Marin Capan aktivista iz Rijeke i predsjednik Upravnog odbora Mreže mladih Hrvatske. Studira na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu. U razgovoru za BUKA magazin govori o položaju mladih, angažmanu, promjenama, vojnom roku i militarizaciji društva u Hrvatskoj.
„Uvođenje vojnog roka kod mnogih mladih izaziva zabrinutost, otpor i osjećaj gubitka autonomije, odnosno mogućnosti kontrole nad vlastitim životom. Mladi postavljaju legitimna pitanja o svrsi, pravednosti i prioritetima takve mjere, posebno u kontekstu nedovoljnih ulaganja u obrazovanje, mentalno zdravlje i zapošljavanje“, kaže Capan u razgovoru za BUKA magazin.
Kako ocjenjujete trenutnu situaciju u Hrvatskoj za mlade?
Trenutnu situaciju za mlade u Hrvatskoj ocjenjujemo kao izazovnu i nestabilnu. Mladi se suočavaju s nesigurnim tržištem rada, rastućim troškovima života, vrlo otežanim stambenim osamostaljivanjem te osjećajem političke i društvene isključenosti. Iako postoje određene politike usmjerene mladima, one su fragmentirane i neusklađene s realnim potrebama mladih. Tražimo od mladih da ostanu i grade bolje sutra, a istovremeno im ne dajemo povjerenje ni prostor da to doista mogu raditi.
Postoji li šansa da se situacija promijeni na bolje?
Naravno, uvijek postoji šansa za pozitivne promjene, ali one nisu niti mogu biti automatske. Promjena zahtijeva dugoročnu političku volju, sustavno uključivanje mladih u procese donošenja odluka te ulaganje u obrazovanje, zapošljavanje i socijalnu sigurnost. Bez aktivnog dijaloga i stvarnog sudjelovanja mladih, promjene će ostati površne i kozmetičke.
Kakav angažman ta promjena zahtijeva od mladih?
Promjena zahtijeva aktivan, informiran i solidaran angažman mladih. To uključuje sudjelovanje u civilnom društvu, organizacijama mladih i za mlade, lokalnim inicijativama, ali i političkim procesima. Mladi trebaju koristiti postojeće mehanizme participacije, ali i stvarati nove oblike djelovanja kada postojeći nisu dovoljni. Mladi su informirani, zainteresirani i pokušavaju se uključiti, ali često se susreću s mnogo različitih društveno nametnutih barijera zbog kojih imaju otežan pristup smislenoj participaciji.
Da li trenutni događaji koje proizvodi politički spektar unose nervozu, nezadovoljstvo, tjeskobu mladima?
Apsolutno, primjećujemo porast osjećaja nesigurnosti, tjeskobe i nepovjerenja među mladima. Politička polarizacija, nestabilnost i retorika koja se često temelji na strahu i podjelama dodatno opterećuju mlade koji već žive u uvjetima ekonomske i socijalne nesigurnosti. To uzrokuje i druge neželjene posljedice poput političke apatije, želje za iseljenjem itd. što produbljuje probleme mladih i ne rješava ih.
Kakav utisak kod mladih izaziva Thompson, val revizionizma i veličanje zločinačkih tvorevina? Ima li lijeka za to?
Kod dijela mladih to izaziva osjećaj identitetskog pripadanja i jednostavne, emocionalne sigurnosti, ali kod mnogih drugih stvara zbunjenost i poruku da su povijesne činjenice i demokratske vrijednosti relativne. Kada se u javnom prostoru tolerira ili normalizira revizionizam, mladima se implicitno poručuje da je društveno prihvatljivo relativizirati zločine i autoritarne ideologije. To dugoročno potkopava povjerenje u institucije, obrazovanje i demokraciju. Lijek postoji, ali ne u brzom i jednokratnom obliku. Prvo, potrebno je kvalitetno obrazovanje i kritičko poučavanje povijesti i građanskog odgoja. Drugo, važno je ostvariti stvarni dijalog i participaciju mladih u politikama jer kad mladi nemaju prostor u institucijama, odgovore traže u populističkim i identitetskim narativima što nije zdravo za demokraciju. I treće, postaviti jasnu društvenu i političku granicu prema veličanju zločinačkih režima, bez kalkuliranja zbog političkih bodova. U konačnici, revizionizam nije samo kulturni problem, to je politički i demokratski problem. Ako mladima ponudimo znanje, prostor za sudjelovanje i jasne društvene vrijednosti oko kojih imamo ustavni konsenzus, ekstremni narativi gube privlačnost.
Kako se angažovati u rješavanju tih problema i izazova?
Angažman je moguć kroz organizirano djelovanje. Upravo je FES-ova Studija o mladima iz 2024. pokazala da se mladi okreću udrugama mladih i neformalnim inicijativama naspram ustaljenih savjetodavnih tijela za koja vide da ne generiraju promjene. Važno je jačati kritičko mišljenje, medijsku pismenost i međusobnu solidarnost. Također, hrvatske institucije moraju otvoriti prostor za smisleno sudjelovanje mladih, a ne samo formalno savjetovanje koje se provodi dekorativno i ne ostvaruje traženi utjecaj.
Da li se situacija radikalizuje ili je riječ o privremenim političkim aktivnostima?
Uočavamo elemente koji mogu voditi radikalizaciji, osobito kada se dugotrajni problemi ignoriraju ili banaliziraju. Međutim, velik dio trenutnih političkih aktivnosti ima obilježja kratkoročnih i populističkih poteza. Upravo zato je važno reagirati na vrijeme i adresirati uzroke nezadovoljstva, a ne samo njegove posljedice. Čitamo mnogo po vijestima kako se mladi grupiraju i proizvode sukobe, vandaliziraju ulice, napadaju one koji su različiti, a od društva nema sustavnog odgovora. Jedini odgovor koji se pružio jest povratak temeljnog vojnog osposobljavanja što nije i ne smije biti jedini odgovor društva.
Kako uvođenje vojnog roka djeluje na mlade?
Uvođenje vojnog roka kod mnogih mladih izaziva zabrinutost, otpor i osjećaj gubitka autonomije, odnosno mogućnosti kontrole nad vlastitim životom. Mladi postavljaju legitimna pitanja o svrsi, pravednosti i prioritetima takve mjere, posebno u kontekstu nedovoljnih ulaganja u obrazovanje, mentalno zdravlje i zapošljavanje. No, odgovor s druge strane izostaje pa tako na primjer, anketu koju su proveli među mladima, MORH kontinuirano koristi u izjavama u medijima, ali službeni podaci nikad nisu objavljeni. Vlast ima odgovornost prema mladima i u cijelom ovom procesu povratka obveznog vojnog roka, tu odgovornost nije pokazala. Kako su u tijeku regrutacije prve generacije, vidjet ćemo koliko se povratak obveznog vojnog roka isplatio i na što su se mladi više odlučili te kakve će posljedice ovakav pristup ostaviti na mlade.
Koje poruke se time šalju društvu?
Uvođenje vojnog roka šalje poruku da se sigurnost promatra prvenstveno kroz militarizaciju, a ne kroz jačanje društvene kohezije, socijalne sigurnosti i otpornosti zajednice. Takva poruka može dodatno produbiti strahove i osjećaj nesigurnosti, posebno među mladima. U konačnici, u vremenu neizvjesnosti odluke koje donosimo ključne su za formiranje života mladih i nosit će promjene u koje moramo biti sigurni da će pružiti potrebnu stabilnost mladima koja će ih motivirati za ostanak u Hrvatskoj, a ne odlazak. Što poručujemo mladima kada država izdvoji 20 milijuna za vojni rok, a svega 2 milijuna za programe i natječaje za mlade? Koji su nam stvarni prioriteti? Kako očekujemo da se mladi osjećaju kada na njihove socijalne i životne potrebe odgovaramo porukom da im “nedostaje discipline” i da je zato potreban vojni rok? Kako zamišljamo da budu nositelji promjena, ako ih istovremeno želimo trenirati da budu poslušni i da ne propituju?
Kako mladi reaguju na novonastalu situaciju?
Reakcije mladih su raznolike, od otvorenog protivljenja i aktivizma, preko zabrinutosti i pasivnog prihvaćanja, do pokušaja odlaska iz zemlje. No, pitanje koje ih ujedinjuje, ostaje: zašto se rješenja traže u obvezama prema mladima, a ne u stvaranju uvjeta zbog kojih bi mladi željeli ostati i doprinositi društvu. Oni koji su suglasni s idejom su izrazili da vojni rok ne bi odradili, ali da bi trebao biti obvezan, dok je jako mali dio rekao da bi odradio vojni rok i da smatraju da bi im to doprinijelo u razvoju navika i discipline.
Vodi li ona daljoj militarizaciji? Kako to spriječiti?
Postoji realan rizik daljnje militarizacije hrvatskog društva. Spriječiti to možemo jačanjem civilnog društva, mirovnog obrazovanja, kritičkog dijaloga i uključivanjem mladih u rasprave o sigurnosti i budućnosti društva. Sigurnost se mora graditi na povjerenju, socijalnoj pravdi i participaciji, a ne isključivo na vojnoj osnovi. Uz dugoročno kvalitetne strategije oko kojih se sve državne institucije slože možemo računati da će nam donijeti jedinstvo i spremnost na zajedničku otpornost.