republike bili su usmjereni prema podršci i širenju utjecaja šijitskih pokreta u Iraku, Libanonu, Siriji i Jemenu. Kolovođa iranske vojne vanjskopolitičke strategije bio je general Qasem Soleimani, vođa postrojba Al-Quds, čiji je kult ličnosti u Iranu parirao i Vrhovnom vođi. SAD ga je likvidirao napadom drona 2019. godine, za vrijeme prvog mandata Donalda Trumpa.
Preuzeto sa Index.hr