Bosna i Hercegovina je iza sebe ostavila još jednu godinu formalne makroekonomske stabilnosti i umjerenog rasta, ali bez ijedne suštinske reforme koja bi promijenila smjer kretanja zemlje.
Na to u razgovoru za BUKU upozorava profesor Vjekoslav Domljan, ističući da je takav model dugoročno neodrživ i da već sada proizvodi duboke unutrašnje i vanjske neravnoteže.
„BiH pati istovremeno od unutarnjih i vanjskih neravnoteža – visoke nezaposlenosti, relativno visoke inflacije, relativno visokih budžetskih deficita, ali i hroničnog deficita tekućeg računa“, kaže Domljan. „U postojećem monetarnom okviru, istodobno rješavanje tih neravnoteža moguće je isključivo kroz rast produktivnosti, pogotovo ako se uzme u obzir izraženo smanjenje stanovništva.“
Problem je, međutim, što se o produktivnosti u BiH gotovo uopšte ne govori kao o javnoj politici. Prema Domljanu, zemlja već tri decenije nema reforme koje se provode odozgo prema dolje, dok je politička elita potpuno nezainteresirana za reforme koje bi mogle nastati odozdo prema gore.
„Ako ne možemo koristiti klasične monetarne instrumente, ako nemamo ni fleksibilnost devizne politike, a zbog fragmentiranosti sistema ni funkcionalnu fiskalnu politiku, onda nam preostaje samo jedno: okretanje od upravljanja tražnjom ka upravljanju ponudom“, ističe Domljan i pojašnjava: „Drugim riječima, ostaje nam politika produktivnosti, bazirana na unapređenju vještina i poticanju inovativnosti. A nju u BiH ne koncipira niko – ni vlast ni opozicija.“
INFLACIJA NA PAPIRU, PAD STANDARDA U STVARNOSTI
Iako se inflacija tokom 2025. godine formalno stabilizirala, svakodnevno iskustvo građana govori drugačije. Cijene osnovnih životnih potrepština i dalje nagrizaju životni standard, dok se realna vrijednost novca kontinuirano smanjuje.
„Od izbijanja američko-evropske krize 2007–2009. godine do danas, kupovna moć konvertibilne marke se prepolovila“, upozorava Domljan i dodaje da Vijeće ministara BiH i Centralna banka nisu učinili ništa da očuvaju štednju građana, niti da je oplemene kroz nove finansijske mehanizme i instrumente.
Posebno naglašava da je postojeći monetarni aranžman postao kočnica, a ne sidro stabilnosti.
„Od 1. januara 2025. BiH je jedina zemlja u Evropi s ovakvim aranžmanom“, kaže Domljan. „Umjesto ortodoksnog modela, BiH bi trebala imati fleksibilniji pristup, poput onog u Hong Kongu, gdje ne postoji klasična centralna banka, već sistemom upravlja ministarstvo finansija.“
FINANSIJSKA REFORMA KAO KLJUČ RAZVOJA
Kada je riječ o dugoročnim slabostima bh. ekonomije – odlasku radne snage, niskoj produktivnosti i slabim investicijama – Domljan bez zadrške izdvaja jednu reformu kao presudnu.
„Najvažnija reforma koju BiH mora provesti, a koju domaće vlasti, bankari i međunarodna zajednica solidarno opstruiraju, jeste finansijska reforma. Nema ekonomskog rasta bez velikih investicija, a nema velikih investicija bez velike domaće štednje“, naglašava Domljan.
Podsjeća da podaci za 2024. godinu to jasno potvrđuju. Tada je domaća štednja iznosila oko šest milijardi KM, dok su investicije dosegle gotovo 15 milijardi KM. Razlika od 8,7 milijardi KM finansirana je vanjskim izvorima.
„BiH taj jaz zatvara inostranim doznakama u iznosu od 5,3 milijarde KM i deficitom tekućeg računa od 3,4 milijarde. A priča o dijaspori kao glavnom izvoru sredstava je mit – tek petina tih doznaka dolazi od dijaspore“, kaže Domljan.
Bez strateškog investicijskog fonda, upozorava, BiH neće moći odgovoriti ni na osnovne razvojne izazove.
„Bez SIF-a, na državnom ili barem entitetskom nivou, BiH ne može finansirati snažniji investicioni ciklus, a posebno ne digitalizaciju i dekarbonizaciju. A do 2030. godine treba nam najmanje 10 milijardi KM za digitalizaciju i dodatnih 17 milijardi KM za dekarbonizaciju i klimatske promjene“, ističe Domljan.
Uvođenje obveznica takvog fonda imalo bi i širi efekat: „Dok god ne postoje alternativni finansijski instrumenti, banke će ostati monopolni gospodari tržišta i nuditi kamate daleko ispod stope inflacije. Novac se slijeva u bankarski sektor i tu ostaje zarobljen. To se dešava svuda u svijetu, ali nigdje kao u BiH.“
IZBORNA GODINA I DRUŠTVO IZVRNUTIH VRIJEDNOSTI
Pogled unaprijed, u 2026. godinu, dodatno pojačava Domljanov skepticizam.
Razlog je izborna godina, a u izbornoj godini niko, nigdje, ne provodi reforme. „Naprotiv, reforme se tempiraju tako da u izbornoj godini već daju rezultate. Kako ih nije bilo, sve što možemo očekivati jeste bavljenje ‘izabranim problemima’ – etno-nacionalnim temama – dok će se ‘pritiskajući problemi’ ostaviti za period 2027–2029.“, pojašnjava naš sagovornik.
Takav scenarij, dodaje, zavisi od političke promjene koja se trenutno ne nazire: „To bi zahtijevalo da na vlast dođu ljudi kojima je nacionalno blagostanje ispred vlastitog. Ali to je optimizam koji, kako kaže Andrić, nema korijena ni u čemu osim u sebi samom.“
U međuvremenu, BiH, prema Domljanu, klizi u sve dublji tehnološki i kulturni ponor. Umjesto politike produktivnosti, BiH ima politiku minimalne plate kao glavnu politiku. Problem, kaže on, nije visina minimalne plate – ona je odavno riješena – već rast broja ljudi koji je primaju.
Još poraznija je struktura zaposlenosti, jer oko 40 posto zaposlenih prima platu iz javnog sektora. „BiH je jedina zemlja u Evropi u kojoj zaposlenost javnog sektora raste decenijama nakon pada Berlinskog zida“, kaže Domljan.
U takvom društvu, zaključuje, vrijednosti su izvrnute: „Kada su sve vrijednosti, sva zvanja i sve pozicije obezvrijeđeni, ideal postaje zaposlenje u javnom sektoru – jer je plaća dobra, a ništa se ne radi. Pošten i profesionalan rad, kao temelj svakog napretka, toliko je obezvrijeđen da je postao predmet šale.“
Zato Domljanova završna ocjena ne zvuči samo kao ekonomska analiza, već kao civilizacijska dijagnoza – Bosna i Hercegovina je postala, kako bi rekao Andrić, „kao grobljanska zemlja, od koje svak bježi i glavu okreće“.