„Velikosilaška konkurencija i etničke tenzije na Balkanu; šta bi moglo poći po zlu?“ — car Nikolaj II svom rođaku kajzeru Wilhelmu II, vjerovatno.
Nije naročito originalno primijetiti da je međunarodni poredak nakon Hladnog rata u prilično lošem stanju. Nakon decenije i po popuštanja, Rusija je pokrenula potpunu invaziju na Ukrajinu, jer se usudila da se udalji od njenog uticaja. Velike evropske zemlje suočavaju se s neliberalizmom i s lijeve i s desne strane, kao i Evropska unija. Američko okretanje MAGA pokretu 2017. godine donijelo nam je predjelo u vidu trgovinskog rata. Njegova druga iteracija donijela je čitav meni. Ne samo to, nego je Donald Trump ponosno prepustio američko liderstvo liberalno-demokratskog svijeta i, svojim planovima prema Grenlandu i bijednim stavom prema Ukrajini, aktivno ga sabotirao.
Komunistička Kina istovremeno je i ugrožena i ohrabrena svime ovim te može profitirati od ruske slabosti, američkog povlačenja i evropske bezidejnosti.
Ovaj haotični period globalnih događaja mogao bi donijeti mnogo bijede i razaranja prije nego što se situacija smiri. Dok srednje i male sile pokušavaju uskladiti svoje vanjske politike s novim okolnostima, potencijalne tačke zapaljenja pojavljuju se širom svijeta. Ali usred haosa ne treba zanemariti tenzije koje se gomilaju u jednoj od najpoznatijih i najdugotrajnijih konfliktnih zona na svijetu: na Balkanu.
Tokom posljednjih nekoliko sedmica, Milorad Dodik, faktički lider srpskog entiteta u Bosni i Hercegovini, putovao je u Izrael i Sjedinjene Američke Države. Tamo je, pred uticajnom i naklonjenom publikom, izjavio da je došlo vrijeme da se prizna pravo bosanskih Srba na punu samoopredijeljenost. Za Dodika to znači ukidanje Dejtonskog sporazuma, koji je temelj krhkog mira u Bosni od 1995. godine.
Ovo nije ništa novo za Dodika. On se dugo zalaže za otcjepljenje Republike Srpske, dok istovremeno negira ili umanjuje masovne ratne zločine koje su počinile snage bosanskih Srba devedesetih. Trenutno je samo faktički lider RS-a, jer je prošle godine smijenjen s funkcije zbog toga što je svoje secesionističke poteze odveo predaleko.
Ono što je njegovo putovanje učinilo značajnim jeste simpatija koju je dobio od članova izraelske vladajuće koalicije, koji su čak istakli zastavu Republike Srpske iza Dodika, umjesto zastave suverene države Bosne i Hercegovine. Administracija Donalda Trumpa ukinula je Dodiku status persone non grata i omogućila mu da se ranije ovog mjeseca sastane s visokim zvaničnicima administracije i istaknutim MAGA influenserima.
Sve ovo ima i geostratešku komponentu. Dodik razumije da se istorijska naklonost Izraela prema Srbima može iskoristiti, naročito otkako se njegova vlada nakon napada Hamasa i rata koji je uslijedio dodatno udaljila od liberalno-demokratskog Zapada. Republika Srpska i sama Srbija integralni su dio ruske strategije u Evropi. Obje srpske vlade sumnjičave su prema Zapadu, sve autoritarnije i, za razliku od proruskih država poput Mađarske i Slovačke, nisu članice Evropske unije ni NATO-a.
Dodikova publika, međutim, nije samo vanjska. On shvata da je potpirivanje nacionalizma i obnovljenog secesionizma među bosanskim Hrvatima ključno za njegove napore da se odvoji. Za razliku od Srba u RS, bosanski Hrvati nemaju vlastiti entitet, već dijele Federaciju Bosne i Hercegovine s Bošnjacima. To je sve veći izvor napetosti unutar krhkog institucionalnog okvira zemlje.
Dodik je nesumnjivo u pravu barem u jednoj stvari: Bosna i Hercegovina, u sadašnjem obliku, u suštini je umjetna suverena država. Održavaju je krhke institucije i prešutna prijetnja NATO intervencijom koja bi suzbila svaki pokušaj njihovog potkopavanja. Period velikosilaške konkurencije i hladnog realizma mogao bi biti jedinstvena prilika za srpske i hrvatske političare da ostvare san o raspadu Bosne.
Širi balkanski kontekst također pokazuje potencijal za eskalaciju. Vlada Aleksandra Vučića u Srbiji i dalje opstaje uprkos masovnim protestima protiv korupcije i autoritarizma, pokrenutim nakon tragičnog urušavanja nadstrešnice u izgradnji na novoj autobuskoj stanici u Novom Sadu, drugom najvećem gradu Srbije, u decembru 2024. godine. Početkom februara ove godine, srpski parlament usvojio je pravosudne reforme za koje kritičari tvrde da slabe borbu protiv korupcije i mehanizme kontrole Vučićeve moći. To izgleda kao posljednji čavao u kovčegu dugotrajnog i vjerovatno osuđenog pokušaja Srbije da se pridruži Evropskoj uniji pod Vučićem.
U međuvremenu, čini se da Srbija nastoji potkopati put Crne Gore ka članstvu u EU, koji brzo napreduje i mogao bi je učiniti sljedećom članicom prije 2030. Ovaj mjesec došlo je i do novog spora između Srbije i Hrvatske zbog toga što je hrvatska rukometna reprezentacija proslavila nedavni uspjeh uz kontroverznog pjevača Marka Perkovića „Thompsona“. Thompson i njegova muzika bili su istaknuti simboli antisrpske, antibosanske i pronacionalističke ideologije u Hrvatskoj tokom ratova devedesetih.
Uprkos protivljenju stanovnika i lokalnih vlasti Zagreba, hrvatska država izgleda da je pomogla organizaciju slavljeničkog koncerta. Thompson je potom održao još jedan koncert u Širokom Brijegu, gradu u zapadnoj Bosni s većinskim hrvatskim stanovništvom. Koncert je obilovao pozdravima i uzvicima povezanim s ustašama, hrvatskim fašističkim pokretom odgovornim za genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima tokom Drugog svjetskog rata.
Ovi diplomatski incidenti zasad mogu djelovati kao sitnice – i za sada to jesu. Ali uklapaju se u širi obrazac. Dok Dodik osjeća jedinstvenu priliku da pogura svoj san o rastakanju Bosne i Hercegovine, svaki potez kojim pomjera granice dodatno podiže regionalne tenzije. Svaki novi izraz hrvatskog nacionalizma produbljuje (ne u potpunosti nerazumno) osjećaj među mnogim Srbima da je Hrvatska relativno blago prošla zbog svojih zločina i nacionalizma četrdesetih i devedesetih, dok su Srbi zbog svojih bili stigmatizirani. Svaka sitna optužba na račun Crne Gore dodatno udaljava Srbiju od Evrope i potvrđuje njen status slabe tačke u dvorištu kontinenta.
Ništa od ovoga ne znači da je dramatična eskalacija neminovna. Ali, kako će svaki istoričar Balkana potvrditi, stvari u ovom regionu često djeluju stabilno – sve dok to više nisu. Ako slabost političkog sistema Bosne i Hercegovine postane katalizator i žarišna tačka eskalacije, posljedice bi mogle biti ozbiljne. Ključno je da međunarodna zajednica ne skreće pogled s ove regije.
Autor: Harrison Griffiths, politički komentator povezan s londonskim think-tankom Institute of Economic Affairs
Izvor: The Critic