jevojčica i dječak, sestra i brat, jedva su spasili živu glavu, ili u najmanju ruku nevinost, kad ih je u šumici, na putu kući s večernje školske predstave, napao rasrđeni rasist, bijesan jer ga je njihov otac odvjetnik posramljujuće raskrinkao kao nasilnika koji je natjerao svoju kći da lažno optuži nedužnog crnog radnika da ju je seksualno napastovao.
Ali tko je u toj šumici spasio djevojčicu u kostimu šunke i dječaka koji ju je vodio za ruku jer nije vidjela kroz taj kostim-rekvizit, tko je spasio sestru i brata, kćer i sina neustrašivog odvjetnika na američkom Jugu u doba devastirajuće ekonomske krize s kraja 1920-ih i početka 30-ih? Bio je to Boo, Boo Radley, mentalno nestabilna osoba koja je živjela sama u velikoj zapuštenoj kući, čovjek kojeg djeca nikad nisu vidjela, ali zato su ga se još više plašila slušajući o njemu priče odraslih, prepune predrasuda prema psihički oboljelima.
Kad je izišao iza sobnih vrata gdje se bio sakrio i našao se pred očima djevojčice koju je spasio, ona je mogla vidjeti plahog dobroćudnog diva, neku gotovo varijantu svete lude, ili možda kontrastnu inačicu Faulknerova niskoumnog Benjyja, kad smo već na američkom Jugu u to doba, inačicu koja ne pokušava (nesvjesno) silovati djevojčice nego ih od mogućeg (svjesnog) silovanja spašava. I onda je djevojčica Booa uzela za ruku i odvela ga na trijem da zajedno sjede u ljuljački i zajedno možda dočekaju jutro.
Riječ je naravno o legendarnom filmu “Ubiti pticu rugalicu” Roberta Mulligana iz 1962., adaptaciji istoimenog glasovita romana Harper Lee, adaptaciji koja je nadmašila predložak, a koja je znamenita i po prvoj filmskoj kinoulozi glumačkog velikana Roberta Duvalla, preminulog prije koji dan u 96. godini života.
Upravo Duvall je utjelovio Booa Radleyja učinivši nezaboravnim njegovu pojavu i stvorivši od lika s minimalnom minutažom i bez ijedne izgovorene riječi filmsku ikonu. Boo je s minimumom prostora na raspolaganju morao funkcionirati kao dramaturški i značenjski bitan, gotovo kvintesencijalni lik, i Duvall ga je takvim učinio davši mu dozu neke magične nestvarnosti, neke ostranjene dobrote.
Pravilnih i finih crta lica, ali posloženih tako da ne rezultiraju ljepotom u standardnom smislu riječi, pri čemu njegovoj fizičkoj (ne)privlačnosti nije pomogla odnosno odmogla ni proćelavost, Robert Duvall, jednako kao i njegov dobar prijatelj od mladih dana, godinu stariji i relativno nedavno preminuli Gene Hackman, morao je čekati renesansu realizma Novog Hollywooda 1970-ih da u svojim četrdesetim godinama izraste u jednog od vodećih američkih i svjetskih glumaca.
Bilo je to vrijeme kada su tzv. karakterni glumci – dakle, oni koji su se primarno oslanjali na užeglumačko umijeće, a ne na pojavnost, ili barem ne pojavnost u uobičajenom smislu – mogli postati zvijezde, naravno samo ako su posjedovali takvu glumačku osobnost i snagu poput Hackmana i Duvalla, koje su i njihov naizgledni minus, izgled, pretvarale u plus.
I u Novom Hollywoodu, kao i prije, na cijeni su bili više ili manje ljepotani poput Redforda, Pacina ili nešto ranije afirmiranog Stevea McQueena – oni su bili vodeće zvijezde, i uz njih nipošto ljepoliki, ali “frajerski” neodoljivi Nicholson i De Niro (posebna je priča Hackmanov i Duvallov mlađi prijatelj Dustin Hoffman, koji je uspio postati velikom zvijezdom iako nije bio ni lijep ni “frajer”).
Međutim, Novi Hollywood omogućio je i “ružnom” Hackmanu i “neutralnom” Duvallu zvjezdani status. U prethodnom naraštaju “ružni” Ernest Borgnine (“Marty”, “Divlja horda”) imao je donekle usporediv status, ali doista samo donekle jer do vodeće zvijezde nikad se nije mogao vinuti. Hackman i Duvall jesu.
Nesumnjivo, prekretnica i najviši općeznani i općepriznati vrh koji je Duvall dosegnuo jest diptih “Kum” i “Kum 2” iz prve polovice 70-ih, ultimativno remek-djelo Francisa Forda Coppole u kojem je briljantno tumačio lik inteligentnog, staloženog i impresivno pouzdanog odvjetnika mafijaške familije Corleone te osobnog savjetnika, consiglierea kuma Vita Corleonea, potom i njegova sina Michaela.
Izvanredno se uklopio u fascinantno pluralističnu glumačku dinamiku čiji su ritam diktirali Brando, Pacino, De Niro, a znatnim dijelom i njegov prijatelj iz mladih dana James Caan; Duvalla gotovo da bi se moglo usporediti s Lukom Modrićem iz doba Reala, kao onog koji jest u pozadini, skoro pa vodonoša najvećim zvijezdama tima, ali bez kojeg ni igra tog tima ni zvjezdane izvedbe najistaknutijih članova ne bi bile, ako već ne moguće, a onda lako zamislive.
No do uloge Toma Hagena i vrsnoće te izvedbe Duvall nije došao slučajno. Nakon “Ubiti pticu rugalicu”, zapažen je u još jednom nezaboravnom filmu, “Potjeri bez milosti” Arthura Penna iz 1966., u maloj, ali izražajnoj epizodi bankara kojeg supruga vara, dok oko njega defiliraju likovi koje igraju glumci kalibra Branda, Redforda, Angie Dickinson i Jane Fonda.
Šezdesete su mu donijele i prvu suradnju s još neafirmiranim Robertom Altmanom u “Odbrojavanju” (1967.), kao i prvu suradnju s također tada neafirmiranim Coppolom u kultnom nezavisnom filmu “Kišni ljudi” iz 1969., u kojem opet nakon “Odbrojavanja” nastupa uz Jamesa Caana u drugoj glavnoj muškoj roli tog “ženskog” filma (Shirley Knight tumači mladu ženu u potrazi za samom sobom, a Caan neku verziju svete lude, dok je Duvall “dobar loš” šerif u varljivoj interakciji s protagonisticom).
Godinu potom slijedi “M.A.S.H.” koji proslavlja Altmana, a Duvallu donosi zapaženu rolu majora čija religiozna rigidnost skriva seksualnu frustriranost. Godinu poslije nositelj je naslovne role u kultnom distopijskom SF debiju Georgea Lucasa “THX 1138”. Iste 1972. kad snima “Kuma” koji ga lansira, ostvaruje glavnu i njemu samom omiljenu ulogu u kod nas gotovo neznanom, a bitnom ultraniskobudžetnom nezavisnom crno-bijelom filmu “Sutra”.
Adaptacija je to Faulknerove priče iz pera kazališnog pisca i filmskog scenarista, Duvallovog prijatelja Hortona Footea, koji mu je bio osigurao ulogu Booa u “Ubiti pticu rugalicu”, za čiju je scenarističku adaptaciju sam Foote nagrađen Oscarom.
“Sutra”, u režiji nama neznanog Josepha Anthonyja, škrta je i sugestivno ambijentirana naturalistička drama snimana u okolici Tupela, gradića koji će gotovo desetljeće i pol kasnije Nick Cave mitologizirati kao mjesto rođenja Elvisa Presleyja, a Duvall u njoj maestralno tumači čovjeka radikalno oskudne egzistencije, ipak sposobnog za dobrotu i ljubav. 1972. je i godina kad igra čuvenog južnjačkog odmetnik Jesseja Jamesa u (anti)vesternu Phila Kaufmana “Velika pljačka u Minnesoti”, a dvije godine potom ponovo je u minutažom maloj, ali bitnoj ulozi naizglednog naručitelja ubojstva, a zapravo žrtve u glasovitom Coppolinom “Prisluškivanju”, u kojem mu u glavnoj roli briljira prijatelj Hackman.
Sedamdesete donose i ekspresivnu epizodu ciničnog televizijskog moćnika u “TV-mreži” (1976.) Sidneyja Lumeta te još jednu kronotopski malenu, ali značenjem moćnu rolu u Coppolinoj “Apokalipsi sada” (1979.), kad kao potpukovnik američke vojske u Vijetnamu izgovara čuvenu rečenicu “I love the smell of napalm in the morning” (“Volim miris napalma ujutro”), iskazujući vječnu i opasnu pomaknutost militarističkog uma.
Formalni vrhunac karijere Duvall je ostvario 1983. tumačeći oronulog country pjevača koji se pokušava vratiti u sedlo u dirljivom “Nježnom milosrđu” Brucea Beresforda. Ta uloga, koju je za nj pisao spomenuti mu prijatelj Horton Foote (opet se okitivši Oscarom, ovaj put za izvorni scenarij), donijela mu je Akademijinu nagradu, jedinu od sedam nominacija koju je potvrdio. Imao je još istaknutih uloga u bitnim filmovima, ponajprije možda onu uz Seana Penna u “Bojama nasilja” Dennisa Hoppera iz 1988., a u 21. stoljeću svakako se izdvaja srodna rola iskusnog policajca u “Noć pripada nama” Jamesa Graya.
Nije naodmet spomenuti i da je režirao jedan dokumentarni i četiri igrana dugometražna filma, među kojima je najpoznatiji “Apostol”, o naslovnom propovjedniku kojeg je sam utjelovio. Nije bio poklonik metodske glume iako nije odbacivao njezine dosege, ali najviše se oslanjao na opservacijsku metodu – promatranje ljudi, njihovog ponašanja i gesta, favorizirajući empirizam i realizam.
S Robertom Duvallom otišao je do sad najstariji živući pripadnik generacije novoholivuđana, glumac bez kojeg je povijest Novog Hollywooda kao jednog od najznačajnijih razdoblja američke i svjetske kinematografije nezamisliva.