U našoj epohi bol se ne negira otvoreno. Ne kaže se: “Ne osjećaj.” To bi bilo pregrubo, previše očigledno, previše staromodno. Bol se danas neutrališe nježno, kroz moralnu estetiku vedrine. Dobiješ osmijeh, dobiješ savjet, dobiješ rečenicu koja zvuči kao spas, a u njoj je, zapravo, zabrana.
“Budi pozitivan.”
To je jedna od onih sintagmi koje su ušle u jezik kao dezinfekciono sredstvo: očekuje se da očisti, da ukloni neprijatnost, da svede kompleksno na podnošljivo. I kao i sva sredstva koja “čiste”, ona ne bira šta odnosi sa sobom. Odnese i ono što bi trebalo da ostane: istinu iskustva.
Toksična pozitivnost nije radost. Niti je nada. Ona je disciplina. Uvježbavanje jedne ekspresije dok se unutrašnjost ne nauči šutnji.
Ima u tome nešto krajnje moderno: ne kontrola tijela, nego kontrola tona.
Postoji posebna vrsta nasilja koja se izvrši bez jedne ružne riječi. Ne podiže glas. Ne udara. Ne prijeti. Samo stalno vraća istu poruku: “Nemoj da budeš takav.” A “takav” znači: ranjiv, konfuzan, razoren, umoran, nespreman da se predstavi kao funkcionalna osoba. Jer savremeno društvo ne podnosi dugo trajanje. Ni trajanje tuge, ni trajanje krize, ni trajanje procesa.
Sve mora brzo da prođe. Da se “prevaziđe”. Da se “preboli”. Da se “izvuče pouka”. Kao da život postoji da bi se iz njega pravile pouke, a ne da bi se u njemu živjelo. U toj žurbi prema svijetlom kraju, bol postaje greška u sistemu: šum koji narušava signal.
Nekad su ljudi bili osuđivani zbog strasti. Danas se osuđuju zbog emocionalne “neefikasnosti”. Nije problem što ti je teško; problem je što se to vidi. Ili, još gore, što traje.
Toksična pozitivnost se uvijek javlja tamo gdje empatija nema kapaciteta. Tamo gdje bi najpoštenije bilo reći: “Ne znam šta da ti kažem, ali tu sam.” Međutim, “tu sam” traži prisustvo, a prisustvo je skupo. Traži vrijeme, tišinu, spremnost da se sjedi pored nečega što ne možeš popraviti.
Lakše je ponuditi formulu.
Formule su savršene: ne traže ništa od onog ko ih izgovara, a svu odgovornost prebacuju na onog ko pati. Ako ne uspije, znači da nije “radio na sebi”.
Zato toksična pozitivnost tako dobro sarađuje sa ideologijom individualne odgovornosti. Sa onom modernom religijom koja tvrdi da je unutrašnje stanje uzrok svega. Da ti je stvarnost ogledalo. Da, ako promijeniš misao, promijenićeš događaj. Kao da su patnja, nepravda, nasilje, gubitak – samo loše podešena percepcija. Ta ideja je zavodljiva jer obećava moć: ne treba ti niko, ne treba ti sistem, ne treba ti slučaj, ne treba ti sreća. Treba ti “mindset”. Ali cijena te moći je ogromna: moraš pristati na to da je svaka nesreća, na kraju, tvoja odgovornost. Da, u krajnjoj liniji, sam proizvodiš vlastitu tragediju, jer nisi dovoljno “pozitivan”.
To je metafizika koja se maskira kao samopomoć, a djeluje kao krivica.
Nije slučajno što se ovaj fenomen rasplamsao u vrijeme kada su ljudi sve usamljeniji, a istovremeno sve izloženiji. U online prostoru nije važno šta se događa, važno je kako izgleda. Život se iznutra pretvara u izlog. I izlog, naravno, ima pravila. Tuga je dopuštena samo ako je fotogenična. Kriza je dopuštena samo ako je već “iza tebe”. Suze su dopuštene ako su dio narativa o pobjedi.
Sve ostalo se tretira kao loš sadržaj.
A loš sadržaj, u ekonomiji pažnje, mora biti uklonjen.
Ono što ovaj optimizam čini toksičnim nije njegova svjetlost, nego njegova netolerancija. Ne podnosi nijanse. Ne podnosi ambivalenciju. Ne podnosi one složene, ljudske situacije u kojima nema jasnog izlaza i nema “lekcije”, barem ne još. Toksična pozitivnost ne kaže: “Biće dobro.” Ona kaže: “Mora biti dobro.” A između “biće” i “mora” stane čitav jedan represivni aparat: moralizacija osjećaja, patologizacija tuge, sram zbog slabosti.
Čovjek se tada ne osjeća samo loše. Osjeća se krivim što se osjeća loše.
I to je već druga vrsta zatvora: zatvor u kojem čuvar i zatvorenik žive u istoj glavi.
U filozofskom smislu, toksična pozitivnost pokušava izbrisati jednu od ključnih činjenica ljudskog postojanja: da je bol sastavni dio svijeta, ne njegova devijacija. Bol nije “negativna energija”. Bol je način na koji nas realnost dodiruje. Ona je dokaz da nešto ima težinu. Da je nešto izgubljeno. Da je nešto prekršeno. Da je nešto važno. Ako se bol tretira kao kvar, onda se i važnost tretira kao kvar. A onda ostaje samo glatka površina života: ugodna, ali prazna.
Možda je zato danas toliko ljudi umorno, čak i kad “sve imaju”. Jer stalno moraju održavati unutrašnju temperaturu na propisanom nivou. Ne smiju “padati”. Ne smiju “tonuti”. Ne smiju biti “teški”. Ne smiju opteretiti prostor. Moraju biti društveno prijatni čak i prema vlastitim ranama.
To je fina, kultivisana verzija samonasilja: radiš sebi ono što bi ti društvo rado radilo -prešuti, prefarbaj, prepakuj, učini podnošljivim.
Samo što se sada sve dešava uz muziku, u boji, sa citatom ispod slike.
U odnosima, to postaje posebno okrutno. Jer bliskost nije u tome da jedno drugom popravljamo raspoloženje. Bliskost je u tome da možemo biti stvarni, a da ne budemo kažnjeni. Kad ti neko kaže “nemoj tako” u trenutku kada si na ivici, to zvuči kao zatvaranje vrata. Ne zato što je osoba zla, nego zato što nema kapacitet da ostane. Možda nema znanje. Možda nema hrabrost. Možda nema vremena. Ali učinak je isti: učiš da svoje teško stanje moraš nositi sam, u privatnosti, kao nešto sramno.
Toksična pozitivnost tada postaje sofisticiran način izolacije.
Šta je alternativa?
Ne kult tuge. Ne romantizacija boli. Ne trajno boravište u mraku.
Alternativa je priznanje: da je ljudsko biće biće koje osjeća, a ne biće koje se stalno popravlja. Da nijedna emocija nije moralni poraz. Da tuga ne mora imati smisao da bi imala pravo da postoji.
Da nekad ne treba “rješenje”, nego svjedok.Neko ko može da kaže: “Vidim te.” I da ne dodaje ništa. Jer ponekad je upravo to ono što vraća čovjeka sebi: ne motivacija, nego prisutnost. Ne recept, nego tišina koja ima dostojanstvo.
Toksična pozitivnost je pokušaj da se život učini urednim. Da se iz njega ukloni sve što nije dekorativno. Da se egzistencija svede na ambijent.
Ali život nije ambijent. Život je lom. Život je i radost i gubitak, i snaga i slabost, i dani u kojima ne znaš šta dalje.
U tom smislu, istinska nada nije vedrina. Istinska nada je dozvola da budeš čovjek.
A čovjek, ponekad, nije “pozitivan”.
Ponekad je samo živ.