Pančićeva omorika nije samo rijetko drvo Balkana, ona je živi svjedok duboke prošlosti, simbol istrajnosti i krhke ravnoteže između prirode i čovjeka. O ovoj jedinstvenoj vrsti, njenoj sudbini i odgovornosti koju kao društvo nosimo, razgovaramo za portal BUKA sa profesorom Milanom Matarugom sa Šumarskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci, autorom prve sveobuhvatne Monografije o Pančićevoj omorici. Kroz višedecenijska terenska istraživanja, genetičke analize i rad na njenom očuvanju, profesor Mataruga je svoj naučni i lični put snažno vezao za ovu endemsku vrstu. U razgovoru koji slijedi otkriva kako je započela ta veza, zašto je omorika više od botaničke rijetkosti i kakva je njena budućnost u vremenu klimatskih promjena i ljudske nebrige.
Profesore Mataruga, ako je započelo Vaše interesovanje za Pančićevu omoriku i šta Vas je lično motivisalo da joj posvetite monografiju i višegodišnja istraživanja?
Prirodna staništa omorike sam imao priliku vidjeti devedesetih godina prošlog vijeka, još kao student Šumarskog fakulteta u Beogradu, kada sam se prijavio za taksaciju (premjer) šuma u Nacionalnom Parku “Tara”. Tada, nisam znao da će to postati moj životni poziv. Iako sam često ovu vrstu viđao po našim parkovima, kada je vidite na njenom prirodnom staništu ne možete ostati ravnodušni. Uskopiramidalna, nedostupna stabla, rastu i žive kao simbol pobjede nad surovim staništem. Kada je vidite tako visoku i vitku, kako se izdiže iz magle kanjona ili iz kamena, imate osjećaj da gledate biće koje zna ko je i ne pokušava biti ništa drugo.
Po dolasku na Šumarski fakultet u Banja Luku (2000. godine), imao sam mogućnost više puta posjetiti prirodna nalazišta omorike. Dok prolazitet kroz ove šume i posmatrate, nameću se brojna pitanja: otkud i zašto baš ovdje, zašto je nema na drugim sličnim mjestima, šta joj daje snagu da opstane na ovako surovim staništima i mnoga druga? Svaki odlazak na teren bio je i povratak sebi — povratak onom iskonskom osjećaju da smo mi samo jedan mali, ali odgovorni dio prirode. Tada sam pokrenuo čitavu ekspediciju sa brojnim profesorima Šumarskog fakulteta u Beogradu sa ciljem da pišemo knjigu o ovoj vrsti. Poslije sedam dana provedenih na terenu, zaključak je bio, vjerovali ili ne: “mi malo znamo o ovoj vrsti”. To me je još više opredjelilo da veliki dio vremena posvetim njenom istraživanju, obilasku prirodnih staništa, analizi DNK, posebno mjerama na njenom očuvanju. Monografija, kao jedna karika u brojnim aktivnostima, ima za cilj da sve što je do sada napisano o ovoj vrsti prikaže na jednom mjestu, međutim, najveći dio knjige je posvećen upravo našim istraživanjima u poslednjih 20 godina.
Šta Pančićevu omoriku čini jedinstvenom u odnosu na druge četinarske vrste u Evropi, sa stanovišta nauke, ali i simbolike?
Obično kažemo da je evolutivno najstariji četinar Evrope i u isto vrijeme poslednji opisan. Zar nije paradoksalno da ono što je preživjelo milione godina klimatskih lomova, ledena doba i geološke promjene, čovjek upozna tek u trenutku kada mu prijeti nestanak? Naime, davno je za Pančićevu omoriku napisano da vodi porijeklo iz Tercijara, da je preživjela nekoliko ledenih doba, ali tek sa razvojem molekularnih markera sa dosta više preciznosti se može govoriti o nastanku i razvoju ove vrste. Najnovija istraživanja ukazuju da je omorika postala prije 10,27 miliona godina. Od danas poznatih 36 vrsta roda Picea (smrče), samo su dvije prisutne u Evropi: obična smrča koja je veoma prisutna u našim četinarskim šumama i ekonomskim važna vrsta i Pančićeva omorika, rijekta, ugrožena i samo u kanjonu rijeke Drine. Danas je Pančićeva omorika jedina drvenasta vrsta ovih prostora koja je na međunorodnoj IUCN listi ugroženih vrsta.
Simbolično bi mogli za ovu vrstu reći da njena ljepota ne nastaje iz obilja, već iz odricanja. Njena krošnja je uska, ali dostojanstvena. Ne širi se da bi zauzela prostor, već se uzdiže da bi opstala. Dok druge vrste traže duboka tla i blage nagibe, omorika se penje na stijene, živi tamo gdje je život sveden na minimum. U toj asketskoj eleganciji ima nečeg plemenitog kao da svjedoči da snaga ne mora biti bučna, niti raskoš razmetljiva. U njenoj tišini ima dostojanstva, u njenoj uspravnosti morala. Omorika ne prkosi prirodi, ona joj pripada. On ne razdvaja, ona spaja lijevu i desnu obalu Drine u jedinstven prostor života.
U kakvom su danas stanju prirodne populacije Pančićeve omorike i koji su najveći faktori koji ugrožavaju njen opstanak?
Svjedočimo i dokazujemo da je sve manje omorike na njenim prirodnim staništima. Poredeći naše rezultate istraživanja sa onim što možemo naći u pisanim dokumentima od momenta njenog otkrića do danas, dolazimo do zaključka da je broj prirodnih populacija manji, da je broj stabala u istim manji i da se nigdje (osim sporadičnih pojedinačnih stabala) ona od prirode nije proširila ili formirala novo stanište. Do momenta njenog otkrića i zaštite, veliki krivac njenog nestanka je bio čovjek. Danas šume omorike uživaju strogu zaštitu. Međutim, česti požari upravo na tim prostorima i nepristupačan teren sprečavaju pravovremeno gašenje istih, slaba prirodna obnova, potisnuta od strane konkuretnih vrsta, promjene klime i na kraju odnos čovjeka po principu “ne prilazi i ne diraj” vode ka njenom potpunom nestanku.
Koliko su lokalne zajednice i šira javnost svjesne značaja ove vrste i da li smatrate da se o njoj govori dovoljno?
Volio bih biti više optimističan u odgovoru na ovo pitanje. Po onoj narodnoj poslovici “čovjek ne cijeni mladost i zdravlje dok ne izgubi”, mislim da se tako odnosima i prema ovoj vrsti. Ne primjećujemo svjetlost, mrak ćemo primjetiti, ali će tada biti kasno. Ono što mislim i što je dobro što međunarodna javnost daje na značaju opstanka ove vrste veću pažnju nego mi sami. Naravno, ima dosta entuzijasta i pojedinaca koji su veoma posvećeni značaju ove vrste, kako u lokalu tako i u našim institucijama. Ipak smatram da institucije Republike Srpske/BiH trebaju i mogu više.
Na osnovu Vaših istraživanja, da li Pančićeva omorika ima realnu šansu da dugoročno opstane u prirodnim staništima bez ozbiljnih mjera zaštite?
U monografiji sam napisao: “Vrlo je moguće da će omorika nestati na njenim danas prirodnim staništima (mjestima gdje se ‘sakrila’ poslije zadnjeg ledenog doba), samo je pitanje kada. U isto vrijeme, velika je vjerovatnoća da će omorika opstati na drugim staništima upravo zahvaljujući čovjeku koji već 150 godina proizvodi sadnice i sadi ih širom svijeta. Surovost staništa, konkuretnost vrsta, loša obnova, česti požari i, na kraju, režim stroge zaštite bez bilo kakve intervencije polako ali sigurno vode ka njenom potpunom nestanku. Zato, kao što je zahvaljujući čovjeku široko rasprostranjena po čitavom svijetu, ona treba, zahvaljujući čovjeku, da bude sačuvana na svom ‘locus classicus’.”
Koliku ulogu imaju klimatske promjene u sudbini Pančićeve omorike i da li već sada vidimo njihove posljedice na terenu?
Brojni parametri pokazuju na snažan uticaj klimatskih promjena u distribuciji i rasporedu stabala ove vrste na njenim prirodnim nalazištima. Dio objavljenih naših dendrohronoloških studija snažno potvrđuje hipotezu o negativnom uticaju klimatskih promjena na rast i razvoj stabala ove vrste, što je tokom 2025. godine dokazano istraživanjima i u Srbiji. Sada se spremamo publikovati istraživanja kojima površine populacija i brojnost stabala dovodimo u vezu sa klimatskim promjenama. Dozvolite da na ovu temu pišemo više tek kada rezultate naučno verifikujemo i objavimo.
Šta bi, po Vašem mišljenju, trebalo da bude prioritet naučnim institucijama i državi kada je riječ o očuvanju ove vrste?
Rekao bih da su dvije decenije istraživanja i rada na očuvanju ove vrste početak. Možda neskromno, ali se uradilo mnogo. Ipak, ostalo je još dosta da se radi. Vjerujem da ćemo uskoro dobiti sjajnu doktorsku disertaciju kolege Milanovića na temu staništa i fitocenološke pripadnosti šuma Pančićeve omorike. Veoma malo se zna o zemljištima gdje raste ova vrsta, kao i bolestima i štetočine. Još uvijek nemamo provjeren “recept” ili jasno definisane mjere gazdovanja šumama omorike sa zagarantovanim uspjehom u njenoj prirodnoj obnovi. Požari opisani kao velika prijetnja nestanku omorike mogu imati pozitivan efekat na obnovu u kontolisanim uslovima. Ostalo je dosta pitanja na koja treba dati odgovor kroz naučno-istraživački rad u skorijoj budućnosti.
Vlada Republike Srpske je napravila značajan iskorak proglašavajući ovu vrstu od republičkog značaja. To ne treba da bude samo “slovo na papiru”. Susrećemo se sa brojnim teškoćama u očuvanju i mjerama zaštite osnovanih plantaža tokom 2024. godine. Najveći dio sredstava za ove namjene su obezbeđeni iz programa UNDPa. Aktivnosti na terenu su prepuštene na volju entuzijastima. Mnogo je utrošeno vremena, rada i sredstava da se proizvedu sadnice i zasade na terenu. Ogromna šteta bi bila ako ne uspijemo sačuvati sadnice koje su prvi put u svijetu proizvedene od poznatih majki iz prirodnih populacija.
Ako biste morali jednom porukom da se obratite mlađim generacijama, zašto je važno da Pančićeva omorika ne ostane samo fusnota u udžbenicima botanike?
Pančićeva omorika je simbol nade i života. Najznačajniji dio našeg prirodnog blaga i naslijeđa. Ona je svjedok vremena i opomena čovjeku da trajanje ne dolazi iz dominacije, već iz prilagođavanja. Privilegovani smo onim što imamo, što smo naslijedili i što postoji samo kod nas. Zato pred nama stoji obaveza i odgovornost da to sačuvamo, jer to ne može uraditi niko drugi.