Sudija za prethodni postupak Kantonalnog suda u Sarajevu Srđan Skoko odbio je zahtjev Kantonalnog tužilaštva za određivanje jednomjesečnog pritvora Adnanu Kasapoviću, vozaču tramvaja koji je u četvrtak iskočio iz šina prilikom čega je poginuo student Erdoan Morankić, a četiri osobe povrijeđene.
Tužilac Edin Šaćirović je prijedlog tužilaštva branio stavom da bi puštanje Kasapovića na slobodu dovelo do uznemirenja javnosti, a zanimljivo je da su na danas održanim protestima građani tražili da vozač bude pušten na slobodu.
Iako se sudija u obrazloženju odluke suda nije bavio percepcijom javnosti spram slučaja naveo je razlog zbog kojeg Kasapoviću ni ne može biti određen pritvor.
Sudija za prethodni postupak je nakon pažljive, svestrane i detaljne analize svih dokaza utvrdio da ne postoji osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 332. stav 1. KZ FBiH (kako je tužilaštvo izvršilo pravnu kvalifikaciju), već se po mišljenju suda radi o drugoj pravnoj kvalifikaciji, tj., postoji osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo iz člana 336. stav 4. u vezi sa članom 332. stav 3. KZ FBiH.
Pojednostavljeno, tužilaštvo je navelo da je Kasapović krivično djelo počinio s umišljajem, a sud je stava da se u ovom slučaju može raditi samo o eventualnom počinjenju krivičnog djela iz nehata.
“Pravno stajalište tužilaštva jeste da je osumnjičeni u datoj saobraćajnoj situaciji postupao sa eventualnim umišljajem (što je tužilac izjavio i na ročištu pred sudom), da je osumnjičeni bio svjestan da će svojim propustom kao učesnik u saobraćaju ugroziti javni promet, dovodeći u opasnost život ljudi i imovinu većih razmjera, pristajući na to ugrožavanje kao posljedicu”, navodi se u obrazloženju odluke.
Zakonska obaveza sudije za prethodni postupak, nastavlja sudija Skoko, je da razmatra pitanje pravilne i zakonite pravne kvalifikacije, jer navedeno postupanje suda je pravno značajno i relevantno sa aspekta utvrđivanja ispunjenosti zakonskih uslova za mjeru pritvora (u konkretnom slučaju bilo je nužno ispitati da li dokazi tužilaštva upućuju na osnovanu sumnju za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina, jer je mjera pritvora predložena po zakonskom osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKP-a FBiH).
“Sudija za prethodni postupak smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o navedenoj pravnoj kvalifikaciji, te sud smatra da osumnjičeni nije postupao sa eventualnim umišljajem, već da se radi o nehatu, na nivou osnovane sumnje.”
Osumnjičenom se na teret stavlja jedna krivično-pravna radnja, neprilagođena brzina, pa se ne radi se o većem broju kršenja saobraćajnih propisa, čije bi postojanje ukazivalo na umišljajno postupanje.
“Npr. svjesno i umišljajno prouzrokovana izrazito velika brzina, vožnja pod utjecajem alkohola ili opijata, bezobzirna i bahata vožnja u saobraćaju, kršenje većeg broja saobraćajnih propisa, ne radi se o licu koje je u svojoj prošlosti osuđivano, ili prekršajno kažnjavano iz oblasti saobraćaja, pa da se može izvesti zaključak da se radi o licu, koje je sklono takvoj vrsti vožnje)”, navodi se u obrazloženju.
Sud primjećuje da činjenični opis naredbe o provođenju istrage koristi formulaciju „propustio prilagoditi brzinu kretanja tramvaja odnosno nije smanjio brzinu na kritičnom mjestu“, ali se uopšte ne može utvrditi, navodi se u obrazloženju, o kolikoj brzini se radi, a što je svakako vrlo značajno sa aspekta utvrđivanja umišljajnog oblika vinosti kao psihičkog odnosa osumnjičenog prema krivičnom djelu u datoj saobraćajnoj situaciji.
Sud je cijenio i izjave svjedoka, između ostalog i svjedoka s čije se lijeve strane kretao tramvaj, i koji je vidio da je prilikom ulaska u raskrnicu tramvaj dobio naglo ubrzanje.
“Dakle, imenovani svjedok opisuje da je prvobitno kretanje tramvaja bilo uobičajeno i da je odjednom došlo do naglog ubrzanja”, dodaje se u obrazloženju.
Iskaz drugog svjedoka u saglasnosti je sa ovom izjavom o normalnom kretanju tramvaja koji je odjednom dobio naglo ubrzanje.
“Iz koga proizilazi da se tramvaj zaustavio na signal semafora, kojim mu je bio zabranjen prolaz. Nakon što mu se na semaforu pokazao dozvoljen prolaz, vozač je sa navedenim tramvajem krenuo naprijed preko ulice Put života. Tom prilikom se tramvaj kretao normalnom brzinom sve do dolaska naspram ulaza u objekat Američke ambasade u BiH, odnosno, lokalitet ispred tramvajskog stajališta kod Tehničke škole u ulici Prva transferzala, kada je naglo došlo do povećanja brzine kretanja tramvaja prema ulici Zmaja od Bosne, kada je svjedok pomislio da se na semaforu otvorio signal da tramvaj može ići naprijed. Od navedene stanice je došlo do još veće brzine kretanja tramvaja”, navedeno je u obrazloženju.
Svjedok potvrđuje da je u jednom trenutku čuo viku vozača tramvaja i kako govori „ojj“, vozač je sjedio na stepenicama tramvaja na prednjem dijelu.
“I svojim rukama držao se za glavu dok ističe da navedeni postupci osumnjičenog ne ukazuju na umišljajno postupanje, već nehatno postupanje, osumnjičeni je počeo da viče kada je prepoznao opasnu situaciju i držao se rukama za glavu kada je vidio šta se dogodilo. Dakle, ovaj svjedok, koji je bio putnik u tramvaju i ima neposredna i vjerodostojna zapažanja, potvrđuje odlučnu činjenicu da se tramvaj prvo zaustavio na semaforu, dakle, nalazio se u stanju mirovanja, te nakon što je krenuo, kretao se normalnom brzinom, kada iznenada dolazi do ubrzavanja tramvaja.”
Sud je u svom obrazloženju naveo kako se nalazi sudskih vještaka i svjedoka ne poklapaju. Vještaci saobraćajne, mašinske, elektroenergetske struke u svojim preliminarnim mišljenjima potvrđuju da se radilo o neprilagođenoj brzini i da je ljudski faktor uzrok nesreće dok svjedoci kažu kako se tramvaj prvo kretao normalnom brzinom.
“Da je stajao na semaforu, nalazio se u stanju mirovanja, te da iznenada dolazi do nekontrolisane brzine kretanja tramvaja, pa se postavlja opravdano pitanje da li su vještaci zaista sagledali u cijelosti i potpunosti sve parametre, tehničke komponente i okolnosti, koje su postojale u datoj saobraćajnoj situaciji, naročito zbog činjenice što imenovani svjedoci, koji su bili neposredni očevici predmetnog događaja, od kojih je jedan bio i putnik u tramvaju potvrđuju da je tramvaj bio u stanju mirovanja neposredno pred naglo ubrzavanje, da se kretao sasvim primjerenom brzinom, da se čak zaustavio na semaforu neposredno pred nastanak saobraćajne nezgode, nakon čega dolazi do iznenadnog, neočekivanog, nepredviđenog i logički neobjašnjivog ubrzanja kretanja tramvaja, na koje pitanje vještaci za sada, po mišljenju suda, nisu mogli dati razumno i prihvatljivo objašnjenje, jer se postavlja pitanje kretanja tramvaja, koji je po mišljenju vještaka bio u tehničkom ispravnom stanju, bez valjanog i razumnog objašnjenja, nakon što se zaustavio na semaforu i kroz smanjenu brzinu se kretao, iznenada i neočekivano dobija značajno ubrzanje, bez mogućnosti da se zaustavi.”
I ostali svjedoci izjavili su da se tramvaj do ulaska u spornu raskrsnicu kretao normalnom brzinom.
Jedan od svjedoka, takođe vozač tramvaja, rekao je kako zna da se radi o starom tramvaju, da su nepredvidivi i da znaju, “zalijepiti od 600 volti struje, da li pri vožnji, da li pri kočenju.”
“Svjedok pojašnjava da to znači da tramvaj povuče struju od 600 Volti i tada tramvaj ubrza, skoči skoro kao „koza“ prema naprijed, dobije eksplozivnost, te tada uz pomoć kočnica nije moguće zaustaviti tramvaj, već samo kada ga se odvoji od struje, na način da se rukom povuče uže koje se nalazi u kabini vozača iznad glave i na taj način se tramvaj fizički odvoji od napajanja strujom i počne se sam zaustavljati.”
Sud je zaključio da su iskazi svjedoka međusobno saglasni i podudarni sa iskazom osumnjičenog, koji je kao što i svjedoci potvrđuju, kazao da se tramvaj kretao normalnom-uobičajenom brzinom, da se zaustavio na semaforu, da je nakon mirne vožnje, tramvaj počeo da se nekontrolisano ubrzano kreće.
Budući da je tužilaštvo mjeru pritvora predložilo po članu 146. stav 1. tačka d.) ZKP-a FBiH, sud smatra da se mjera pritvora po navedenom zakonskom osnovu može odrediti samo za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) godina ili teža kazna.
Budući da je sud utvrdio da postoji osnovana sumnje za počinjenje krivično djelo za koje se ne može izreći kazna zatvora od deset godina samim tim se ne može ni odrediti mjera pritvora po osnovu člana 146. Stav 1 tačka d.).
“Cijeneći da nisu zakonski ispunjeni zakonski cenzus u pogledu visine kazne za krivično djelo za koje se može odrediti mjera pritvora po ovom zakonskom osnovu, sud nije posebno obrazložio tezu tužilaštva u pogledu posebnih pritvorskih razloga.”