Nakon višegodišnje borbe, Ivanu Jukiću iz Tuzle konačno je stigla presuda. Opšinski sud u Kalesiji utvrdio je da su Tuzlanski kanton, Vlada TK i Ministarstvo za rad, socijalnu politiku i povratak TK nad njim vršili mobing u periodu od marta 2020. do marta 2024. godine, uključujući i takozvani „sindrom praznog stola“ – profesionalnu izolaciju kroz oduzimanje poslova i marginalizaciju. Sud je naložio prestanak takvog postupanja i dosudio naknadu materijalne štete.
Ivan Jukić iz Tuzle, pomoćnik ministra u Ministarstvu za rad, socijalnu politiku i povratak TK, pune četiri godine je, prema presudi, bio bez radnih zadataka.
Kako izgleda jedan radni dan?
„Redovno dolazim na radno mjesto u pola 8. Od 1.3.2020. godine moj radni dan se sastoji od toga da oko 11 sati ulazi čistačica u kancelariju, izbacuje smeće i to je moj radni dan. Nisam dobio nijedan posao, nisam poslan na društvene događaje, terene, ne imenuje me se u komisije, nemam pojma šta se dešava jer sam izoliran u potpunosti. Mislim da sam jedini čovjek u Bosni i Hercegovini koji se kao državni službenik nalazi u jednoj neformalnoj vrsti izolacije i pritvora“, kazao je Jukić ranije za medije.
U praksi, sindrom „praznog stola“ znači oduzimanje nadležnosti bez formalnog razrješenja, isključivanje iz komunikacije, nedodjeljivanje predmeta i uskraćivanje informacija – situaciju u kojoj zaposlenik formalno ostaje na funkciji, ali bez stvarnog sadržaja posla. Takav model pritiska često ima za cilj da radnik sam napusti poziciju, bez formalnog otkaza i bez pokretanja disciplinskog postupka.
U kontekstu javne uprave u Bosni i Hercegovini, gdje su politička imenovanja često isprepletena sa profesionalnim funkcijama, ovaj mehanizam dobija dodatnu težinu. Presuda Opšinskog suda u Kalesiji sada jasno poručuje da i takva praksa ima pravne posljedice.
Za Anicu Ramić, predsjednicu UG „Stop mobing“, ova presuda predstavlja prekretnicu u borbi protiv zlostavljanja na radu.
Kaže da godinama upozorava na mobing, degradiranje radnika i obrasce „punog i praznog stola“, slušajući teške ispovijesti ljudi koji trpe strah i nepravdu. „Govorim i kada je teško, i kada mnogi šute“, poručuje Ramić.
Ovaj put, međutim, ima razlog da govori o pozitivnom ishodu.
„Jedan hrabar čovjek odlučio je reći NE. Nije pristao na ponižavanje. Nije pristao na šutnju. I danas svjedočimo da borba ima smisla“, ističe ona.
Posebno naglašava značaj dijela presude koji se odnosi na sindrom praznog stola. Sud je, kako kaže, jasno potvrdio da su i suptilni oblici izolacije i oduzimanja radnih zadataka – oblik zlostavljanja.
„Ovo nije samo njegova pobjeda – ovo je poruka svima koji trpe u tišini. Postoji put. Postoji podrška. Postoji pravda“, navodi Ramić.
Iako sud nije prihvatio dio tužbenih zahtjeva koji su se odnosili na diskriminaciju i višestruku viktimizaciju, utvrđivanje mobinga u četverogodišnjem periodu predstavlja rijedak sudski epilog u ovakvim predmetima, posebno kada je riječ o visokom službeniku u javnoj upravi.
Ramić poručuje da ova odluka mora biti ohrabrenje drugima:
„Neka ova odluka bude podstrek da prijave mobing, da zaštite svoje dostojanstvo i da znaju da nisu sami.“