Prije nekoliko dana, krpljajući po Passo Coe, onom tipu planinske ljepote od koje vam dođe da povjerujete da raj postoji, nabasao sam na Bazu Tuono. Nekadašnja NATO tvrđava danas je samo još jedan nijemi muzej, zabava za turiste koji vole selfije sa čelikom koji je nekad mogao spaliti pola kontinenta. Na slici vidite rakete Hercules. Danas su samo prazne ljušture, ali nekad su, sa dometom od 140 km i nuklearnim bojevim glavama, spremno čekale sovjetske bombardere.
Život u tim bazama bio je vrhunac ljudske paranoje. Smjene 24/7, lažne uzbune kao doručak i drilovi koji te tjeraju da reaguješ prije nego što uopšte shvatiš da si budan. Tako je bilo i u JNA uostalom. Stvarni alarm ovdje značio je da je neko konačno pritisnuo to famozno crveno dugme i da je Apokalipsa započela. Život u bazi je počivao na čistom nepovjerenju, Italijani i Amerikanci su se tapšali po ramenima i dežurali zajedno, ali je svako znao samo svoj mali dio posla. Niko nije smio imati cijelu sliku iz straha od greške ili izdaje
Kad se Hladni rat završio, te baze su završile u muzejskom arhivu. Apokalipsu smo uredno složili u ladicu, kao stari veš koji nam više ne treba. Čovječanstvo se bacilo na tehnološki hedonizam, uvjereno da je istorija svjetskih sukoba završena. Raketni senzori su postali igračke u našim telefonima, žiroskopi i akcelerometri okreću tvoj ekran i broje dnevno pređene korake, vojna navigacija nam služi da nađemo najbližu piceriju, a vještačka inteligencija polako preuzima ono malo mozga što nam je ostalo. Medicina nas drži u životu duže nego ikad, avionske karte su jeftinije od taksija, a mir smo počeli podrazumijevati kao pravo, a ne kao prokletu sreću.
Danas ta iluzija puca kao jeftino staklo. Međunarodni poredak, taj fini konsenzus o miru, gazi se čizmama ekonomske i vojne sile. Glas malih naroda se u toj galami čuje otprilike kao šapat u fabrici traktora. Nek ostane ovdje zapisano iako nema ama baš nikakve veze sa temom, da smo nekad proizvodili traktore. Nekad su u ovoj bazi Ameri i Italijani zajedno drhtali od Rusa. Danas se Evropa opravdano pita treba li se bojati same Amerike, njihovog novog izolacionizma i prijetnji iskrcavanjem na evropski grunt.
Kanadski premijer je juče u Davosu to sažeo surovo, “Velike sile mogu same. Imaju tržišta, vojsku i moć da diktiraju pravila. Srednji i mali to nemaju. Ako niste za stolom, na meniju ste.”
Kratko, jasno i prilično odvratno. Ako jedna Kanada , sa svim tim javorovim sirupom, mirom i našim svijetom što je pobjegao od rata, strahuje da će postati tek mali usputni zalogaj na geopolitičkom jelovniku, šta mi da očekujemo?
Možda nas spasi to što smo sami po sebi tolika nevolja da niko normalan neće htjeti da nas “naruči”. Ko bi, realno, žvakao ovako gorak zalogaj naših svakodnevnih, besmislenih budaleština?
Dok Rusija ponovo otključava baze na Arktiku, a diplomatija počinje ličiti na uličnu tuču, posmatram ove Hercules rakete u snijegu. Izgledaju kao dobrostojeći penzioneri u parku, ali me onaj loš osjećaj u stomaku, onaj što ne prolazi ni od rakije, a u mom slučaju ni od antibiotika, podmuklo opominje. I pored činjenice da sad, dok tvoj usisivač robot radi tvoj posao, ti možeš buljiti u fake video stanara visokih zgrada na Kamčatki kako se sankaju direktno sa balkona na desetom spratu, možda smo poranili sa brisanjem prašine sa istorije. Možda ovi čelični falusi samo čekaju nove vojnike i nove smjene u paranoji i strahu od poslednjeg zvona.
A možda sam, stojeći ovako blizu ovoj napuštenoj bazi, samo pokupio bakteriju stare paranoju iz vazduha. Iskreno se nadam da jesam. Jer nikako ne bih volio da sam u pravu.