Ta mala himalajska kraljevina donijela je Zakon o kontroli duhana kojim je zabranila prodaju duhana i drastično ograničila njegov uvoz. Pušenje samo po sebi nije bilo ilegalno, ali cigarete se više nisu smjele legalno kupiti u trgovinama. Time je Butan postao prva i jedina država na svijetu koja je duhanske proizvode praktički izbacila s legalnog tržišta.
Butan pritom nije bio osobito pušačka nacija u usporedbi sa susjednim zemljama. Vlasti su, međutim, smatrale da je riječ o preventivnoj mjeri kojom će se zaustaviti porast raka pluća i drugih bolesti povezanih s konzumacijom duhana. Građanima je bilo dopušteno unositi ograničene količine duhana za osobnu uporabu, ali uz visoke poreze i stroga pravila.
Posljedice su se brzo pokazale.
Umjesto nestanka cigareta, procvjetalo je ilegalno tržište. Duhan se počeo masovno krijumčariti u Butan, najčešće iz Indije, a šverc je postao unosan posao. Država je uložila velike resurse u provedbu zakona, pojačala kontrole na granicama i zapošljavala dodatne službenike koji su pretraživali prtljagu, hvatali krijumčare i zapljenjivali robu.
Unatoč svemu, potrošnja nije nestala. Istraživanja su pokazivala da zabrana nije imala očekivani učinak, osobito među mladima, dok su troškovi provedbe zakona rasli. Najviše su stradali siromašniji slojevi društva. Cijene duhana na crnom tržištu naglo su porasle, šverceri su ostvarivali veliku zaradu, a obični građani plaćali visoku cijenu politike nulte tolerancije.
Preokret je stigao 2020. godine.
Tijekom pandemije COVID-19 vlasti su odlučile privremeno ublažiti zakon i dopustiti prodaju duhana u državnim trgovinama. Razlog nije bio promjena zdravstvene politike, nego strah da krijumčari, prelazeći granicu s Indijom, u zemlju unose i virus. Time je Butan prvi put priznao da stroga zabrana ima ozbiljne neželjene posljedice.
Danas se u Butanu sve češće raspravlja o daljnjem ublažavanju ili potpunom ukidanju zabrane prodaje duhana. Iako je zakon iz 2004. obilježio zemlju kao globalni eksperiment u borbi protiv pušenja, jasno je da čak ni najradikalnije mjere ne jamče nestanak navike koju milijuni ljudi diljem svijeta ne žele – ili ne mogu – napustiti.