Predavanje uglednog ekonomiste i profesora Miodraga Zeca na Pravnom fakultetu u Banjaluci, održano u okviru serije javnih tribina Književno-pravnog kluba, ponudilo je mnogo više od ekonomske analize. Bila je to hirurški precizna dijagnoza civilizacijskog jaza koji razdvaja prosperitetna društva od onih koja vječno tavore u siromaštvu.
Zec je izlaganje započeo od same srži akademskog bića, tvrdeći da je sumnja osnovni pogon univerziteta. Bez sumnje nema istraživanja, a bez istraživanja nema znanja. Profesor insistira na skepticizmu kao metodu: „Ne može se istraživati ako se unaprijed mora vjerovati“, poručio je on i pojasnio da tamo gdje prestaje sumnja, počinje dogma, a sa njom i intelektualna stagnacija.
Inkluzivnost nasuprot ekstrakciji: Gdje leži moć?
Centralni dio analize uzroka bogatstva i siromaštva bio je posvećen razlikovanju dva tipa institucija koji određuju sudbinu naroda. Prvi su ekstraktivne institucije. Ovaj model, koji prepoznajemo u mnogim nerazvijenim društvima, koncentriše moć u rukama male elite. Takve države funkcionišu kroz preraspodjelu privilegija, političku kontrolu ekonomije i selektivnu primjenu pravila. Ovdje sistem služi da „izvlači“ bogatstvo iz društva u korist onih na vlasti.
Drugi su inkluzivne institucije. Nasuprot prvima, inkluzivni sistemi počivaju na vladavini prava, jednakim šansama i širokoj političkoj participaciji. Oni stimulišu inovaciju jer pojedinac zna da mu plodove rada neće oduzeti samovolja vladara. Problem društava poput našeg, sugeriše Zec, jeste formalizam: „Mi imamo institucije na papiru, ali im nedostaje suština. U takvom ambijentu tržište nije arena slobodne konkurencije, već prostor u kojem se nagrađuje politička lojalnost umjesto kompetencije.“
Kreativna destrukcija bez kreativnosti
Pozivajući se na ideju „kreativne destrukcije“, koncept koji je razvio ekonomista Joseph Schumpeter, Zec upozorava da društvo ne može napredovati bez razgradnje zastarjelih struktura. Njegova ključna poruka je da se razvoj ne može desiti ako grčevito, novcem svih građana, održavamo u životu sisteme koji više ne daju plodove. On kritikuje praksu vještačkog održavanja neefikasnih državnih preduzeća „da ljudi ne bi ostali bez posla“, tvrdeći da je to najskuplja zabluda. Međutim, dodaje da kod nas često postoji samo destrukcij bez stvaranja novog i boljeg. Umjesto inovacija i konkurencije, dominiraju improvizacija i kratkoročni interesi.
Mit o resursima i izvoz pameti
Zec oštro ruši duboko ukorijenjenu zabludu da prirodni resursi – šume, vode i rude – sami po sebi čine zemlju bogatom. Da je taj geografski determinizam tačan, kaže, Južna Amerika bi danas bila najbogatiji kontinent, a Japan, koji nema gotovo nikakvih sirovina, bio bi na rubu gladi. Suština je u tome da siromašne nacije izvoze sirovinu (trupce), prepuštajući drugima da na tom materijalu ostvare profit.
Nasuprot njima, bogata društva poput Japana uvoze te iste sirovine, ali ih kroz znanje, dizajn i tehnologiju pretvaraju u dodanu vrijednost. Oni svijetu ne prodaju rudu ili drvo, već svoju pamet upakovanu u finalni proizvod. Zec zato upozorava na poguban proces na Balkanu, gdje se sistematski tjeraju najbolji, a zadržavaju najlošiji: „Kada partijska knjižica postane važnija od diplome, društvo ulazi u spiralu propadanja jer administracija prestaje biti servis, a postaje instrument moći.“
Fotomodeli društva: Sistem protiv ličnosti
Profesor je studentima ponudio dva „fotomodela“ društvenog uređenja kako bi pojasnio civilizacijski jaz između njih. Prvi je pravna država (sistem) koja počiva na podjeli vlasti, institucionalnom kontinuitetu i nezavisnom sudstvu. Ovdje zakoni štite građanina od vlasti, a institucije su stabilne i funkcionišu bez obzira na to ko je pobijedio na izborima.
S druge strane je autoritarna država (personalizacija) gdje je vlast poistovjećena sa pojedincem. Lider kontroliše ekonomske tokove, a parlament i sudovi su samo formalna kulisa. Zakon se ovdje koristi kao alat kojim vlast disciplinuje građane. „Nije država čovjek“, opominje Zec, kritikujući selektivnu legalizaciju i retroaktivno krojenje pravila prema potrebama elite.
Britanski kontinuitet i kineski izazov
Kao primjer stabilnosti, Zec navodi britanski parlamentarizam. Ključni trenutak ljudske istorije za njega je 1215. godina i potpisivanje Magna Carte. Tada su engleski lordovi natjerali kralja da prizna da je zakon iznad njega. „Engleska nije postala bogata zbog sreće, već zato što su njeni bogataši shvatili da im je sigurnije imati vladavinu prava nego apsolutnu, ali nesigurnu vlast“, istakao je Zec.
S druge strane, o Kini je govorio kao o fascinantnom, ali rizičnom modelu. Kina je primijenila „kreativnu destrukciju“ – pustila je neefikasne firme da propadnu kako bi stvorila prostor za tehnološke gigante. Međutim, Zec povlači granicu: bez istinske pravne države, dugoročna inovativnost je nemoguća. „Možeš narediti ljudima da grade mostove, ali ne možeš im narediti da vječno budu kreativni ako žive u strahu da će ih država ugasiti preko noći.“
Dijagnoza za budućnost: Red, rad i sistem vrijednosti
Na kraju, Zec nas podsjeća da država nije vlasništvo aktuelne vlasti, već okvir u kojem građani ostvaruju svoja prava. Razlika između bogatih i siromašnih nije u „pametnim vođama“, već u dosljednim institucijama i sistemu vrijednosti. Bez konsenzusa o radu, poštenju i odgovornosti, svaka reforma ostaje tek mrtvo slovo na papiru. Njegova poruka akademskoj zajednici i studentima bila je poziv na preuzimanje odgovornosti; društvo se ne mijenja revolucionarnim lomovima, već izgradnjom sistema u kojem će stručnost uvijek biti ispred lojalnosti, a zakon ispred čovjeka.