Privremeni saobraćajni haos i trajni ekonomski doprinos dijaspore
Dolazak bh. dijaspore tokom ljetnih i zimskih praznika svake godine donosi isti prizor – kilometarske kolone na granicama, gužve u gradovima, pune kafane, tržni centri i autoputevi.
I dok se dio građana žali na saobraćajni haos i preopterećenost infrastrukture, rijetko se zastane i postavi ključno pitanje: koliko dijaspora zapravo znači Bosni i Hercegovini i šta joj država zauzvrat nudi?
Iza privremenih gužvi krije se trajna ekonomska činjenica. Dijaspora godišnje u Bosnu i Hercegovinu pošalje više milijardi konvertibilnih maraka kroz doznake, investicije, kupovinu nekretnina i potrošnju. Taj novac direktno puni budžete porodica, ali i indirektno održava domaću potrošnju, stabilnost bankarskog sistema i privredu. U mnogim mjestima, posebno manjim gradovima i povratničkim sredinama, dijaspora je glavni izvor ekonomskog života – od renoviranih kuća do otvorenih malih biznisa.
Međutim, dok dijaspora kontinuirano ulaže u domovinu, država prema njoj uglavnom ima pasivan, ponekad i nezainteresiran odnos. Osim protokolarnih poruka dobrodošlice i povremenih strategija koje ostaju mrtvo slovo na papiru, konkretne mjere zahvalnosti gotovo da ne postoje. Administrativne prepreke, komplikovane procedure, neujednačeni propisi i spor pravosudni sistem često obeshrabruju ozbiljnije investicije ljudi koji bi željeli uložiti zarađeni novac u BiH.
Paradoks je jasan: dok dijaspora održava finansijsku kičmu zemlje, ona se na granicama suočava sa satima čekanja, u institucijama s birokratijom, a u praksi s osjećajem da je važna samo kada šalje novac. Umjesto sistemskog pristupa – poreskih olakšica, brzih administrativnih servisa, posebnih investicijskih programa i stvarne političke zastupljenosti – zahvalnost se svodi na simboliku.
Bosna i Hercegovina ne bi smjela dijasporu posmatrati kao sezonski problem u saobraćaju, već kao strateškog partnera. Gužve će proći, praznici će završiti, ali doprinos dijaspore ostaje tokom cijele godine. Pitanje koje ostaje jeste: hoće li država konačno početi graditi odnos u kojem će dijaspora biti poštovana onoliko koliko zaista vrijedi.