Hotel Vilina Vlas, smješten nadomak Višegrada, danas služi kao banjsko-rehabilitacioni centar i turistička destinacija. Međutim, iza njegove turističke ponude stoji teška ratna prošlost.
Povodom promocije ovog hotela na sajmu turizma u Beogradu, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini oštro je reagovala, navodeći da je riječ o mjestu koje je tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992–1995) služilo kao logor za sistematsko zatočenje i silovanje bošnjačkih žena i djevojčica. U saopštenju je istaknuto da promovisanje takvog mjesta bez konteksta, priznanja i pijeteta prema žrtvama predstavlja moralno posrnuće i dio šire prakse negiranja i relativizacije zločina.
Prema izvještajima međunarodnih organizacija, uključujući i dokumente UN-a iz 1994. godine, u “Vilinoj vlasi” je tokom 1992. silovano oko 200 žena. Neke su ubijene, a neke su izvršile samoubistvo. Sud Bosne i Hercegovine je u presudi Željku Leleku naveo da je banja “Vilina Vlas” bila pretvorena u ženski logor u kojem su žene i djevojčice sistematski zlostavljane. Lelek je osuđen na 16 godina zatvora, između ostalog i zbog silovanja počinjenog u ovom objektu.
Hotel je, prema nalazima Haškog tribunala, tokom rata korišten i kao štab paravojne formacije “Beli orlovi” kojom je komandovao Milan Lukić, pravosnažno osuđen na doživotni zatvor za zločine u Višegradu pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Iako silovanja u “Vilinoj vlasi” nisu bila predmet optužnice protiv Lukića, organizacija Amnesty International je još 1993. dokumentovala svjedočenja o silovanjima i otmicama u ovom hotelu.
Uprkos stravičnoj prošlosti, hotel se danas nalazi u zvaničnoj turističkoj ponudi Republike Srpske, uključujući i programe turističkih vaučera. U objektu ne postoji nikakva spomen-ploča niti obilježje koje bi ukazivalo na ratna dešavanja.
Preživjele žrtve, poput Ramze Nišić, javno su svjedočile o zločinima počinjenim u hotelu. Njihova svjedočenja, kao i umjetnička djela inspirisana tim događajima – uključujući film “Za one koji ne mogu da govore” rediteljice Jasmila Žbanić – dodatno su otvorili pitanje odnosa društva prema mjestima stradanja.
Hotel “Vilina vlas” nije usamljen slučaj. Širom Bosne i Hercegovine postoje objekti koji su tokom rata bili logori ili mjesta teških zločina, a danas funkcionišu kao hoteli, kulturne ustanove ili druge javne institucije. Trideset godina nakon rata u BiH, pitanje kulture sjećanja i odnosa društva prema mjestima zločina još uvijek stoji otvoreno: da li ovi objekti mogu biti turističke destinacije bez jasnog istorijskog konteksta i obilježja koja svjedoče o onome što se u njima dogodilo?