Ključni prizor koji potvrđuje profašističko ustrojstvo današnje Hrvatske nije bio nastup neonacista na dočeku rukometaša, nego trenutak kada pripadnici policije, po direktivi Vlade, rastjeruju komunalne redare i sprječavaju ih da rade svoj posao. Policija koja štiti bezakonje – to je rentabilni fašizam!
“Dobar dan. Jesam li dobio Borisa Dežulovića, iz menadžerskog tima gospodina Marka Perkovića Thompsona?”
“Jeste. A tko ga treba?”
“Viktor Ivančić, iz menadžerskog tima gospodina Andreja Plenkovića Samsona.”
“Drago mi je. Što mogu učiniti za vas?”
“Htio bih vam prenijeti poruku moga klijenta da je Vlada spremna organizirati doček naših rukometaša s gospodinom Thompsonom kao glavnom zvijezdom večeri. Tako da zajedno zajebemo onoga jugokomunistu na čelu sekte koja vlada Zagrebom.”
“To je dobra vijest. Moj klijent vrlo rado pjeva na takvim domoljubnim feštama.”
“Ali uz jedan uvjet.”
“Koji uvjet?”
“Da gospodin Thompson prilikom nastupa na izvodi pjesmu ‘Bojna Čavoglave’ i ne uzvikuje pozdrav ‘Za dom spremni’.”
“Može li se znati koji su razlozi za to?”
“Razloga je mnogo, oko petsto tisuća, pa ne znam odakle da počnem.”
“Oprostite, ali tih petsto tisuća razloga zbog kojih moj klijent nešto ne bi trebao pjevati nam je svojedobno već izložio gospodin Ivo Sanader Tupson, dok je bio premijer. Imate li išta više od toga?”
“Šesto tisuća?”
“Pa ne znam baš…”
“Sedamsto.”
“Dogovorili smo se! Razloge ćete ispostaviti odmah?”
“Pola sad, a pola nakon nastupa. Da ipak budemo sigurni da gospodin Thompson neće izvesti ‘Bojnu Čavoglave’ s ustaškim pokličem.”
“Mislim da će to mome klijentu biti prihvatljivo.”
“Onda smo sve riješili.”
“Među nama, ako smijem pitati, kao kolega kolegu, zašto je gospodinu Andreju Plenkoviću Samsonu toliko stalo da se moj klijent suzdrži od pjevanja ‘Bojne Čavoglave’?”
“Zato što ni po koju cijenu ne bi htio da se stvaranjem nekakve proustaške atmosfere pokvari njegov doprinos ustašizaciji Hrvatske.”
“Pa gospodin Marko Perković Thompson, moj cijenjeni klijent, ne skriva svoju ljubav prema fašističkoj Endehaziji. Naprotiv. Sama njegova pojava, da tako kažem, predstavlja proustašku atmosferu.”
“Naravno, to svi znamo. Ali ako pritom ne izvikuje ustaški pozdrav dok nastupa pod pokroviteljstvom Vlade, ako nikome ne daje pappa in bocca, cijeli fenomen možemo pripisati paranoji lijevih radikala i jugokomunista. Tako misli moj uvaženi klijent. Proces fašizacije Hrvatske time nipošto neće biti usporen, već, suprotno tome – ubrzan. A zna se da je gospodin Andrej Plenković Samson zainteresiran za dubinsku, a ne tek estradnu fašizaciju ovoga društva.”
“Što bi to imalo značiti?”
“Moj klijent razmišlja ovako: ključni prizor koji potvrđuje profašističko ustrojstvo današnje Hrvatske neće biti nastup neonacista na dočeku hrvatskih rukometaša, nego trenutak kada pripadnici policije, po direktivi Vlade, rastjeruju komunalne redare s Trga bana Jelačića i onemogućuju im da rade svoj posao. Policija koja štiti bezakonje – to je rentabilni fašizam, a ne pjevanje pjesmica! No nema razloga da ga tako nazivamo. Razumijete, Dežuloviću?”
“Ukratko, kolega, hoćete reći da je vaš klijent jebeni licemjer?”
“Apsolutno! Čovjek u isti mah osigurava logistiku za širenje ustaštva i odbija da ga se optužuje za podršku ustašama. Biti spreman kršiti Ustav i zakone ove zemlje kako bi omogućio ukazanje neonacista na gradskome trgu, a kritike toga čina proglašavati zavjerom lijevih ekstremista, to možeš samo uz bogatu zalihu hipokrizije… Ali neka ovo ostane među nama, molim vas, ne bih htio pod stare dane ostati bez posla.”
“Bez brige, Ivančiću, shvaćam vašu situaciju… Tim više što i moj klijent ima sličan problem.”
“A je li?”
“Na redovnim koncertima redovno ustašuje, potpaljuje rulju usklikom ‘Za dom spremni’, a na nastupu u produkciji Vlade – kako smo se upravo dogovorili – bez problema će biti pitom i krotak. Ljuti ustaški vuk iz Arene pretvorit će se u pudlicu vlasti na Jelačić placu. Tamo će pokazivati očnjake i režati na zlotvora Tomaševića da provodi cenzuru, a ovamo će se revno odati autocenzuri kako bi premijeru oblizao ruku, a i ovaj njemu.”
“Za to ima šesto tisuća dobrih razloga…”
“Rekli smo sedamsto!”
“U redu, sedamsto… Što ne mijenja na stvari da je jebeni licemjer.”
“Apsolutno! Postavi li se javno pitanje zbog čega na zagrebačkom trgu nije pjevao ‘Bojnu Praznoglave’, unaprijed jamčim kako će objašnjenje biti da su izbor pjesama napravili sami rukometaši. Takva jedna pizdunska izjava, kojom će braniti i sebe i Vladu, taman je po njegovoj mjeri… No ovo ostaje entre nous, molim vas, da ne izgubim posao, plaća je plaća…”
“Bez brige, kolega, sve razumijem… Rukometaši su ionako u ovoj priči zaduženi za to da apsorbiraju kompletan politički i ini otpad. Poslužit će kao univerzalno stovarište za svačije niske pobude. Dosta zasluženo, moram reći.”
“Da, u tom je smislu kreirana i odgovarajuća klima. Otprilike – tko smo mi da našim športskim herojima i našim vitezovima branimo da budu fašisti?”
“Tako razmišlja i moj klijent: nismo mi krivi što naši vrhunski športaši ne briju na Milu Kekina, nego njeguju ustaška čuvstva. To je samo rukomet!”
“Kad smo kod toga, je li istina da se u krugu suradnika gospodina Andreja Plenkovića Samsona rodio i prijedlog da se ispruženoj desnoj ruci u zraku prida dvostruka konotacija, da ona bude i rukometni, a ne samo fašistički simbol?”
“To je bila ideja gospodina Njonje. Zasad nije prihvaćena, mada se o njoj još debatira. Što je živa šteta, jer sam primijetio kako urednica informativnog programa HTV-a, čim je to čula, u sebi grozničavo pokušava formulirati udarnu vijest za večernji dnevnik.”
“Kakvu vijest?”
“Koliko sam uspio razabrati smjer zujanja u toj glavi, glasila bi ovako: Na Europskom prvenstvu u Danskoj hrvatska fašistička reprezentacija osvojila je brončanu medalju, a nakon toga na dočeku u Zagrebu odala počast Pavelićevom rukometnom režimu.”
“A mene, kolega, najviše fascinira sva ta neiživljenost. Histerizirati od sreće zbog trećega mjesta u Europi, to je u mnogo većoj mjeri izraz frustracije nego iskrene radosti. Praviti od osrednjega postignuća veličanstveni podvig, čudo nastalo koordiniranim djelovanjem Boga i Hrvata, to može samo zajednica koja je propisno izmoždena vlastitom nebitnošću. Padanje u trans mu tu dođe kao vid kolektivne terapije. Neuspješne, razumije se.”
“Što ćete, kolega, mali narodi – velike ekstaze. Prosječan športski uspjeh ovdje je kompenzacija za mizeriju ispodprosječne egzistencije. Pravo govoreći, tako se i Endehazija veliča kao ozbiljna država, a bila je trećerazredni satelit Reicha. Među europskim kvislinškim tvorevinama jedva bi se uspjela dobaciti do brončane medalje. Doduše s visokom stopom bruto društvenog genocida.”
“Ne bi me čudilo da su naši rukometaši u polufinalu izgubili od Nijemaca iz respekta prema slavnoj prošlosti.”
“A sve to onda biva začinjeno bučnim spojem politike i muzike, odnosno glazbom vlasti. Ne zna više čovjek radi li se o političkoj instrumentalizaciji ili o instrumentalnoj politizaciji športa.”
“Pogotovo kada posluži i kao smokvin list. Jer gospodin Thompson bez ustaškog pokliča na Jelačić placu, to je – da se ne lažemo – nešto poput ‘Male Floramye’ u Jasenovcu.”
“Svejedno, kolega, glavno da smo mi sklopili posao. Što nas briga tko je veći fašist među klijentima. Oni se međusobno drže za jaja, nas boli… uho.”
“Ma da. Ionako ćemo uskoro u šumu.”
“Bilo je ugodno ćaskati s vama.”
“Ako ste raspoloženi, svratite do mog prebivališta da popijemo po jednu.”
“Vrlo rado. Javit ću se policiji za točnu adresu.”